Priziv savjesti u kulturi otpada

Već i sama činjenica da se rješenje o dostupnosti pobačaja u svim hrvatskim općim bolnicama priopćuje na sjednici Odbora za ravnopravnost spolova Sabora RH, kazuje odakle i koji vjetar puše u svezi tog medicinskog i antropološkog, moralnog i zakonskog pitanja. I tko njegovo 'rješenje' nosi. Pobačaj na zahtjev sada je dostupan u sve trideset i dvije zdravstvene ustanove u Hrvatskoj. Tu je informaciju 11. prosinca na spomenutom Odboru priopćio pomoćnik ministra zdravlja Dragan Korolija Marinić. Nije li objava 'rješenja' o tome bila u nadležnosti saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku (područje: zdravstvena zaštita i organizacija zdravstvene službe), Odbora za obitelj, mlade i sport (brak, obitelj i skrbništvo, zaštita djece, materinstva i mladih, planiranje obitelji i demografska obnova) ili pak Odbora za ljudska prava (provedba međunarodnih akata o zaštiti ljudskih prava, ostvarivanje odredbi Ustava RH o ljudskim pravima i temeljnim slobodama). Odbor za ravnopravnost spolova kao mjerodavno tijelo raspravlja o životu kojem ne priznaje ni spol ni rod (niti mu dopušta da se razvije) a kamoli ravnopravnost – uopće u postojanju!

Prešutne manipulacije

U Hrvatskoj postoje liste čekanja za mnoge probleme. Ali, kada Odboru za ravnopravnost spolova suradnik postane CESI - Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, koji kaže da su žene zakinute u ostvarivanju zakonski dostupnog pobačaja u svim za to nadležnim ustanovama, rješenje se brzo nađe. Opće bolnice u Našicama, Virovitici i Vinkovcima angažirale su ginekologe izvan bolnice, u Općoj bolnici Knin neki ginekolozi su povukli priziv savjesti, a KBC Sveti Duh potpisao je ugovor o obavljanju pobačaja s KBC-om Sestre milosrdnice. Tako koegzistiraju dvije vrste prava: pravo majke na pobačaj i priziv savjesti liječnika te jedno ne-pravo: začetog djeteta na život. Uz temu priziva savjesti koja je u Hrvatskoj po hitnom postupku riješena, suptilno se i stalno provlači jedno: da će, ukoliko se pobačaj ne omogući u državnim bolnicama, žene to morati činiti drugdje, u privatnoj klinici (kojima zakon to ne dopušta), insinuirajući kao da u tom slučaju to postaje njihov dodatni novčani izdatak (kao da ga u bolnici ne plaćaju). U javnosti se ne čuje jasno da se pobačaj nigdje ne obavlja na teret HZZO-a, odnosno, ne pokriva se sredstvima iz osnovnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja. Osoba ga uvijek i svugdje plaća, i u državnoj bolnici. U Hrvatskoj taj zahvat 'košta' između 900 i 2.500 kn, o čemu odlučuje uprava bolnice. Zagovaratelji onoga što nema znanstveno i logičko uporište dosjete se eufemizma koji određenu činjenicu zamijeni blažim nazivom. Tragom toga, primjećuje se još nešto. Termini 'pravo žene na izbor, žena-vlasnik tijela', u kojem kontekstu se pravo na pobačaj tumači, ustupa mjesto terminu reproduktivno pravo/reproduktivno zdravlje žene. Nije li i to proturječno? Reproduktivnim pravom naziva se čin koji na zahtjev dokida reprodukciju, a zdravljem djelo o čijim su mogućim psiho-fizičkim posljedicama pozvani govoriti liječnici.   

O jednakom tretmanu svih usluga u zdravstvu

Pitanja koja zadiru u srž život i njegova prenošenja u pristupu svog rješavanja osobito bivaju favorizirana ili diskriminirana. Javnost se uznemirila zašto pobačaj na zahtjev nije bio dostupan u svim za to nadležnim bolnicama. Kao da su sve medicinske usluge u Hrvatskoj dostupne u baš svim našim zdravstvenim ustanovama? Zašto se abortivni zahvat favorizira u odnosu na druge terapijske i dijagnostičke zahvate, pitaju neki stručnjaci. Uz to, i nije na teret HZZO-a. Što je s ostalim uslugama u hrvatskom zdravstvu? Kolika je dostupnost, primjerice, ugradnje stenta na odjelima kardiologije u svim hrvatskim bolnicama? Bolnice imaju odjel radiologije, ali nemaju sve, tj. kolike imaju magnetsku rezonancu? Slijedeći logiku i analogiju da pobačaj na zahtjev bude dostupan u svim bolnicama,  bi li trebao zdravstveni sustav svojim korisnicima osigurati i tolike druge usluge u svim našim bolnicama, a u domeni HZZO-a znače primarnu zdravstvenu uslugu. Na magnetsku rezonancu, s ovog trena izdanom uputnicom, u jednoj našoj općoj bolnici dolazi se na red u proljeće 2016. g. Hrvatski osiguranici prelaze stotine kilometara za 'dobiti zdravlje' u drugom gradu, no problem je ako se pobačaj može obaviti u nekom drugom predjelu, od vlastito predviđenog, u svom gradu. Pitanje je i dostupnosti pobačaja u javnoj i privatnoj praksi. U privatnim klinikama se radi kiretaža, carski rez na zahtjev, operativni zahvati lokalne i opće anestezije, ortopedija, dermatologija, plastična kirurgija, a pobačaj na zahtjev, službeno, nije dopušten. Nije mi namjera poticati širenje prostora za mogućnosti njegovog obavljanja. Ali, uočljiva je ekskluzivnost njegove realizacije (koja se direktno plaća) u odnosu na druge zahvate u zdravstvu. Nije li simptomatičan taj posebni tretman? Godišnje se u svijetu izvrši oko pedeset milijuna pobačaja, što odgovara broju žrtava Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je učinak tog 'uklanjanja nakupina stanica' (prema stavu da fetus nije osoba), od 1978. g. kada je pobačaj u Hrvatskoj legaliziran, namjernim prekidom trudnoće prekinuo otkucaje milijun i pol hrvatskih građana.

Život – javno, ne samo privatno dobro

Pojačano korištenje priziva savjesti u Hrvatskoj smjera ispunjenju odrednice sv. Ivana Pavla II. koji je djelatnike u zdravstvu nazvao čuvarima i službenicima ljudskog  života. U Mađarskoj, Irskoj, Italiji, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, 70% ginekologa i 40% anesteziologa protivi se pružanju pobačaja. „Uz ekologiju okoliša, potrebna je ekologija među ljudima, koja se sastoji u poštivanju osobe“ rekao je papa Franjo u Europskom parlamentu. U tome pravi melem predstavlja studija pro-life sadržaja ‘Pobačaj i Europska konvencija o ljudskim pravima’ koju je proveo Europski centar za pravo i pravdu. Iznenađujuće je vidjeti da takvi stavovi proizlaze iz ‘radionice’ neke visoke europske ustanove, a plod su brojnih suočavanja Europskog suda s potrebom niza očitovanja u vezi pobačaja u zemljama Europe. Ta Konvencija promiče princip svetosti života i poručuje - Europski sud potvrđuje da je pravo na život neotuđiva oznaka ljudskog postojanja i čini najvišu vrijednost u hijerarhiji ljudskih prava. Život je javno dobro, javni interes, ne samo privatni. Zato je zaštićen i kaznenim zakonom, ne samo civilno. “Svako nasilje nad životom nije samo nasilje nad privatnošću žrtve, nego uništava i opće dobro društva, uključujući i javni red. U tom smislu, Europski sud utvrđuje da trudnoća ne pripada samo sferi privatnog života. Ne podrazumijeva samo privatni život majke” poručuje u široj javnosti taj nedovoljno afirmirani dokument.

Novi europsko-institucionalni vjetar

U suočavanju s pobornicima pobačaja, taj novi europski dokument, zbog čega dodatno dobiva na težini – jer je novi, rezultat višegodišnje prakse i promišljanja, u obzir uzima znanost i pravo, medicinu i etiku, praksu i načela, ističe da više nije moguće govoriti o pobačaju u terminima napretka i liberalizacije za žene. Konvencija zahtjeva afirmaciju ‘prava na ne-abortus’. Ne isključuje prenatalni život iz svoje zaštite, niti 'stvara' pravo na pobačaj. Trećina trudnoća u Europi završi pobačajem. Nakon više od tri desetljeća legaliziranog pobačaja u većini Europe, medicina i zakonodavstvo u tome vapiju za odmakom od ideologije. Za međunarodne instrumente ljudskih prava, život je primarno pravo. Pravo na život je prvo među zajamčenima Općom deklaracijom o ljudskim pravima 1948. g., u međunarodnim ugovorima građanskih i političkih prava i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Tu stoji - zakon treba zaštititi pravo svakoga na život! Europski sud mnoge slučajeve zahtjeva za pobačajem ne promatra više samo u kontekstu prava majke, nego i nerođenog djeteta, oca, medicinskog osoblja, društva. Taj pristup uravnoteženja prava i interesa znači da ne mogu uvijek prevagnuti oni trudne žene. Studija pokazuje da su legalni argumenti u prilog pobačaju na zahtjev jako slabi i čak nepostojeći. Pitanje statusa i život nerođenog djeteta u nacionalnom zakonodavstvu ima prednost pred statusom prava žene i nadmoći volje majke.

Ljudska narav embrija – znanstvena činjenica  

Znanstvena je činjenica da život započinje spajanjem muške i ženske spolne stanice te je embrij, kasnije fetus, živo biće koje ima pravo na život. Oplodnjom se dogodio organizam, nova jedinka kojoj se mijenja status, u odnosu na samo spolnu stanicu. Embrij je ljudsko biće s potencijalom da bude odrastao čovjek. Embrij ima ljudsku narav, odnosno dovoljno biološkog materijala za ostvarivanje forme ljudske naravi. Stoga je zametak moralni subjekt i nositelj prava. Ciklus od zigote do nedonoščeta je neprekinut. Dakle, od početka se govori o jedinki koja je ista, samo se razvija. Biološka vlastitost embrija je koordinacija, kontinuitet i stupnjevitost. Nema skokova u razvoju, da su to izolirani trenuci, nego je stupnjevitost razvoja osobe koordinirana iznutra i zahtjeva poštovanje koje moralno pripada svakom ljudskom biću. U pravnom smislu, podrška medicini je odluka Suda pravde EU-a u Luxembourgu iz 2011. g., kada je sud prihvatio stajalište Greenpeacea da ljudski život počinje u trenutku začeća, oplodnje jajne stanice sa spermijem, te zabranjuje njemačkom istraživaču patentiranje istraživanja koja uključuju uništavanje ljudskih embrija.

Demografska slika Hrvatske 2013. g.

Približno 20.000 sklopljenih brakova, skoro šest tisuća razvoda. Rođeno je 40.000 djece. U prvih devet mjeseci 2014. g. rođeno je oko 600 djece manje u odnosu na isto razdoblje 2013. g., a 200 parova više se razvelo. Sklopljeno je 400 brakova više nego u istom razdoblju 2013. g. Predviđa se da će 2014. g. biti 39.000 rođenih. God. 2004. bilo je 55.000 prvašića, godinu poslije 45.000, a sedam godina kasnije 6.000. Demografska situacija ima ekonomske posljedice za budućnost zemlje na niz razina. Otvorenosti životu motiv ne treba biti statistika i zadatak, obveza, opstanak naroda. Trebala bi rađati ljubav.

Kultura otpada

Svako ljudsko biće dio je društvenog konteksta u kojem su njegova prava i dužnosti povezana s pravima i dužnostima drugih i općim dobrom  društva. Sve dok prava svakog pojedinca nisu usklađena s općim dobrom, ona će se smatrati bezgraničnima te će postati izvor sukoba i nasilja“ upozorio je papa Franjo u Europskom parlamentu. Termin kultura otpada koji je spomenuo nije samo ekološki, u sortiranim bojama kontejnera. U 21. st. i ljudsko tkivo, legalno i na zahtjev, završava kao otpad. U kulturi ljudskih prava treba povezati osobnu značajku sa značajkom općeg dobra kojeg tvore pojedinci, obitelji i različite grupe, a zajedno čine društvo, kaže papa i poručuje: „Europa koja se nije sposobna otvoriti transcendentalnoj dimenziji života riskira izgubiti vlastitu dušu i humanistički duh koji ju još voli i čuva“. U tom otvaranju transcendentalnom želi potvrditi središnjost ljudske osobe koja je, konstatira, predana na milost i nemilost kretanjima i pritiscima sadašnjeg trenutka. Koliko je to pitanje u ne/milosti od egzistencijalne važnosti, u svom jasnom i beskompromisnom izjašnjavanju pokazuju i hrvatski predsjednički kandidati. Narod koji izumire bira predsjednika bez angažiranije izražene svijesti da čovjek u Hrvatskoj, ne samo njegova vrećica, može biti i biva otpad. Bolje da propadne narod, nego (izborno-dodvornički) običaji.