Svijet treba jači i snažan glas medicine i znanosti o rodnoj teoriji i Istanbulskoj konvenciji

Što sve znači diskriminirati čovjeka temeljem roda nismo još ni izbliza doživjeli, a novu ponudu u nastavnim programima vidimo na maškaranim i zastrašujućim prizorima u inozemnim vrtićima, školama i na svjetskim sveučilištima. Za iskustvo toga teren treba pripremiti Istanbulska konvencija (IK). Taj međunarodni ugovor prvi uvodi pojam roda i sankcionira razne vrste eventualnog nasilja na rodnoj osnovi. Promotrila bih ga s obzirom na društveni kontekst i proturječja koja njegovu implementaciju prate. Više od činjenice da je ratifikacija IK sveopći poraz i završni udarac čovjeku od strane svih političkih opcija, pa i tzv. demokršćanskih koje je kao pravnu normu zavedeno prihvaćaju, žalosnim smatram da je ta konvencija s rodnom teorijom u njoj, zapravo poraz suvremene znanosti i medicinske struke. Oni su stručno i objektivno, iz svoje profesionalne pozicije neutralnosti, pozvani služiti dobru života i čuvati zdravlje čovjeka. U ovom slučaju (čast iznimkama i individualnim istupima, poput Američkog udruženja pedijatara ili u Hrvatskoj prof. dr. Matka Marušića) dopustili su bez svoga javnog vapaja 'Ljudi, što činite?', ozakoniti kojekakve želje pojedinaca, indirektno pomogavši da rodni identitet, izopačeni konstrukt u svojih stotinu varijacija, postane društveno prihvatljiv i pravno normiran. Da nasilno porobljava zakonodavstvo svijeta i ponižava spolni identitet čovjeka. Zar tako izgleda znanstveni napredak!? „Postaje li čovjek u sklopu napretka uistinu boljim, duhovno zrelijim, svjesnijim dostojanstva svoje ljudske naravi, odgovornijim prema drugima“ pitao je sv. Ivan Pavao II.

Iako on to jest, smatram nedostatnom i sekundarnom argumentacijom da je rodni sadržaj IK u suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom i hrvatskim nacionalnim, kulturnim identitetom. Zagovarateljima rodne teorije taj pristup savršeno odgovara, oni baš to žele, to i jest njihova zamka – temu koja po poštivanju i djelovanju naravnih zakona pripada biologiji i raznim vrstama medicinske znanosti (da uopće ne spominjemo duhovnost), prebaciti u područje proizvoljnih društvenih, individualnih, izdvojenih socioloških interpretacija; prirodne zadanosti odrediti kao uvjetovane stereotipe, a destruktivne eksperimente pojedinaca prikazati kao moguće alternativno 'zdravlje'.    

Rodni ideolozi žele određenje roda suprotstavljati ili dovoditi u vezu s pojedinom kulturom i svjetonazorom, pokazati koliko je rod društvena 'nadogradnja' podložna promjeni. Kažu da je nametnut, sociološki uvjetovan s obzirom na tradiciju i okruženje u nekom narodu, pa je IK u Španjolskoj prihvatljiva, a u Hrvatskoj nije. To i jest (podmetnuti) teren definiranja rodne uloge kojoj je glavni neprijatelj spol dobiven po rođenju. Zato prvenstvo spola treba eliminirati, da ga se kasnije može mijenjati shodno vlastitom prohtjevu i nacrtu. U cilju kaznenog gonjenja, IK od država potpisnica zahtjeva „pobrinuti se da izgovori koji imaju osnovu u kulturi, običajima, vjeri, budu neprihvatljivi za bilo koje djelo nasilja“! A istanbulski konvencionari već će se pobrinuti za definicije, ne više načelno upozoravajuće rodne diskriminacije, nego konkretno sankcioniranog rodnog nasilja! Dakle, prelazimo stupanj dalje. Postaje kažnjivo izraziti uopće i mišljenje da je određena tzv. spolna orijentacija ili rodni identitet neuredan, neprirodan, bolestan. Ako to ne odrede liječnici i znanstvenici, tko će? Rodni ideolozi i predstavnici tzv. liberalnih udruga?

Promicatelji rodne teorije nju i žele kao nakovanj koji čini razliku između progresivnih i zaostalih zemalja, konzervativnih i liberalnih krugova, tradicionalnih i modernih uvjerenja. No, rodna teorija nije nakovanj koji razdvaja išta osim univerzalno dobroga i lošega. Ona je čekić koji udara na osnovni identitet čovjeka. Njene je postavke IK, s ciljem navodne prevencije nasilja, pozvana uključiti u nastavni, sportski program. Prema IK, prevencija znači „promijeniti stavove, rodne uloge i stereotipe koji čine nasilje nad ženama prihvatljivim“. U prijevodu, sve dosad postojeće i poznato u definiranju čovjeka je stereotipno. Žele i povećati nivo svijesti o traumatičnosti različitih oblika nasilja. To širi opseg dohvatljivosti, određenja što sve nasilje jest. 'Razne oblike nasilja' će rodni ideolozi klasificirati, što to sve obuhvaća. Dakle. Najprije smo/su uspješno definirali da postoji puno rodnih identiteta, a IK ih legitimira i pravno štiti ukoliko je ijedan od njih ugrožen. Napad pritom ne mora biti fizički. To može značiti uskratiti rodno (ne)definiranoj osobi ikoje pravo koje pripada, 'klasičnom', 'prirodno' rođenom muškarcu ili ženi (dotle smo došli, da bismo se razumjeli u nekad podrazumijevajućim pojmovima, a sada instruiranim razlikama). 

Smatram da temeljni naglasak ne treba biti da se IK suprotstavlja baštini i većinskom svjetonazoru jedne, bilo koje zemlje, kulture nekog naroda ili vjere. To je ograničavajuće, parcijalno i u svojoj bitî, zapravo periferno viđenje te konvencije čiji je element rodne ideologije protuprirodan i antihumanistički. Time se pruža (kontra)argument političkom, svjetonazorskom, vjerskom neistomišljeniku da on u skladu sa svojim 'uvjerenjem' poentira. Zašto bi kršćanin i tradicionalist svoje zemlje imao prednost pred nekim drugim u njoj? Ali, to što kršćanin zastupa je općeljudska vrijednost! Pristup koji čovjeka promatra u cjelovitosti njegovog tijela, duha i duše, u rodnoj teoriji vidi životni grob i prije onog konačnoga kojeg kopa sami Đavao, neprijatelj čovjeka od početka.
 
Ratifikacija IK, ne samo faktično po nadzornom tijelu Grevio, nego samim svojim postojanjem i značenjem, tematski zaista nadilazi ustave i zakone država. Ne bi trebala biti prvenstveno pitanje velikog financijskog budžeta koji njenu provedbu prati, ograničavajućeg državnog suvereniteta po monitoringu međunarodnog tijela i vjerskog uvjerenja. To je generalno i globalno pitanje temeljne prirode, iskonske naravi čovjeka, u kojoj god zemlji i dijelu svijeta. IK dotiče općeljudsko, biološko određenje. To je pitanje što čovjek jest i što će sve tjelesno stvoreni, genetski i anatomski dovršen čovjek po izlasku iz majčine utrobe, tolerirati i kako se ostvarivati u daljnjem razvoju svoga postojanja. Čovjek je pozvan zemlju izgrađivati, a ne sebe razgrađivati, dekonstruirati.
 
Rodna ideologija suprotstavlja spol i rod, promiče mogućnost promjene muškog i ženskog spola sukladno 'osjećaju' je li muškarac 'zarobljen' u ženskom tijelu i obrnuto. Koriste se termini i prakse, u već osnovanim tzv. centrima za transrodno zdravlje, hormonske blokade za ulazak u pubertet, hormonske terapije, kirurški, operativni zahvati promjene spola. Svaki taj čin ima posljedicu i na psihu čovjeka. No, o rodnoj teoriji koja je dio IK, glavni (mainstream) sugovornik i tumač u društvu, argumentirani osporavatelj ili branitelj rodne prakse, nisu liječnici i predstavnici temeljnih i kliničkih medicinskih znanosti: anatomije, fiziologije čovjeka, genetike, farmakologije, neuroznanosti, interne medicine, kirurgije, razvojne biologije, medicinske etike, socijalne medicine, pedijatrije, psihijatrije, patologije; dijagnostike, terapije i prognostike.

Što je rodna ideologija postigla? To da o uzorcima i posljedicama intervencije čovjeka koja u cijelosti zadire u ljudsko tijelo, spol, unutrašnji organizam, ne govore navedeni medicinski stručnjaci i znanstvenici, nego civilni aktivisti, političari i pravnici. Jer inflacija ljudskih prava i rodova korespondiraju u svom novovjekom eksponencijalnom rastu. Tu generalnu tišinu, odnosno nedovoljnu glasnost svjetskih i domaćih znanstvenika i liječnika, njihovih specijaliziranih društava i stručnih asocijacija, u očitovanju o dokazano znanstveno neutemeljenoj rodnoj ideologiji, doživljavam kao kapitulaciju suvremene znanosti.
 
Biologija, genetika je, a došli smo do toga da kažemo 'trebala bi biti', deterministička, čista objektivnost, nepristranost, objekt su joj naravne zadatosti. Podrazumijeva neovisan opis činjenica i stvarnosti, nepromijenjen (trebao bi biti) od strane promatrača ili osobe koja ga opisuje. Budući da se njima ne može manipulirati (a rodna teorija baš to čini), rodni ideolozi su prešli u područje 'humanizma', politike, sociologije, ljudsko-pravologije, subjektivnog osjećaja, lingvističkog inženjeringa, predstavljajući se kao saveznik i promotor slobode i suverenosti čovjeka, koji kad god poželi, iz svoga spola može van.
 
Rodnim ideolozima za područje njihove 'obrane' trebaju humanističke znanosti, jer to omogućuje interpretativnu metodu nalaženja istine, a ne objašnjavanje kauzalnosti događaja i otkrivanje istine prirodnog svijeta, po zakonu prirodne znanosti. Rodnim promicateljima smeta apsolutno znanje jer ono nije podložno dekonstrukciji (u ovom slučaju tijela, spola) i trenutnom zadovoljavanju 'potreba' kakve oni žele. Zato njihov diskurs biva ideologija i retorika.

Tako se umjesto o medicini, govori o kulturi. Umjesto o biološkoj strukturi, govori se o društvenoj konstrukciji. Mušku i žensku tjelesnu zadatost zamjenjuje promjenjivost, proizvoljna dijalektika, umijeće raspravljanja, nasuprot nedvosmislenosti, zavođenje i lukavost. Jer ja tjelesno hoću i mogu biti ono što ja odredim da biti želim i ono što ću ja sa sobom učiniti. 
 
Zato zagovaratelji rodnog identiteta jesu određenje roda razdvojili od biološke činjenice, spola. Da iz prirode (nepromjenjive i čvrste), odu u društvo (utjecajima i promjeni podložno, nestabilno). Rod u svojih stotinu proizvoljnih određenja, definiran kao socijalni konstrukt uvjetovan, podložan 'običajima' društva i kulture, u javnosti je postao predmetom svjetonazorskih i političkih rasprava, bez jasne, glasne, beskompromisne, hrabre podrške iz njegove specijalističke domene gdje ta rasprava prvenstveno pripada, a to je (medicinska) znanost. Kako uspjela rodna stupica?! Umjesto da se javno konfrontiraju i argumentima sučeljavaju medicinari, znanstvenici, o tome javno raspravljaju političari i aktivisti.
 
Nije li za ovaj naraštaj poražavajuće da tema koja se tiče genetike, hormona, anatomije, kirurških zahvata, postaje arena političke borbe i aktivističkih civilnih udruga? Jer ovaj svijet kaže: 'S vlastitim tijelom mogu raditi što ja hoću'. Još jedna u nizu političkih borbi između ideoloških tabora, pri čemu su se politički predstavnici u Hrvatskoj, neovisno o svjetonazoru, većinski svrstali uz IK. Neki među onima koji se kolebaju, argumentiraju to na (demo)kršćanskoj osnovi. Osporavati rodnu teoriju (dominantno) kršćanskim razlozima daje sredstvo njenim zagovarateljima da 'i zbog toga' opetovano zalijepe etiketu:  zaostali, klerikalni, konzervativni, tradicionalni, gušitelji čovjekove slobode i prava na izbor koječega.       
 
Svi dijelovi društva u toj raspravi mogu sudjelovati i o tome se izjasniti, ali znanost i medicina trebali bi biti najglasniji autoritet i dominantni u tumačenju što se s čovjekom počelo događati? Oni raspolažu svim stručnim i pouzdanim argumentima za rodnu ideologiju raskrinkati, no znanstvenici i liječnici (opet, čast iznimkama) drže se pognuto svojih kuta i operacijskih sala, dok se izvan njih reproduciraju kojekakve izvedenice rodnog identiteta.
 
Puno kazuje činjenica da je tekst Istanbulske konvencije nastao 2009. i 2010. g., baš u vrijeme kad je počelo raskrinkavanje rodne ideologije, koja svoj vrhunac doseže tih godina. Nakon što su je znanstvenici prokazali kao neznanstvenu, Nordijsko vijeće ministara (međuvladina kooperacija sastavljena od predstavnika Norveške, Švedske, Finske, Danske i Islanda) 31. prosinca 2011. g. ukinulo je 'Nordijski rodni institut' koji je bio predvodnik rodne teorije i tumač 'znanstvene' osnove za društvenu i odgojnu politiku skandinavskih zemalja od 1970.-ih godina do njegovog ukidanja.

Rodna teorija stvara kaos i dokida Bogom (tko hoće, prirodom) uspostavljeni red, višetisućljetnu  ljudsku pojavnost muškarca i žene koji su svojim komplementarnim osobnostima kao Božji suradnici, podigli ljudsku civilizaciju. No, na vrhuncima podizanja svijeta, čovjek je samoga sebe počeo srozavati i dokidati. U svijetu koji se izgrađuje „čovjek će moći živjeti, ali uz uvjet da bude sve manje čovjek“  rekao je francuski književnik George Bernanos.

Tom radikalnom prevratu u kojem rodna teorija po IK stremi svojoj univerzalnoj jurisdikciji, treba plašt ispod kojeg bi se provukla, okrilje u kojem bi djelovala – to jest svijet muškog i ženskog spola i karta osjetljivosti na koju svijet pada, obrana od nasilja tzv. nježnijeg spola. Tko se usudi biti protiv toga? Što kao poziv na obranu žene i djece ima kohezivnu moć i osudu društva, od strane svih konsenzualnu i neupitnu? Manipulirajući s ljudskim emocijama u odnosu na slabije skupine, IK je u službi štititi i promicati promjenu temeljnog biološkog određenja čovjeka, jer će se na razne načine zaštititi žena koja je zapravo muškarac. I muškarac koji je zapravo žena.

IK to čini izrijekom spominjući termine spolna orijentacija, rodni identitet, nestereotipne rodne uloge. Ne diskriminirati temeljem toga. Zanimljivo da je uz pojam spol vezan pojam orijentacija, a uz termin rod, pojam identitet. Ne samo što je razdvojena spolna i rodna istovjetnost, nego je spolu dodijeljena slabija, labilnija osobina. Orijentacija nije fiksni, čvrsti atribut, nego znači mogućnost određivanja različitih pravaca, moguću promjenjivost, rastezljivost. Orijentacija može biti i ne mora, što rodna teorija kao mogućnost i nudi: biti aseksualan, upitne, nesigurne spolne orijentacije.

Identitet je čvršći pojam, to je individualna osobina po kojoj je osoba prepoznatljiva. Rodna teorija stvara cirkus u elementarnom prepoznavanju današnjeg čovjeka, kojem se nudi i koji sam kreira gotovo stotinu identiteta. Spol se uz pojam orijentacija razvodnjava, a rod kao identitet potiskuje spol  i neovisno o njemu, sebe ustoličuje. Termine spolna orijentacija i rodni identitet ne koristi samo IK, tako glase i rubrike na službenom obrascu za upis na fakultet, s ponudom desetine pojmova pod spol i rod i zaključno 'ili nešto drugo, dopiši sam'. Doslovno.
Ratifikacija IK s razine individualnih promicatelja rodne teorije kapilarno prelazi u državna zakonodavstva u vremenu oko šezdesete godišnjice prve pojave pojma rodni identitet. Naime, 1958. g. osnovan je Projekt za istraživanje rodnog identiteta u Medicinskom centru Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesa. U skladu s procesom 'kontinuum roda', IK nije tek izdvojeni, samostalni element čijom se ratifikacijom 'ništa neće dogoditi, promijeniti'. Ona je samo dio i nova faza u šestdesetljetnom kontinuumu rodne teorije koja strateški i postupno radi na mijenjanju svijesti o biološkoj datosti ljudskog stvorenja. Pa ako čovjek tijekom života ne može promijeniti puno spolova, ali može orijentacija, na raspolaganju mu je isto tako puna lista raznih rodova.   

Mnogi kažu, 'Važno je biti samo čovjek'. Ta potreba postaje gotovo privilegij. IK i rodna teorija odličan je alat za dokinuti to osnovno i univerzalno polazište - Biti 'samo' čovjek. A ne konfuzija i karikatura. Istanbulska konvencija podvodi rodnu teoriju. Njena ratifikacija još je jedna u nizu legalizacija protuprirodnih stanja čovjeka u daleko odmakloj bezbožnosti europskog kontinenta.