Trnjem po Ruži

Nije baš da kasnim s reakcijom o pobjednici izbora za Europski parlament – Ruži Tomašić. Htjela sam vidjeti kako će se premijer svim silama, političkim putem, boriti protiv te žene kao elementarne nepogode. U tom se smislu, izgleda, povukao. Njegova je borba trajala taman koliko je bila predizborna kampanja. I dan poslije u osvrtu na pobjednike i gubitnike kojima ankete to nisu predviđale. Elementarna nepogoda kao fenomen ne prekida se u svom trajanju. Kad započne, intenzivno traje i sljedećih dana, od dana svoje pojave – kiša poplavi, snijeg zatrpa. Ne prestaje ugrožavati prostor koji napadne. U slučaju Tomašić. Prođoše dani od pobjede te nepogode, i koga žena ugrožava, osim što joj se rečeno izvrće i manipulira. 'Civilizirani' mediji, kojima su puni stupci veličanja demokratskih tekovina EU-a, misleći pritom na poštivanje legalnosti, ne i moralnosti, a kamoli elementarne općeljudske norme – pristojnosti, pobjedu te političarke karikirali su barem vizualno, ako to već nisu stvarno učinili građani na biralištima. Ružin su rezultat u izbornoj noći popratili slikom u kojoj je, jer ne bijaše izglednijih slika u foto-arhivi, Tomašić širom otvorenih usta, goropadno, da te štrecne. Mediji žele zastrašiti od te nepogode, kad je već birači sami od sebe nisu udaljili. Trudili se ženu barem estetski foto-diskreditirati. Našla se iskopana i Ružina recitacija o hrvatskoj domovini. Kao da nema tisuće drugih živućih recitatora ljubičice bijele koju voli omladina cijela, i elementarna su nepogoda, dubokog korijena, desetljećima u tkivu napaćenog hrvatskog naroda.

Legalno vrijeđanje
Govor je mržnje da ne želiš da ti se dijete uda za ikojeg stranca, ne samo Srbina, iako je žena konkretno mnogim Srbima pomogla. Ali ona o svojim dobrim djelima ne priča. Ne reklamira se svojim činima, jer je duboko osvještena da postoji Netko tko svaku misao i djelo savršeno zbraja i oduzima. Dakle, zasad, najavljene žestoke političke borbe protiv Ruže, nema. Pa to čini 'odvjetništvo' medija. Možda je premijer shvatio kako je ipak odabrao krivi teren za borbu protiv nečega, tj. nekoga, svim političkim silama, u zemlji koja, uoči dana crvenih karanfila, jer ruže svoj dan nemaju, gmiže u blatu neproizvodnje, nezaposlenosti i prazne osnovne potrošačke košarice koja gazi dostojanstvo čovjeka željnog rada. Ne možeš u Hrvatskoj napuniti košaricu, kad si od vlasti dobio košaricu. Premijer shvatio kako je Ruži darežljivo poklonio bukete skupih minuta TV reklama i novinskih kartica, svojom angažiranošću učinivši ih najvećim predizbornim plakatima. Vidio premijer da jedna Ruža i nije baš toliko 'vrijedna' truda i spomena. Možda čak da i nije tolika elementarna nepogoda. Nego bi to mogao postati on, i s političke scene glasom birača nestati, nastavi li biti tako osoran i drugoga etiketirati. Ili možda, vrijeđati. Manipulirati izjavom o gostima i domaćima, a sve je jasno i bez konteksta. Idemo svim silama u kulturnu Europu legalista, ali putem do nje dopušteno je biti nekulturan i čuditi se kad u Hrvatskoj legalnost ipak drugačije od anketno predviđanog pokuca.

Biti gost – dozvoljeno kako gdje
Potcijenio premijer razum birača i precijenio svoju sposobnost uvjeravanja u interpretaciju nečijeg stava. Na primjer. Kad se neki čovjek u vašoj kući ponaša nepristojno, na način da vas ne poštuje, vrijeđa, proziva kako ste uredili namještaj i raspored prostorija, diktirajući vam kako biste trebali. Štoviše, zahtjeva neka prava o svom kretanju, nauštrb vas kao domaćina. Kako domaćin na to reagira? Minimalno što može reći je, 'Dotični se tako ponaša, jer je gost'. Dođe čovjek u vašu kuću i želi praviti reda, prigovarati zašto ovo, kako ono. Što biste rekli nego: 'Ti tu ne živiš, to nije tvoj dom. Ti si tu gost'. Zar je osjećaj da ti je netko gost u vlastitom domu koban i isključiv? Privatno vlasništvo u ekonomiji da, ali ustavno zajamčena narodnost u vlastitoj državi ne. Čovjek jednostavno nije identificiran s tvojim domom, nije ni bio tu kad si ga uređivao. Neki od posjetitelja trudio se čak da ga i ne izgradiš, urediš. Takva konstatacija najnormalnije prolazi na osobnoj, bazičnoj razini međuljudskih odnosa. Ne i na državnoj, odnosa među (su)građanima i narodima.

Trn se trnom izbija
Vrijedi li bonton za svako životno područje, osim za politiku koja bi trebala biti ogledni primjer kako se cvjetovi za dobro svojih građana sade i beru. I ruže, među njima. Pa nećemo valjda diskriminirati! Nismo li donijeli i antidiskriminacijski zakon? Ali, diskrimimacija je samo za određenu vrstu i skupinu. Ženu koja je odrasla u multietničkoj zemlji, ostvarila uspješnu profesiju u multietničkoj državnoj službi, gdje su svi najprije državljani Kanađani, kojoj je zvanje privoditi kršitelje zakona, poučavati o definiranju gosta i domaćina? „Ja sam uvijek govorila što sam mislila, vjerovala sam ono što radim i radim ono što vjerujem. Mislim da su birači to prepoznali" kaže Tomašić. Možda su se Hrvati zaželjeli retorike koja stvari naziva svojim imenom i želi biti prepoznatljiv cvijet u skladu s onom, neka u vrtu cvjeta tisuću cvjetova. Ipak, neki (anti)botaničari 'čišćenja' vrsta, u hrvatskom i europskom vrtu ne bi htjeli baš jednu, i to simbol pažnje i darivanja. Netko bi iskorijenio ružu, borio se protiv njenih latica. Ili svojim trnjem na njenu stapku još trnja dodao. Sreća da ruža u iskonskom postojanju ima vlastito trnje, pa zna kako se i s vanjskim trnjem ophoditi. Treba ipak domaćin gosta moći i znati prepoznati. Čisto radi zaštite i sigurnosti.

Ljudskost nije marketing!
Kakvo je to tretiranje zemljaka i poštovanje izbora sugrađana, kad smatraš da su izabrali i goru od elementarne nepogode? To je elementarno nepristojno. Da se Vlada bavi sprječavanjem pravih nepogoda, za što je dobila mandat, ne bi svake godine bile poplavljene kuće i površine od Slavonije, Neretve do Turopolja. Nazivati pobjednika koji je dobio povjerenje građana (iako se usudi sugerirati da su i zločinci bili demokratski birani) gorim i od elementarne nepogode, sportsko je i elementarno europsko ponašanje. Čestitaš trnjem po ruži. A Ruža toliko samozatajnih dobročinstava čini, o kojima ne govori jer ne želi političke bodove skupljati. Ljudskost nije marketing. Ni na prodaju i razmjenu za glas kojim bi nekome omogućio lagodnu egzistenciju. Jesu li, glasujući za Tomašić, i svi koji su joj glas dali, elementarna nepogoda? Koliko je elementarnih nepogoda u Lijepoj našoj? Imaš u vlasti medije i ankete, i ipak ne uspiješ Ružu kao negativan proizvod prodati. Birači nisu prepoznali ženu kao ksenofobičnu, crnokošuljašicu, domaći u gostima ili gosti po domaćima, kako je sugerirala jutarnja promiždba od koje ti se smrači.

Klimatsko čašćenje kolega
Nije li elementarna nepogoda spram tako nekoga i misliti, a kamoli tu kvalifikaciju izreći. Koja je tek nepogoda da se imenovanje čovjeka četnikom, kad to zaista jest, naziva šovinističkim? Je li taj izraz samo za zapis u udžbeniku i na korištenje povjesničaru? Zapravo, nije ni za tamo. Civilizirano je počela naša europska orijentacija. Premijeru je i Bandić društvena nepogoda. Klimatski časti političke konkurente. Tomašić još nije u EU parlamentu progovorila, a osuda i presuda joj već napisani. Ponašanje iz vremena kad su znane i neznane ruže crvenim trnjem krvarile. Režim taj Europa, kojoj hrlimo, rezolucijom osuđuje. Tko će se protiv takvog stava boriti? Na kojim izborima i kojoj političkoj platformi? Tu politika ne pomaže, dapače, savršena je kulisa koja to pokriva. Kampanju je premijer odradio diskreditirajući protivnika, a ne nudeći sadržaj svoga EU zastupništva. Kao da što i treba tamo zastupati. Treba 'samo' doći. Dogovori su ionako već pali.

Što je zapravo elementarna nepogoda?
Pitaju Tomašić kako se kao euroskeptik kandidirala za zastupništvo u EU. Inače su ti zagovornici pluralnosti mišljenja i osuđuju monolitnost stavova u strankama. Kažu da se stranka, u kojoj se bespogovorno sluša i provodi jedan stav, nije demokratizirala. Ali, i to je, kao s domaćima i gostima. Vrijedi od trenutka do trenutka; za okolnosti koje (totalitarni) demokrati propišu. Kao da u EU parlament trebaju ići bezlični poslušnici, nek te EU rijeka (tj. eur) nosi. Kao da u EU parlamentu ne treba biti autentični predstavnik naroda koji je dio veće zajednice. Ruža je pokazala – ako je u prozivci narko-mafije spremna i vlastiti život, obitelji i svog djeteta izložiti, što joj, u usporedbi s tom najvećom vrijednošću, predstavlja jedna saborska, politička fotelja. Ništa! Žena je svjesna životnih vrijednosti i čemu fotelja treba služiti. U njoj se pasivno ne sjedi, iz nje se može aktivno poduzimati. „Kad sam od 2003. do 2007. bila članica Odbora za eurointegracije, često sam išla u Bruxelles. I dok su neki moji kolege prešućivali neke teme, ja se nisam ustručavala reći što mislim. Mogu najaviti da ću biti glasna u borbi za hrvatske interese, jer svojih posebnih interesa nemam. Imam svoj stav i mišljenje i ne bojim ga se reći“ kaže Tomašić. Je li baš to elementarna nepogoda? Pojave nazivati  pravim imenom, biti svoj, prepoznatljiv, jasan, nepotkupljiv. Nepokolebljiv. Neimpresioniran plenumom EU birokrata. Ruža miriše, a svoju ljepotu čuva i trnjem. Ne zadajući ga drugome, nego noseći vlastito trnje na sebi. Sebe je spremna ubosti, do boli se za drugoga, opće dobro i svoj narod, izložiti i štititi. Nije li to narav izbora, a kako tek za nadnacionalnu zajednicu. Štititi one koji su te ubrali (birače). Vjerujući da si, za dobro ljudi u čijoj si ruci, miris latice, a po potrebi i ubod trna, radi životvorne i istinske cirkulacije – pojedinca, naroda i države. Jer Ružino je geslo – Čineći dobro drugome, činiš dobro sebi. I obrnuto. E, ali kod toga 'obrnuto', zapravo nastaje problem.