Želje? Više čuti, dublje vidjeti

Uz populistički termin 'novogodišnja odluka', koja se (baš i ne) održi, prijelaz između dviju godina pogodan je trenutak za postaviti i neka pitanja. Učestali je pojam i 'blagdanska depresija' – masi i buci svijeta i punim trpezama, usprkos. Ili, upravo zato – čovjek se osjeti prazan. Pretjerana izloženost šarolikim glasovima i ponudama zamuti mogućnost onoga što i koga zapravo čuti, vidjeti. Ovim tekstom želim izraziti priznanje i divljenje ljudima koji ne trebaju uvijek iznova donositi neke novogodišnje odluke, jer oni svojim načinom života pokazuju najveću odluku – svakodnevicu zahvalno živjeti - unatoč svemu! Oni su istinski vatromet, ne samo novogodišnje noći, nego mogu biti putokaz svjetla drugima, svaki drugi dan.

Najbolje i najljepše stvari na svijetu ne mogu se vidjeti ni dotaknuti - nego osjetiti u srcu (HellenKeller)

Slijepi – blagoslovljene su oči tvoga bića, kad se raduješ svečanoj novogodišnjoj odjeći, ukrasima, koje, mislim ja, ne vidiš. A ti kažeš: 'Bože, hvala ti što čujem'. Onima koji vide smeta šljokica više ili manje na haljini, nijansa (neusklađene) tkanine, dužina rukava. Ti pak, znaš da si, baš tako kako jesi, dobro odjeven. S osmijehom primaš opise 'sa strane' (ili ti oni i ne trebaju) i svojim dodirom tanano vizualiziraš što očima koje vide nije dano. Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost (Ps 139,12).

Gluhi – blagoslovljene su uši tvoga sluha, kad znakovnim jezikom iskazuješ radost još jednoj godini svoga života u tišini i diviš se novogodišnjem vatrometu u bojama kojeg, mislim ja, ne čuješ. A ti kažeš: 'Bože, hvala ti što vidim'. Pa s osmijehom poskakuješ, grliš i ljubiš svoje prijatelje, zahvalan za udove kojima pričaš i razumiješ. I kad suzu pustiš, nećeš čuti jecaj svoj. Je li to još teža bol? Oprosti mi, ali pitam se, kako ti je slušati nježnu, božićnu 'Tihu noć', kad su svi tvoji dani, mislim ja, tihi. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti (Iz 55, 3).

Nijemi – blagoslovljen je govor tvojih pokreta lica i ruku, kojima slaviš život, iako njegov sadržaj ne možeš verbalno izricati. Kako su tek prostrana i domišljata polja tvojih riječi, kad slova znaš bogato oblikovati i geste u poruku pretvoriti.

Divim vam se, jer je ta novogodišnja noć na vama znani, sveti, priznanja vrijedan način, također pjevna i svečana. A vaše je življenje, mislim ja, svečano i svaki drugi dan. Usprkos poteškoći. Ili, baš zbog toga. Pokazujete kako radost i zadovoljstvo čovjeka određuje stanje duha, a ne događaji. Ljubaznost je jezik kojim govore nijemi, a mogu ga čuti gluhi (Christian Bovee).

Djevojka koja Hoda

Nepokretni – kako ti je slušati žalopojke 'zdravih' da se teško pokrenuti, i da nema razloga ustajanju, a ti si smjelo spreman za pokret uz pomoć pomagala. I ne pitaš se zašto ne možeš samostalno hodati, nego kažeš: 'Bože, hvala ti za kolica, štake, proteze'. Bila sam u molitvi nakon primljene pričesti, kad je tišinu u crkvi proparala hodalica jedne djevojke, koja se bez nje ne može kretati. Njoj je Njegov jaram sladak i breme slatko. Poznajem je iz viđenja, jer ta se djevojka nije depresivno skrila u kutku svoga stana. Njena hodalica se čuje i na ulici, na putu do crkve u koju vjerno, nepokolebljivo, izvijajući svoju kralježnicu i 'povlačeći' svoju nogu, ide slaviti sakramente. Usudila sam se pomisliti, jel' se ne može staviti neki gumeni podložak na dno tih četiriju pomagalnih 'nogu', da se ne čuje taj zvuk, poput nabadanja. Čak ne zato da ne remeti tišinu prostora kojim se kreće, nego, da njoj bude manje neugodno; da eventualni pogledi nisu njoj usmjereni, da možda ne izazove žaljenje nekoga. Pitam se, kako je pred sobom vući hodalicu, u mladosti, pred tolikim ljudima, znanima i neznanima. Kako je biti takav znak, čija je tjelesna poteškoća vidljiva, a, kako bi živjela, još je i čujna. Ta djevojka, i bez riječi, p(r)oziva. Je li meni bolnija i sama pomisao na to, nego njoj življenje s tim? Ostala sam nakon mise u molitvi pred jaslicama. A onda je do njih došla ona, ne srameći se zvuka u pokretu koji njenu poteškoću otkriva. Skupila je hodalicu, prekrižila se, zastala, pomolila se. Netko je zazvao njeno ime, a ona se okrenula, nasmijala. I otišla. Htjela sam joj reći 'Divim se Vašem življenju, divim se Vašem Božiću'. 'Hajde, učini to, možda će joj to značiti baš u ovim danima'. Ipak, ja pokretna, nisam to učinila. Pomislila sam i koju ću mudrost na to od nje čuti, i podijeliti je s čitateljima ovog teksta. Život, eto, nekad ostavi neke situacije otvorenima. Nekad je teško izaći iz sebe. Nekad se sramimo učiniti dobro, prići. To je moja novogodišnja odluka – sljedeći put kad vidim tu djevojku, reći joj to što mislim. Izraziti divljenje kako s tom, prepoznatljivog takta hodalicom, tako blago i pomirljivo, zahvalno živi.

'Male brige govore, velike su nijeme'

Jedan vrijedni, dragi mladić, volio bi 'pronaći' ženu svoga života nakon što mu je, kaže s osmijehom, srce izbušeno kao švicarski sir. Ljudi su za blagdana dodatno osjetljivi na potrebu za pripadnošću, za ljubav u osobnom odnosu. U danu prijelaza, možda da se na trenutak sjetimo osoba pogođenih nedaćom. Njihova je raskoš raznobojnija od ikojeg vatrometa, da može drugoga dotaknuti i (p)okrenuti svojom umjetnošću i umješnošću znalačkog ophođenja sa životom. Tužnoga, osmijeh onoga koji bi, mislim ja, imao razloga biti još tužniji, može posramiti. Ali, nadasve oplemeniti. Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa, više o načinu na koji to prihvaćate (Elbert Hubbard). Kad pomislimo da nam je srce 'izbušeno', sjetimo se tolikih 'bušotina' u životima drugih, od kojih su ti ljudi učinili plodna polja. Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati. I bit će to Jahvi na slavu, kao znak vječan, neprolazan… Izvedi narod slijep, premda oči ima, i gluh, premda uši ima, kazuje prorok Izaija. Blagoslovljen je poraz 'zdravoga' po osmijehu djevojke koja ne može kleknuti pred jaslicama, i nogu 'šulja' uz pomoć 'glasne hodalice'. Vlastite tuge ne treba tješiti tuđom 'nesrećom'. Ali, ako već ne ide drugačije; ako 'zdravi' čovjek nije majstor u istinskoj novogodišnjoj želji i svladavanju blagdanske depresije, možda nekome pomisao na takve velikane duha i tijela, osjeta i dodira, prostranstva samo izvana ograničenog – pomogne zahvalno živjeti - usprkos svemu – ili, baš zbog toga. Toliki heroji vrijedni divljenja, umjetnici života, kao i oni koji s njima žive i stvaraju, mogu odgovoriti što zapravo znači da je Krist došao obasjati svaku tamu i rasvijetliti tmine čovjeka. I opet, prorok Izaija: Ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.
Ljudi u bolesničkim posteljama, ženo silovana i neplodna, udovče s djecom kojima si tata i mama, rastavljeni i poniženi, izgubljenog zaposlenja, napušteni i pognuti bake i djedovi drhtave ruke, ljudi (izvanjski) osvrknutog dostojanstva i tragično izgubljenog života bližnjega... Vi nevažne male, i poštovane velike brige i želje - Blagoslovljena vam još jedna godina života – na način da više čujete, dublje vidite. Strpljivo, staloženo. Zahvalno. Usprkos i unatoč svemu. Ili, baš zbog toga! Da, s radošću ćete otići, i u miru ćete biti vođeni…