Nicati iz zemlje

Teško je riječima približiti čežnju koja se budi adventskih i božićnih dana. U dubini svake ljudske duše stoji čežnja za savršenim, boljim. Čovjek želi doseći prag božanskoga, biti savršen kao krug, kao neprekinutost misli, kao svoja vlastita želja. Čežnja kao da se iznova potencira u vrijeme Božića. Čežnja za vjernošću, pravednošću, dobrotom, mirom. Čežnja koja rađa sveti nemir kako bi čovjek pošao na put traženja. Čežnja za dalekim koji je negdje blizu oko nas, koji govori snagom zemlje i božanskom vlašću.
 
Budućnost daleka, a bliska samo čežnjom, postaje sadašnjost. +Veritas de terra orta est!' – 'Istina je nikla iz zemlje' (Ps 85, 12) Istina je nikla iz zemlje, tijelo uzeto od Marije, poručuje nam veliki Augustin. 'Što je istina? Sin Božji. Što je zemlja? Tijelo. Priupitaj se gdje je Krist rođen i vidjet ćeš zašto je istina nikla iz zemlje… istina je rođena od Djevice Marije' (En. in Ps. 84,13). Zašto je to učinio? Sigurno ne zbog sebe, nego zbog nas. Poniznost čini uvijek u korist drugoga. O njoj je lakše govoriti i razmišljati nego ju živjeti. Njena težina govori o njenoj važnosti. Stoga joj treba dati život.
 
Sin neba i Sin zemlje, dijete Marije i dijete Božje! Kako to zvuči nemoguće ušima suvremenika, onda i danas. Ali nemoguće nije Božji rječnik. Naprotiv čovjek je onaj koji nemoguće čini dalekim kad se zatvori pred vratima ljubavi, dobrote i Boga samoga. Zalupivši vrata postaje samo tijelo.
 
Zavezani smo za ovu zemlju. Ona mora biti sveta. Iz nje izlazi sve što na njoj stoji. Ali je samo zemlja. Njoj treba duh koji vodi, plodi, nosi, upravlja, daruje.
 
Nicati iz zemlje znači dizati se iz prašine, vidjeti veliku sliku Božje volje, razumjeti poniznost kao jedini put prema Veličanstvu i iskazati zahvalnost zemlji. Nicati iz zemlje neka bude u podizanju svake duše, posebice one koja nam nije blizu ili nije znana očima našim. Želim vjerovati u ono ljudskim mislima nemoguće, u ono božansko u nama. Želim vjerovati jer nicati iz zemlje je Božić u nama.