Tajna Božjeg postojanja

Slavimo Trojstvo, Presveto Trojstvo, blagdan Božje tajanstvene osobnosti jedinstven samo kršćanstvu.

Naša je civilizacija pokušala dokinuti otajstvo i onda je postala vulgarna! I tada: Sve ono što stvari imaju reći zaustavlja se u njima samima! Razumljivost često ubija dušu. Duh stvara kreativnost! Pjesništvo u čovjeku govori o stvarnost iznad stvarnosti. Ipak postaje nam jasno da se u svijetu bez otajstva ništa ne razumije.

Gospodin, Stvoritelj, Izvor ljubavi, Bog, ne postoji u izoliranom individualizmu nego u zajednici ljubavi koja sve dijeli. To znači da kršćanin u potrazi za božanskim ne može biti vezan za JA-svijet, svijet u kojem postoji samo Ja, cilj mu je samo Ja, Ja koje vodi u ekstremizam sebičnoga. Ideal kršćanske duhovnosti nije bijeg od svijeta poput budističke manastičke tradicije gdje potraga za svetim znači trajno povlačenje iz svijeta.

Ovaj blagdan nam govori da je Bog biće odnosa, biće koje se otkriva. On je osoban. Sama narav Boga tako stoji u odnosu, a odnos u svojoj naravi već je osoban. Bog kršćanskog shvaćanja jest dakle zajedništvo osoba, a ne funkcija. Osoba kada postane samo funkcija, prestaje biti osoba. Osoba koja bezgranično daruje „svoje“ ja drugima pronalazi upravo svoj bitak u drugome. Nije li istina da i mi pronalazimo svoju osobnost u pripadnosti drugome? Mi definiramo sami svoj bitak odnosima s onima koje volimo. Ne govori li potrebitost postojanja obitelji da bi formirala inviduuma tome u prilog? Nije li naš identitet formiran u odnosu na drugoga (obitelj, osobu, domovinu, posao…). Nije li i suprotno istina: Nije li individuum onaj koji stvara obitelj, koji obitelji daruje svoje talente, karakter, vrijednosti, snove?

Nije li s Bogom tako? Po njegovoj smo slici i naravi stvoreni. Stvorenje slično dušom, ne tijelom. U njemu „postojimo, mičemo se i jesmo“, kaže Pavao. Lijepo je biti kršćanin. Ili kako je to dobro rečeno u poslanici Diognetu (krajem 2. stoljeća):
 
„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastanjujući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan, i po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.

Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.

Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“