Yo-Yo Ma i svjetski beskućnik

Bijaše to jednog ponedjeljka, na drugi dan mjeseca lipnja.  Bio sam pozvan ne jedan fantastičan događaj: masterclass s najboljim svjetskim čelistom, Yo-Yo-Ma u svjetski poznatoj Chicago Symphony Hall. Dobitnik svih svjetskih nagrada, Kinez podrijetlom, odrastao u Parizu  i New Yorku, Yo-Yo-Ma je nastupao s najboljim umjetnicima koje glazbeni svijet ima. Ima obitelj, suprugu i dvoje djece, prekrasan čovjek, glazbenik, umjetnik. Bila mi je čast susresti ga.  Te večeri je podučavao troje mladih čelista genijalaca. Između ostalih im je rekao: „Možete znati savršeno note i savršeno odsvirati komad koji je pred vama, ali ako ne stavite u tu glazbu svega sebe, onda ona nije ništa.“ Učio ih je kako je glazba govor i kako se u nju treba uživjeti i pitati se što čuju oni koji  slušaju. Iz njihove perspektive treba pristupati djelu koje se svira. Na pitanje kako to on čini, veli: „Ja najprije ispitujem tu glazbu zašto je napisana i koju poruku želi prenijeti. Svaka glazba ima svoju priču. Kada to sve shvatim, onda tek uzimam čelo i vježbam. To je i najlakši dio.“

Očito da je gospodin Yo-Yo-Ma čovjek velike duše. Razumije jako dobro da duša i glazba idu zajedno. Zato je on i velik.
 
Međutim nešto još zanimljivije mi se dogodilo dok sam dolazio u Chicago Symphony Hall. Parkirao sam automobil. Dok sam uplaćivao parkiralište na obližnjem automatu ubacivao sam sitniše koje sam imao u jednoj maloj torbici. Žureći se, nekoliko sitniša je ispalo i odzvanjalo pločnikom. Tada niotkuda čujem glas koji veli: „ne brini, ja ću ih pokupiti.“ Okrenem se i osmijehom pogledam čovjeka. Beskućnik sjedi na kamenom cvjećnjaku i smije mi se. Završio sam uplatu i prišao mu. Vadio sam sitniše iz torbice i stavljao njemu u ruku. On je samo govoro: „Wow, wow.“ Kada sam sve ispraznio, kažem mu, možeš sada ubaciti ih ponovno u ovu moju torbicu. On me zbunjeno pogledao i ipak to učinio. Kada je sve ubacio, dao sam mu i sitniše i torbicu. Osmijeh od uha do uha. Zahvalan. Vidim mu križ na prsima. On ne zna tko sam ja. Pitam ga što je to. A on mi s još većim osmijehom odgovori: „Jesus, I love Jesus. Isus, ja volim Isusa.“

Pitam ga zašto voliš Isusa. Veli mi: „Without him I wouldn’t be here! Bez njega ja ne bih ni bio ovdje!“ Rastali smo se osmijehom. Dok sam odlazio ponovio je još jednom: I love Jesus!
On je našao svog Isusa i njemu je dovoljno. Isus traži druge ljude za njega. Uvijek mu nekoga pošalje. Njemu su susreti život! A život Krist!

Svaki nas susret mijenja i svaki život nam nudi mudrost!