Don Mladen Parlov o koronavirusu: Neshvatljivo mi je da se vjernicima oduzima izvor utjehe i snage

U razgovoru za portal Laudato don Mladen Parlov iznio je svoje mišljenje cjelokupne situacije.

3.jpg
Autor
laudato.hr/D.R.
Fotograf
laudato.hr
Objavljeno:
 
06.03.2020 18:14

Proteklih mjesec dana cijeli se svijet fokusirao na jednu stvar. Koronavirus. Riječ je o virusu koji uzrokuje respiratorne bolesti, a do sada ih je u svijetu umrlo par tisuća ljudi. Čini se mnogo, no na brojku zaraženih riječ je o vrlo malom postotku. Ipak, strah je prevladao pa su diljem svijeta poduzete mjere predostrožnosti koji se u nekim slučajevima čine pretjeranim.

Situacija s koronavirusom zahvatila je i religijski svijet. U katoličkim (nad)biskupijama i župama gdje se virus pojavio zabranjena su bogoslužja, u drugima su pak ispražnjene škropionice, izbjegava se pružanje znaka mira kao i pričest na usta.

Već na te mjere katoličkih klerika vjernici su reagirali polarizirano, a stvar se dodatno 'zakuhala' kad su se pojedina kršćanska središta pridružila zabranama. Ništa nije tako izazvalo bunu kao zatvaranje bazena u francuskom svetištu Lourdes, zbog koje je čak pokrenuta globalna peticija da se ta zabrana ukine.

Stoga smo, potaknuti situacijom, razgovarali s don Mladenom Parlovom, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu. Iza sebe ima doktorat iz kršćanske duhovnosti i magisterij iz dogmatike te je dugogodišnji predavač teoloških predmeta. U razgovoru za portal Laudato iznio je svoje mišljenje cjelokupne situacije.

1. Kako komentirate odluke zabranu bogoslužja pojedinih (nad)biskupija gdje su se pojavili slučajevi koronavirusa?

- Smatram da treba pozdraviti mjere predostrožnosti koje civilne vlasti poduzimaju u borbi protiv koronavirusa i njegova širenja, tim više što je riječ o vrlo zaraznom virusu, a još ne postoji lijek protiv njega. No, s druge strane, panika koja je zavladala u većini zapadnih zemalja, uključujući i crkvene osobe, svjedoči kako je na djelu najveći od svih strahova koji pogađaju suvremenog čovjeka, naime strah od smrti. Ispovijedajući vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni kršćani bi trebali imati drugačiji odnos prema smrti, odnosno iz nade koja je vlastita kršćanskoj vjeri trebali bi moći nadići strah od smrti. U misnim slavljima kršćani upravo slave Kristovu pobjedu nad smrću pa mi je neshvatljivo da se vjernicima oduzima izvor utjehe i snage pred onim što simbolizira i izaziva smrt.

2. Podsjeća li nas ova situacija, primjerice, na epidemije kuge u srednjem vijeku koja je bila daleko smrtonosnija ili neke druge pošasti? Kako je tada Crkva postupila?

- Kroz povijest bilo je više raznih epidemija i pandemija koje su pogađale manji ili veći dio čovječanstva. U nedostatku znanja o zaraznim bolestima u stara vremena su epidemije uglavnom percipirane kao znakovi Božje srdžbe koju je trebalo ublažiti raznim pokorničkim procesijama i zavjetima. No, ono što je razlikovalo naše pretke od nas jest njihova vjera kako se sve nalazi u ruci Božjoj te kako Bog ima zadnju riječ. Povijest je, primjerice, zabilježila kako je papa Grgur Veliki pokorničkom procesijom „zaustavio“ epidemiju koja je 590. pustošila Rim. Ili kako je sv. Karlo Boromejski također pokorničkom procesijom „zaustavio“ epidemiju kuge koja je 1576. pustošila Lombardiju i grad Milano. Sveci su se više pouzdavali u molitvu i Božju pomoć nego u ljudske mjere. I nama bi trebalo više pouzdanja u Boga i njegovu ljubav prema nama.

3. Mnogi vjernici komentiraju da je 'vjera (nad)biskupa slaba kad zabranjuje sakramente', a ispražnjene škropionice, zabranu davanja znaka mira i pričesti na usta doživljavaju prilično negativno. Je li stvar u manjku vjere ili o nečem drugome?

- Razborito je poduzeti mjere predostrožnosti u sprječavanju prenošenja koronavirusa. Kad je riječ o odlukama nekih (nad)biskupa čini mi se kako su slijedili upute civilnih vlasti koje su zabranile javna okupljanja, u što su ubrojili i misna slavlja. Čitajući ono što o koronavirusu piše naš poznati epidemiolog dr. sc. Igor Rudan, čini mi se da je svaka panika suvišna i nepotrebna, a posebno panici ne bi smjeli podleći crkveni ljudi. Mislim da su prije trebali objaviti poruku vjere i pouzdanja u Gospodin Boga, a ne sprječavati misna slavlja. Čitam na talijanskim portalima kako su brojni Talijani išli na vjerska slavlja u Švicarsku, jer nisu htjeli ostati bez sv. Mise. No, ima i nešto dobro u svemu tome, a to je da su brojni vjernici postali svjesniji silne vrijednosti sv. Mise te što znači ostati bez nje.

4. Kakav je zapravo odnos vjere i razuma? Do koje granice mi kao vjernici možemo ići sa svojom vjerom (možda u kontekstu Mk 16,17-18)?

- Suodnos vjere i razuma je s jedne strane dosta jednostavno, a s druge prilično složeno pitanje koje ovdje ne možemo opširno protumačiti. Najjednostavnije rečeno, s jedne strane vjera zahtjeva razum, jer je kršćanska vjera racionalna (kršćani vjeruju u Logos – Razum koji se je utjelovio); s druge razumu je potrebna vjera kako bi išao iznad onoga do čega može sam po sebi spoznati. Kad je riječ o suodnosu vjere i razuma u kontekstu ove epidemije valja postupati razborito. Drugim riječima, treba voditi računa o mjerama predostrožnosti, no s druge ne treba podleći psihozi straha. Vjera nam kaže kako se u našemu životu ne može dogoditi ništa što Bog ne želi ili ne dopusti. Što god se dogodilo bit će za naše dobro, ako ljubimo Boga te nastojimo vršiti njegovo volju. Kad bi se doista dogodila neka strašna pandemija koja bi zahvatila većinu pučanstva za kršćane rješenje ne bi bio bijeg, nego pomaganje potrebitima, pa i uz rizik da se sami zaraze.

5. Što bi ova situacija mogla značiti za nas vjernike? Možemo li u ovome vidjeti neku 'Božju kaznu', poticaj na obraćenje ili nešto treće?

- Osobno smatram da se pretjeruje s vijestima o koronavirusu. No da je situacija sto puta teža i ozbiljnija nikada je ne bismo smjeli smatrati Božjom kaznom. U svome Sinu Bog se je neopozivo stavio na stranu čovjeku te je na Križu, u krvi svoga Sina, sklopio nov i vječan savez s čovječanstvom. Bog se ne može odreći tog saveza niti ga prekršiti. Nažalost, savez kršimo mi, odričući se Boga, njegova blagoslova i njegove zaštite. Mislimo da smo samodostatni, da nam Bog nije potreban. A onda se dogode ovakve situacije koje pokažu ljudsku nemoć pred sićušnim, štoviše nevidljivim virusom. Ovakva situacija može biti poziv na obraćenje, poziv na usmjeravanje pozornosti na ono nevidljivo u našem životu. Postoji „nevidljivi virus“ koji prijeti ljudskom životu i koji je puno opasniji od koronavirusa, a to je grijeh. Lijek za taj puno opasniji „virus“ je Božja ljubav i oproštenje koje nam Bog uvijek stavlja na raspolaganje. Kad bismo uspjeli pobijediti „virus“ grijeha lako bi se našlo rješenje za sve druge viruse i bolesti koje prijete čovječanstvu.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!