“S papom Benediktom XVI. otvorilo se novo vrijeme za budućnost Europe i mira u svijetu. U ovim trenucima velike medijske polarizacije, mislim da svi osjećaju kako je ovaj filozof i humanist istovremeno i velik političar. Danas svijet iskazuje poštovanje i velikom mirotvorcu, sposobnom prihvatiti različitosti svijeta“, to naglašava Julia Kristeva, francuska spisateljica, esejistica, lingvistica i psihoanalitičarka, bugarskih korijena. Jedna je od najcitiranijih europskih intelektualaca.

Profesorice Kristeva, kako ste Vi kao nevjernica percipirali pontifikat Benedikta XVI.?

Benedikt XVI. je teolog i filozof i to ga čini velikim europejcem, on je svojim opusom doslovno vratio nadu Europi. Obzirom da je Europa od velike važnosti za svijet, upravo je putem filozofskog ujedinjenja Europe ovaj Papa pomogao da se svijet usmjeri u pravcu mira. Taj sam dojam stekla u Asizu, tijekom međureligijskog susreta 2011. godine. Tada je Benedikt XVI. po prvi put na taj susret službeno pozvao jednu malu grupu nevjernika, te nam dao riječ. Shvatili smo da je završilo vrijeme sumnje, dvojbe, nesigurnosti između vjernika i nevjernika. Osobno, taj sam poziv shvatila kao varijantu misli Ivana Pavla II.: „Ne bojte se“. Ta je misao imala veliku važnost za totalitarizmom progonjene stanovnike istočne Europe. U novom kontekstu, poziv Benedikta XVI. značio je: vjernici i nevjernici, nemojte se bojati jedni drugih, i pokušajte se shvatiti međusobno komunicirajući. To je od životne važnosti za opstojnost Evrope, i za zajedničko promišljanje europskih rana. To je velika poruka – ne samo za sljedećeg papu, nego i za sve nove generacije Europljana.

Što je za Vas najdojmljivije u osobnom stilu Benedikta XVI.?

Njegova velika diskrecija i preciznost. Tijekom svog interventa u Asizu, rekao je nešto što će zauvijek ostati u mom sjećanju: „nitko nije vlasnik istine.“ To je bilo neočekivano od vjerskog velikodostojnika koji a priori ima sklonost razmišljati kako je njegova istina jedina. No, ovaj Papa je humanist i filozof. Nama se obratio shvaćajući da kršćanska istina nije istina za nas, iako zbog toga možda i patimo. Onda je pojasnio, zamijetivši da je naša istina oblik traženja koji postavlja pitanja. To je unutarnja borba. Obraćajući se vjernicima, tražio je od njih da nas saslušaju kako bi temeljem naših pitanja mogli pročistiti svoju vjeru.

To je bilo apsolutno nečuveno te pokazalo veliku filozofsku dubinu, veliku poniznost i povjerenje u europsku budućnost u smislu susreta kršćanske i sekularizirane humanosti. Ovaj je pontifikat interpretirao potrebe europskog humanizma i pokazao da tu postoje dva plućna krila. Nasuprot onomu što se često čulo – papa Benedikt XVI. nije bio dogmatski papa, u onom zatvorenom smislu riječi „dogma“: u temeljima katoličanstva tražio je ono što je otvoreno, što predstavlja preispitivanje, spajajući na simbolički način Svetog Augustina, Heideggera i Freuda. Život i misao, to je preispitivanje i put.

Kako ste prihvatili vijest o papinoj ostavci?

I dalje sam iznenađena, ne osjećam da mogu interpretirati taj potez, u kojem se poniznost Pape i složenost trenutnog stanja Crkve vjerojatno prožima i nekim drugim momentima. Budućnost će pokazati. No, s čisto humanog stajališta, to je čin hrabrosti i mudrosti.

Pontifikat će završiti usred Godine Vjere. Kako Vi tumačite ovu podudarnost? Upravo Vi ste napisali važne tekstove o važnosti i potrebi vjere.

Moja interpretacija vjerovanja i vjere ne poklapa se nužno i eksplicitno s katoličkom vjerom. Moja interpretacija se zanima prije svega za antropološki temelj tog iskustva. Smatram da se taj temelj odnosi na sposobnost povjerenja u drugoga, priznavanja drugog i dozvoljavanja drugom da tebe prizna, od samog djetinjstva. U tom ključu, vjera shvaćena u najširem smislu, koja me sa strane Benedikta XVI. posebno pogodila, jest upravo vjera u sekulariziranu Europu.

Deus Caritas Est, prva enciklika Benedikta XVI. govorila je o kršćanskoj ljubavi. Može li se ovaj čin odricanja od službe interpretirati kao produžetak i kruna te iste ljubavi?

Enciklika je vrlo potpuno i filozofsko razmatranje o kršćanskoj ljubavi, ona se ne zaustavlja na milosrđu, već prožima i dubinu tijela, vrednujući čak i erotizam kojeg enciklika evocira. Ponavljam da se ne usuđujem interpretirati ovaj Papin čin ostavke. No, mogu reći da u povjerenju kojeg je Papa pokazao u odnosu na  sekularizirani humanizam postoji i priznavanje živih tijela, bez vjere, u jedinstvenosti svakog iskustva. I to ulazi u kršćansku tradiciju koju bi svi trebali poštivati.

Izvor: Daniele Zappalà, „Avvenire“, 13. veljače 2013.