Potresno upoznavanje s načinom funkcioniranja logora u kojem je ubijeno više od milijun ljudi – Židova, Roma, ali i drugih nacija – izvođačima mjuzikla o Maksimilijanu Kolbeu pomoglo je shvatiti okolnosti njegove mučeničke smrti, ali i smrti nepreglednog mnoštva djece, žena, muškaraca, staraca koji su nacistima smetali jer su bili "niža rasa".

Kolbe, svećenik franjevac, koji je u logor došao 28. svibnja 1941. godine, dobio je broj 16670, a u logor je s njim stiglo i ozračje molitve i duhovne snage koja je, kako svjedoče preživjeli, mnogima pomogla da u nezamislivom mučenju i ponižavanju, ostanu ljudi i sačuvaju svoje dostojanstvo. U bunker gladi ušao je umjesto Franje Gajowniczeka 31. srpnja, a ubijen je injekcijom fenola 14. kolovoza 1941. Spaljen je dan kasnije.

Auschwitz je njemački naziv za poljsko mjesto Oswiecim, a označava tri centra, od kojih je prvi bio administrativni i najstrašniji, drugi najbrojniji, a treći radnički kamp. Nacisti su godinu dana smišljali likvidiranje ljudi i za njih konstruirali plinske komore i peći za spaljivanje ljudskih tijela čiji je pepeo padao na okolicu u kojoj i danas živi sjećanje na nevine žrtve. Osim izravnih pogubljenja, u Auschwitzu su se služili i drugim metodama: izgladnjivanjem, prisilnim radom, ali i medicinskim eksperimentima (eugenika, sterilizacija).

Osim neljudske ideologije koja je vodila Hitlerov plan likvidacije i istrjebljenja, Auschwitz je trajna poruka dometa ljudske zloće, jer se radi o logoru kojega je stvorila ljudska ruka – čovjek za uništenje čovjeka.

No, ova drama čovječanstva nije dio povijesti. Da se ona događa i danas, članovima zbora Kolbe koji izvodi mjuzikl "Život za život" govorio je Ante Lučić, analitičar međunarodnih odnosa iz Zagreba. Iako je Auschwitz kao logor prestao postojati 1945. godine, ljudska zloća i danas vodi borbu protiv čovjeka.

"Neistomišljenike i protivnike režima i danas se zatvara", primijetio je Lučić i naveo vrlo konkretne primjere.

"Ako izuzmemo plinske komore, šokantno je podsjetiti se da danas možemo cijelu jednu zemlju usporediti s funkcioniranjem Auschwitza—Demokratsku narodnu republiku Koreju, poznatu pod kraćim nazivom Sjeverna Koreja. U zadnjih šezdesetak godina na milijune Korejaca umrlo je od gladi, a milijuni su i dalje bivaju zatvoreni u zloglasne radne logore iz kojih povratka uglavnom nema. Budući da se radi o najizoliranijoj diktaturi u novijoj povijesti, informacije su oskudne. No, pozovemo li se na službene analize i izvješća mnogobrojnih radnih grupa Ujedinjenih naroda i tome pribrojimo mnoge satelitske snimke logora u Sjevernoj Koreji, vidjet ćemo da su neki površinom mnogo veći od nacističkih logora u Europi. Pojedina izvješća, kao i svjedočanstva prebjega, govore o slučajevima kanibalizma u ruralnim sredinama. Sjeverna Koreja je, baš kao i svojevremeno Auschwitz, do sada bila zatvorena za svjetsku javnost."

Kao i u vrijeme Auschwitza, tako je i danas, uz rasizam i netoleranciju, jedan od najvećih problema ravnodušnost i nezainteresiranost za rješavanje ovih dramatičnih događanja. Zašto je to tako? Lučić je protumačio: "Naravno, ne možemo računati na stranu intervenciju na Korejskom poluotoku, jer ljudski životi ionako nikada nisu bili neposredna valuta u kalkulacijama međunarodnih odnosa. Također, ne možemo računati na stranu intervenciju iz geopolitičkih i sigurnosnih razloga. Sjeverna Koreja ne obiluje primamljivim prirodnim resursima, a ono malo novca kojeg tamošnji režim ima koristi za razvoj nuklearnog naoružanja s kojim nerijetko ucjenjuju ostatak međunarodne zajednice. U međuvremenu, indoktrinacija tzv. Juche ideologijom se nastavlja, logori se pune zbog najbanalnijih "prekršaja," ljudi umiru od gladi, a od svih se očekuje maksimalna posvećenost štovanju režima koji je tim ljudima doslovno predstvaljen kao božanstvo. Ukratko, Sjeverna Koreja jest jedan veliki Auschwitz na dalekom istoku."

No, drami čovječanstva tu nije kraj! Auschwitze nalazimo i drugdje. Po Lučićevu mišljenju, i u Izraelu, zemlji čiji veliki dio stanovništva sačinjavaju potomci preživjelih žrtava Holokausta.

"Pojas Gaze kao i djelovi Zapadne obale fizički su odvojeni visokim zidom od ostatka zemlje. Iako se ovdje ne radi o planiranoj masovnoj eliminaciji čitave nacije, uvjeti života s te strane zida doista nalikuju na logor: nestašica hrane i ljekova, česta bombardiranja, raketiranja, racije, punjenje mnogobrojim zatvora Palestincima, itd."

Slično je i u Siriji u kojoj bijesni građanski rat. "Tamo se neljudski zatvori pune ljudima koji se protive još uvijek aktualnom režimu, a iste su ćelije poznate po najgorima oblicima mučenja. Slobodno možemo otići još jedan korak dalje i usporediti takve uvjete s onima u američkim zatvorima u Iraku, Afganistanu, Guantanamu, itd. I tako u nedogled. Ovo su samo neki od pokazatelja koji nam govore koliko su ljudi i kao jedinke i kao kolektivi u stanju iskazati i implementirati "tuđe" zle namjere. Sedamdeset godina nakon što smo slične stvari gledali u Auschwitzu. I zato je problem Auschwitza itekako aktualan i danas. Ovakve pojave nisu vezane uz pojedine nacije ili vjere već su konstanta koja se u manjim ili većim razmjerima i različitim periodima manifestira u različitim dijelovima svijeta. Jučer Auschwitz u Europi, danas Sjeverna Koreja na istoku. A sutra?", zaključio je analitičar Lučić.

Dan sa sv. Maksimilijanom Kolbeom ansambl mjuzikla "Život za život" završio je posjetom izložbi Mariana Kolodzieja (1921-2009) koji je bio jedan od preživjelih logoraša iz Auschwitza. U njega je došao među prvima, u svibnju 1940. (br. 432) i bio do kraja, 1945. godine. Pedeset godina nakon izlaska odlučio je u slikama izreći što je proživio. Pritom se poslužio različitim tehnikama, a umjesto riječi koristio je slike kakve opisuje Knjiga Otkrivenja. Kroz umjetnost je progovorio potaknut riječima pjesnika Herberta: "Ti si spašen ne da živiš, malo vremena imaš da svjedočiš." U njima je prepoznao zamolbu logoraša koji nisu preživjeli Auschwitz, da o proživljenom ne šuti. Savjest ga je obvezala i pobijedila njegovu šutnju nakon pola stoljeća. Izložba "Negativi sjećanja" trajno je postavljena u crkvi samostanskog kompleksa "Otac Kolbe" Misionara Bezgrešne u mjestu Harmeze, svega nekoliko kilometara udaljenom od samog logora. Ovdje se nalazi i Kolodziejev grob. Iako je živio u Gdansku, želio je nakon smrti biti sahranjen u blizini mjesta mučeničke smrti brojnih prijatelja, pa tako i oca Maksimilijana Kolbea kojega je upoznao u logoru i svjedočio njegovoj zamjeni za život Franje Gajowniczeka.