Nepravda ne nastaje samo ondje, gdje se prema nečemu što je jednako odnosi nejednako, nego i ondje, gdje se s nejednakim postupa jednako.

Homoseksualne osobe i njihovi osobni problemi su poligon na kojemu politički lobiji igraju svoju utakmicu koja se zahuktala 1973., kada je Američka udruga psihijatara političkom odlukom – a ne iz medicinskih razloga – skinula homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja.

Homoseksualni (lezbijski i gay) pokret u međuvremenu je postao LGBTIQ pokret koji uključuje biseksualce, transseksualce (koji su operativnim zahvatom promijenili spol), interseksualce (hermafrodite) i sve one koji se nazivaju queer (nastrani).

Transseksualnost i interseksualnost nalaze se i dalje na službenom popisu bolesti.

Nebrojeni stručnjaci i dalje tvrde da kod razvijanja istospolnih sklonosti ključnu ulogu igraju kronične traume iz ranog djetinjstva, koje su kod djeteta dovele do poremećaja u normalnom sustavu vezivanja. U pubertetu se nezadovoljene emocionalne potrebe prenose na osobe istoga spola i to u seksualiziranom obliku. Mladići u homoseksualnom kontaktu pokušavaju „dopuniti“ svoju vlastitu muškost, a djevojke pokušavaju „imati udjela“ u ženskosti druge djevojke. Kroz seksualni kontakt i sjedinjenje s osobom istoga spola nadaju se da će se bar nakratko osjećati „cjeloviti“, no seksualno ponašanje ne može izliječiti duševne rane niti zadovoljiti nezadovoljene emocionalne potrebe.

To kaže liječnička struka, no LGTBIQ pokret ima svoj krug politički podobnih „stručnjaka“ koji javnosti sustavno servira neke druge „znanstvene“ spoznaje.

Ljubav ili poremećaj?

Kakva je to ljubav koja uranja u tuđe ekskremente ili koristi pomagala iz pornografskih sex-shopova? Gdje je u tome razlog za ponos i zašto bi društvena zajednica trebala prihvatiti, čak poticati takvu „ljubav“? Anus nije stvoren za primanje znakova ljubavi nego za izbacivanje suvišnih i mrtvih tvari. Iz duhovno-vjerske perspektive, homoseksualno je ponašanje protivno ljudskom dostojanstvu i zato ga ni Kršćani, ni Muslimani ni Židovi ne mogu prihvatiti. Neke su se vjerske zajednice prilagodile duhu vremena i prihvatile homoseksualnost, čak uzimaju homoseksualne osobe za vjerske službenike, no svi ćemo jednoga dana pred Stvoriteljem odgovarati za svoje odluke… Oni koji su se odbili prilagoditi takvom duhu vremena – napose Katolička crkva i vjernici – postali su odabrana meta napadaja političkog LGTBIQ lobija i onih koji ga iz pozadine potpomažu i financiraju.  

Bez obzira na ponašanje, svaki je čovjek dragocjen zato što posjeduje neotuđivo ljudsko dostojanstvo, no podržavati LGTBIQ osobe u njihovom homoseksualnom ponašanju znači činiti im medvjeđu uslugu. To bi trebali znati oni koji im naivno plješću i oni koji im iz političkih interesa obećavaju liberalnije zakone.

Zakon homoseksualno ponašanje može „normirati“, proglasiti „normalnim“, ali ga ne može proglasiti naravnim i prirodnim jer nema ovlasti nad naravnim i prirodnim redom stvari. Svaki čovjek želi sreću i mir, ali sreća i mir ne dolaze ni od izvanjske društvene potvrde ni od zakonske „normalizacije“ nego od čiste i mirne savjesti, a to ne može regulirati nijedan državni zakon.

A dijete u svemu tome?

A dijete koje mora rasti u homoseksualnom okruženju? Fraza da je „za obitelj važna ljubav a ne spol“ protivi se svim saznanjima razvojne psihologije. Dijete treba i oca i majku, to je prirodno i to je temeljno ljudsko pravo proglašeno u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Temeljna ljudska prava su iznad svih kasnije izmišljenih novih „prava“ koja su postala predmetom politike: pravo na kontracepciju, na pobačaj, na umjetnu oplodnju, na eutanaziju, na istospolni brak, na korištenje žene koja će nekome na svijet donijeti dijete itd.

Postoje prava djece (koja MZOS pokušava staviti iznad prava njihovih roditelja, na čije bi mjesto stala „prosvijetljena“ Država – vidi P.S.), ali ne postoji pravo na dijete.

Nastrani savezi

Sve do osamdesetih godina, u homoseksualnim su organizacijama bile zastupljene i udruge pedofila. Vladao je široki konsenzus o tome da treba tražiti dekriminalizaciju „suglasne“ seksualnosti između odraslih i maloljetnika. U ime „ljubavi“, predatori su uporno tražili snižavanje dobi za legalne spolne odnose. Tek kada je javnost postala svjesna u kojoj je mjeri teorija i praksa pedofilije prodrla u odgojno-obrazovne institucije (Odenwald škola itd.), homoseksualne su skupine bile prisiljene distancirati se od pedofilskih zahtjeva i to ne iz uvjerenja, nego da bi mogle nastaviti legalnu borbu za svoja „prava“. Veze između homoseksualnog pokreta, pokreta za legalizaciju pedofilije i nekih političkih stranaka su poznate. (Vidi: http://zdravstveniodgoj.com/uploads/multiple_upload/1379d2dd-886f-86fa-4fb0-3d5ba023fb35_Pedofilske%20alijanse.pdf)
Što je s queer (nastranim) „seksualnim manjinama“ koje se okupljaju pod kišobranom LGTBIQ pokreta: sadomazohistima, nekrofilima, zoofilima, fetišistima, Drag King, Drag Queen, panseksualcima, poliamoristima, incestuoznima i drugima koje medicina svrstava pod „bolesti“? Hoće li i oni tražiti svoja „prava“?

Primjer manipulacije kakvu preporuča "homoseksualni manifest"

U Splitu smo 8. lipnja čuli da neki političari podržavaju one koji se „osjećaju ugroženima“ i žele zaštititi one koji se „osjećaju slabijima“. Što je „osjećaj ugroženosti“? Je li ta „ugroženost“ realna ili imaginarna? Poznato je da se paranoici, na primjer, osjećaju permanentno ugroženima… Povijest je pokazala da je politička manipulacija „osjećajem ugroženosti“ znala biti jako opasna, a psiholozi mogu objasniti dokle može dovesti manipuliranje „osjećajem slabosti“…

Splitski je gradonačelnik dao školski primjer kako funkcionira homoseksualni marketing. Spomenuo je konclogore. Koristio je metodu psihološke manipulacije kao strategije mijenjanja svjetonazora javnosti, koju preporuča „Homoseksualni manifest“: neistomišljenike uspoređivati s nacistima. Time se kod neistomišljenika koji nisu upućeni u tehnologiju psihološke manipulacije rađa osjećaj krivnje što ne aplaudiraju homoseksualnoj kulturi.

Sljedeći korak je iznuđeni pristanak. Događa se kada pojedinac zbog svoje okoline mora iskazati ponašanje ili izraziti mišljenje koje je u sukobu s njegovim izvornim, privatnim uvjerenjem. Oni koji odbijaju prihvatiti homoseksualnu kulturu, odnosno izjednačavanje homoseksualnosti i heteroseksualnosti, moraju platiti visoku cijenu: uz pomoć medija, te se osobe prikazuju kao pobožni licemjeri, homofobi, heteroseksisti, neznalice, mrzitelji, netolerantni, rasisti, nacisti, seksisti, elitisti itd. Tome služi i natječaj za „homofoba godine“.

Dvostruka mjerila

Jedna zanimljivost s portala „Zagreb pride“. Definicija izraza „peder“.
„Peder - najčešće diskriminatoran i homofoban naziv za gej muškarca ili čitavu LGBTIQ zajednicu. Unatoč tome, kod nekih gej muškaraca se namjerno prihvaća kao sekundarni seksualni identitet koji se koristi u komunikaciji s osobama prema kojima se razvilo povjerenje da nisu homofobne. Istovremeno se kod nekih neheteroseksualnih muškaraca prihvaća kao primarni seksualni identitet radi izražavanja snažnog političkog stava zbog odbacivanja identifikacije s terminom „gej“ koji se vidi kao apolitičan zbog povezivanja s pop-kulturom, konzumeriznom i komercijalizacijom.“

Tekst je prilično konfuzan, ali jedno izgleda jasno: homoseksualac smije sam sebe zvati pederom u krugu homoseksualaca i/ili simpatizera, ali ako ga pederom nazove netko tko se nalazi izvan toga kruga, onda je to diskriminatoran i homofoban izraz.

"Potpuna jednakopravnost"

Glasnogovornici LGTBIQ pokreta su „protiv svake segregacije i diskriminacije“. Hoće „potpunu jednakopravnost“. Traže „izjednačavanje homoseksualnih i heteroseksualnih obitelji pred zakonom“. Ako se ide tom logikom, treba hitno poraditi na ukidanju Paraolimpijskih igara, ne izdvajati osobe s hendikepom u neku posebnu skupinu nego sve sportaše staviti u istu kategoriju. Dolje segregacija i diskriminacija! Zašto uopće postoje Paraolimpijske igre? Zato što sportaši s hendikepom ne mogu ostvarivati iste rezultate kao i zdravi sportaši. Zašto se istospolne veze i brak ne mogu zvati istim imenom? Zato što su homoseksualne veze hendikepirane u usporedbi s heteroseksualnim vezama. Netko može izjaviti da je sunce mjesec, da je mjesec Jupiter i da je Jupiter Mars no time ne će postići da sunce sja noću a mjesec danju, niti da Jupiter bude hladan a Mars užaren planet. Veza između homoseksualnih partnera može se zvati kako god hoće, u nekim zemljama čak i „brak“, čime se ipak ne će postići da dvije osobe istoga spola mogu začeti dijete bez pomoći treće osobe suprotnoga spola i bez asistencije medicinske struke. Čak i kada bi znanost uspjela klonirati čovjeka, to dijete opet ne bi bilo plod veze dviju osoba istoga spola. Homoseksualna i heteroseksualna veza ne mogu se zvati istim imenom niti tretirati na isti način jer nisu isto.

Nepravda ne nastaje samo ondje, gdje se prema nečemu što je jednako odnosi nejednako, nego i ondje, gdje se s nejednakim postupa jednako.

„Nepokolebivom ustrajnošću, aktivisti svoje zahtjeve utkivaju u korpus temeljnih ljudskih prava. Iznutra radikaliziraju prava. Njihova borba, sad suptilna sad agresivna, izgleda kao da nema kraja. […] Pravo se ne smije izmišljati. Budući da je u srcu svakoga čovjeka upisan jedan vječni zakon, pravo treba samo prepoznati i proglasiti. Taj je zakon, de jure, temelj univerzalnosti i temelj ljudskih prava. […] Kada pravna država ne traži istinu i opće dobro, kada se zatvori prema transcendenciji, gubi ono što joj daje legitimitet. Demokratska načela postaju iskrivljena. […] Tumačenje prava postaje pitanje proizvoljne vlasti: najjači svima nameće svoje tumačenje, koje više ne proizlazi iz transcendencije. Univerzalna ljudska prava koja su otvorena za transcendenciju danas koegzistiraju s „novim pravima“, koja su za nju zatvorena.“ (Marguerite A. Peeters)

To je shizofrena situacija koja izaziva duboku nelagodu civilizacije.

Natječaj za "homofoba godine"

Jedan od kandidata za „Homofoba godine 2013.“ je novinarka koja je izvijestila o pedofilskim mrežama Alfreda Kinseya i zbog toga već bila sankcionirana u svojoj matičnoj kući. Je li demaskiranje pedofilije čin „homofobije“ (štogod taj izraz značio)? Ako LGTBIQ udruge štite pedofile i ako se zalažu za legalizaciju pedofilije, onda jest. Nije li izbor za „homofoba godine“ politička manipulacija i čin javnog etiketiranja, socijalnog sabotiranja i profesionalnog diskreditiranja? Za očekivati je da će se javiti novinarska struka i stati u zaštitu profesionalne novinarske slobode izražavanja. Ili ne?

Možda novinarska struka rezonira ovako: „Briga me dokle god je meni dobro. Danas je trend biti pro-LGTB. To je isplativo. To je dobro za karijeru.“ Ili ih je strah da bi mogli izgubiti radna mjesta? Ili je možda pedofilski lobi tako snažan da mu se ne može suprotstaviti čak ni društvo novinara? Ako je tako, onda je možda doista krajnje vrijeme da se istraživačko novinarstvo počne baviti tim temama… Što je s Aleksandrom Štulhoferom i njegovim krugom akademskih pedofila, koje je prije desetak godina doveo u Hrvatsku? Tada je bilo zaključeno da u Hrvatsku treba uvesti spolni odgoj! Što je s udrugom Queer, koja je nedavno u Zagreb dovela poznatog akademskog zagovaratelja pedofilije?

A Karolini Vidović-Krišto titula novinara godine!  

P.S.: Laička religija građanskoga društva po socijalističkom modelu

U Francuskoj je uobičajeno da političari objavljuju knjige u kojima izlažu svoje političke programe. Evo što kaže Vincent Peillon, francuski ministar odgoja i obrazovanja, član vladajuće Socijalističke partije.

„U laičkoj vjeri riječ je o tome da se promijeni sama narav religije, Boga, Krista, i da se definitivno uništi Crkvu“. (Une religion pour la République, 2010., str. 277)

„Francuska revolucija je prodiranje u vrijeme nečega što ne pripada vremenu, to je apsolutni početak, to je nazočnost utjelovljenja smisla, regeneracije i okajanja francuskoga naroda. Godina 1789., neusporediva godina, je godina naglog povijesnog skoka i rađanja novoga čovjeka. Revolucija je meta-historijski t.j. religiozan događaj. Revolucija podrazumijeva totalni zaborav onoga što je prethodilo. Škola igra fundamentalnu ulogu zato što ima zadaću osloboditi dijete svih pred-republikanskih veza da bi ga uzdignula na razinu građanina. To je novo rođenje, transsubstancijacija koja u školi i putem škole stvara novu crkvu i njezine nove klerike, novu liturgiju, novih Deset zapovijedi“. […] „Učenika treba osloboditi svih njegovih determinizama: obiteljskih, etničkih, društvenih, intelektualnih“ da bismo se mogli „osloniti na mladež u procesu mijenjanja mentaliteta“. (La Révolution française n’est pas terminée, 2008.)
Da netko ne kaže da nismo znali…

P.S. P.S. Za one koji vjeruju da se u Međugorju ukazuje Gospa. „Draga djeco, tražite od Isusa da ozdravi vaše rane koje ste zadobili zbog vašega grijeha ili grijeha vaših roditelja. Samo tako ćete shvatiti da je svijetu potrebno ozdravljenje vjere u Boga Stvoritelja.“ (25. ožujka 1997.)

Izvor: Lidija Paris
Foto: Google