Uz nebo kao nagradu za dobra djela, i pakao koji je odsutnost ljubavi i sinonim za vječnu patnju i odvojenost od Boga, katolički nauk poznaje i čistilište ili stanje pripreme i čišćenja za potpuni susret s Bogom.

Katolička Crkva u svom bogoslužju svima koji preminuše 'u znaku vjere' – kao vjernici – daje važno mjesto. U svakoj Misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i za njih moli. U svome Časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Smrt vjernika ona okružuje opet svojim bogoslužjem, Misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No, sve to još joj nije dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima, ona svetkuje i Spomendan svih vjernih mrtvih, kada svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri Mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga svetca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i Spomendan mrtvih. No, kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilon službeno uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe, koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni Spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.