Joža Zorić rođen je 8. 2. 1950. u malom selu Pesak u župi Krašić. Školu je započeo u Vukšin Šipku, prva dva razreda, a onda je obitelj odselila u Bjelovar, točnije mjesto Nova Rača kraj Bjelovara gdje je nastavio školu. Oca je izgubio kada je imao dvije i pol godine, tako da je u Novu Raču doselio s mamom. Zapravo, očeva smrt je i bila razlog da odselimo, jer je mama imala dva brata u Novoj Rači koji su im u toj situaciji pomogli.

Jedan od mamine braće, koji je živio kod Karlovca, otišao je u Australiju, a mama se vratila kod svoga oca, pa je obitelj preselila u Karlovac, gdje je Joža završio osnovnu školu.

„Iz tih ranih dana posebno se sjećam jedne zgode. Vjerujem da smo svi mi pozvani i da svi imamo poziv za nešto. Imao sam tada petnaest godina, dobili smo svjedodžbe na kraju osnovne škole. Svaki dan sam putovao do te škole nekoliko kilometara pješke uz prugu tri godine. Taj zadnji dan osnovne škole hodajući iz škole kući putem sam uz prugu pronašao pismo u kojem je pisalo: 'ako želite studirati teologiju i postati svećenik javite se na Kaptol 29'.

Naježio sam se i pomislio, toliko sam puta prolazio tim putem ali zašto sam baš taj dan našao to pismo, zašto nitko prije nije našao slično pismo, zašto ja i zašto baš taj dan. Razmišljao sam tada puno o tome, volio sam duhovni poziv, ali sam ipak pismo stavio sa strane i izabrao drugo. Uvijek sam volio sam sebi postavljati pitanja o smislu života i našem misteriju življenja“, kazao je Joža Zorić.

Nakon osnovne škole izabrao je glazbu kao svoj životni put. Završio je srednju pedagošku i muzičku školu gdje je svirao rog, te sa nepunih dvadeset godina postao nastavnik glazbe u Daruvaru, točnije u Dežanovcu gdje je predavao glazbu u osnovnoj školi od petog do osmog razreda. Usporedno s tim, predavao je i u područnoj školi Uljanik, to je bilo 1969/1970. godine.

To su mu jedni od najljepših dana njegovoga mladenaštva, taj dio Slavonije u kojem žive Česi koje oni zovu Pemcima, to je krasan narod i dragi ljudi, te ga, kako kaže, za to vrijeme vežu lijepe uspomene.

Majčin brat, tj. Jožin ujak, koji je odselio u Australiju zvao ih je da dođu. Majčin brat je znao da je Joža bez oca i htio mu je pomoći. Plan im nije bio ostati, nego malo vidjeti Australiju.

„Doselili smo kod ujaka, sve je bilo lijepo, a bio sam ugodno iznenađen kako sam bio primljen od australskih vlasti, jer su mi priznali sve moje papire u vezi škole, a kako sam svirao rog i studirao klasičnu glazbu, uostalom u Karlovcu sam svirao i nastupao u manjem simfonijskom orkestru, tako su mi ponudili da se uključim u sydneyski simfonijski orkestar. Već sam si i kupio i instrument koji je bio dosta skup, bio sam primljen, a čak sam mogao nastaviti daljnji studij glazbe, no u međuvremenu upoznao sam svoju suprugu Mirjanu, došla je obitelj a s njom i novi planovi i razmišljanja“, rekao je Joža Zorić.

Obzirom da je svirao više instrumenata, imao je dobro klasično obrazovanje u glazbi, nastavio je pjevati i nastupati u našim hrvatskim glazbenim sastavima. Zadnjih nekoliko godina radi kao kućni majstor u RSL klubu u Fairfieldu.

„Čitav život sam u radnom odnosu a glazba mi je hobi. Kroz mojih četrdeset godina u hrvatskoj zajednici u Sydneyu glazba se svirala svaki tjedan, te se sjećam da smo mogli jednu subotu svirati troje svatove koliko je to tada bilo živo i puno raznih događanja. Bila su to vremena kada su se naši dečki i cure naveliko ženili, te bi na npr. pet svatova došla jedna miješana svadba, uglavnom je bilo da Hrvat ženi Hrvaticu i obrnuto, no danas je to jasno drugačije, danas je od pet, šest naših svatova u jednom samo slučaju naš koji ženi našu, što je danas zapravo i normalno. Kroz sve te godine, ja sam odsvirao oko 1000 svadbi, a bilo je jasno puno drugih manifestacija u kojima sam sudjelovao, od dočeka hrvatskih kardinala Kuharića, Puljića, i drugih naših biskupa“, istaknuo je Joža te dodao:

„Kao svoj najveći doživljaj i vrhunac karijere izdvajam kada me je naš konzulat u Sydneyu nazvao i zamolio da li bih htio nastupiti na svečanom dočeku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. To mi je doista bila čast, svirati prvom hrvatskom predsjedniku koji je došao službeno u Australiju. Naš glazbeni sastav, nas pet, uzelo je dva tjedna dopusta sa posla, te je naš prvi nastup bio u Canberri u motelu sa dvije velika dvorane u svakoj po tisuću ljudi. Bilo je to doista nešto za sve nas neponovljivo i veliko. Ponekad sam se znao u ovom mom dugom glazbenom životu i malo čudno osjećati zbog svih tih svojih nastupa na slavljima, gozbama i banketima, pomislio bih ponekad, Bože ima toliko ljudi koji nemaju možda što ni jesti ili su siromašni, a ja svakog vikenda slavim i u obilju pjevam, no eto sve je to dio života“.

Suprugu Mirjanu upoznao je u starom hrvatskom klubu u Marrickvillu: bila su to vremena kada su klubovi bili krcati, te, kako kaže, „ako nisi na vrijeme rezervirao stolicu oko 3 sata poslijepodne ostao bi bez mjesta“. U braku je dobio troje djece, sina Vjekoslava, Darka i kćer Vesnu.

„Mnogi naši Hrvati i Hrvatice koji me znaju sa mnogobrojnih zabava vjerujem da ne znaju da osim pjesama i repertoara o 'ženama i kafanama' i sličnom što se na zabavama svira, postoji i druga vrsta glazbe koju volim i stvaram, a to je duhovna glazba. Uvijek sam se pitao kako što bolje iskoristiti talent koji mi je Bog dao, što da Bogu dam, te sam počeo skladati religiozne pjesme, a prve prije skoro dvadeset godina. Neke od tih mojih pjesama i albuma religiozne glazbe otišli su i do mojeg rodnog Krašića gdje je rođen i umro kardinal Alojzije Stepinac. Nazvala me je prije par godina rodbina i kažu da su na Stepinčevo, 10.veljače u mojoj župi Krašić pjesme iz mog albuma pjevane na glavnoj svetoj misi.

Naježio sam se kada sam to čuo, a nedugo nakon toga javili su mi se i službeno iz župnog ureda da su moju pjesmu 'Krašić, Krašić mjesto malo Bog te čuvao' uzeli za Krašićku himnu. Neko vrijeme su je pjevali i svirali na kraju svake nedjeljne mise, a sada je izvode svaki put na Stepinčevo. To je za mene više značilo nego neki uspjeh u Hollywoodu ili slično. Kada sam to doživio da su u rodnoj župi jednog kardinala, svetca i domoljuba Alojzija Stepinca uzeli kao himnu moju pjesmu za mene je to bila sreća i to neopisiva u tom duhovnom smislu. No spomenuo bih još jednu moju pjesmu 'Imamo sveca Alojzija Stepinca' koju smo u našoj župi u St. John Parku počeli pjevati na Stepinčevo“, kazao je Zorić.

Potaknuo je to prvi Fra Marijan prije više godina koji je rekao: „mi znamo da je on svetac, Crkva to još nije proglasila, no mi ćemo to pjevati“ a nastavio i sadašnji župnik fra Smiljan koji je tu pjesmu stavio i u župnu pjesmaricu. „Svake godine to pjevamo za Stepinčevo. Zahvalan sam našim svećenicima koji su mene i sina odabrali za pjevanje „Muke“ u Velikom tjednu u župi Svetog Antuna u Summer Hillu“, naglasio je Joža.

Ima još pjesama Jože Zorića koje drugi pjevaju. Krunoslav Kićo Slabinac pjevao je njegovu pjesmu „Hrvatskog roda sin“ na festivalu hrvatske duhovne glazbe u Njemačkoj 1991.

U jednom izboru hrvatskih domoljubnih pjesama, izabrana je kao druga najpoznatija nakon pjesme „Od stoljeća sedmog“.

„1993. godine sam na festivalu Stepinčava katedrala u Zagrebu u dvorani 'Lisinski' sa sinom Darkom pjevao pjesmu 'Hrvatska', bio je to doista lijep osjećaj, bilo je puno naših poznatih pjevača. Nekoliko godina kasnije doživio sam posebnu počast u Ozlju, žena i ja smo bili u posjetu u Hrvatskoj, a tamo u Ozlju su nam župnik i gradonačelnica priredili mali koncert u starom gradu, tj. dvorcu Ozlju jer je grad Ozalj jednu moju pjesmu uzeo za svoju himnu. Nisam to ni znao dok nisam došao u posjet“, kazao je Joža Zorić.

„Lijep je osjećaj biti među svojim ljudima, bodriti i veseliti ih pjesmom, bilo zabavnom, bilo duhovnom. Volim pjevati, slaviti život i zahvalan sam na svakom trenutku svoga življenja okružen svojom obitelji i ljudima sa kojima živim i radim“, zaključio je.