Nadbiskup države Salvador, Oscar Romero, bio je najutjecajniji glas katoličkog klera  svojeg vremena koji se borio za obespravljene južnoameričkih država u godinama razdiranima revolucijama, obračunima mafijaških hunti i bešćutnim odnosom bogatih veleposjednika prema sirotinji.

Oscar Arnulfo Romero y Galdámez rođen je u mjestu Ciudad Barrios u Salvadoru u obitelji sa šestero djece, a nakon što se odlučio za svećenički poziv, poslan je u Rim, na prestižno Papinsko sveučilište Gregorianu, gdje je završio teologiju, doktorirao, te se 1942. godine vratio u Salvador.

Čim je dobio župničku službu počeo je osnivati razne apostolske grupe, društvo liječenih alkoholičara, pomogao sagraditi i dao posvetiti katedralu u San Miguelu, gdje je služio dvadesetak godina.

Protivio se kršenju ljudskih prava, mučenju i ubojstvu svećenika, no kad je 1977. godine izabran za nadbiskupa Salvadora bio je prilično razočaranje dijelu svećenika koji su tražili socijalnu pravdu. Pripadao je, naime, konzervativnoj struji u kleru, smatrajući kako se ne treba dirati u vladajuću vojnu diktaturu te da je održanje mira važnije od gladnih seljaka koji su činili većinu stanovništva.

Posebno se protivio zaključcima Medelinske konferencije latinskoameričkih biskupa u kojima se 1968. godine u nadi tek završenog Drugog vatikanskog koncila ukazivalo da su bijeda u kojoj živi većina stanovnika Latinske Amerike i njihova čežnja za slobodom najvažniji izazov vremena, a kao svoje najvažnije opredjeljenje skovali su izraz „prioritetna opcija za siromašne“. Tamošnja Crkva raskinula je na taj način suradnju s bogatima i moćnima, ali je odmah optužena za koketiranje s marksizmom, a takve ideje nisu dobro primljene u Rimskoj kuriji.

Ipak, Romero doživljava potpunu preobrazbu tri mjeseca nakon ustoličenja za nadbiskupa, kad je ubijen njegov prijatelj isusovac Rutilio Grande, koji je poticao gladne seljake da se socijalno organiziraju i traže pravo na dostojanstven život na velikim plantažama koje su bile u vlasništvu nekolicine bogataša.

Nakon tog događaja, nadbiskup Romero odmah je najavio kako neće surađivati s vladom sve dok ubojstvo Rutila Grande ne bude rasvijetljeno te odredio kako će jedina misa toga dana u nadbiskupiji biti zadušnica za Grandea na koju se skupilo stotinjak tisuća ljudi.

Nadbiskup Romero počeo je obilaziti seoske župe, dijeli obroke sa sirotinjom, preselio se u blizinu bolnice za liječenje raka, zaustavio gradnju katedrale „dok ne prestanu ubijanja i gladni budu siti“. Nakon mise sjeo bi na prag crkvenih vrata i razgovarao s vjernicima, čak je i podržao je zaključke spomenute Konferencije iz Medelina.

Vrlo brzo elite su ga počele gledati poprijeko, sabotirati radijske stanice koje su emitirale njegove propovijedi, tražili su od Pape da reagira. Vrijeme je to žestokih političkih previranja u državi Salvador, obilježenih represijom i nasiljem režima nad oporbom, intelektualcima, običnim narodom kao i katoličkim svećenicima koji im se suprotstavljali.

Na vlasti je u to vrijeme bila Revolucionarna vlada, Junta Revolucionaria de Gobierno – JRG, koja je na vlast došla nekoliko mjeseci ranije vojnim udarom i svrgnula diktatorski režim Carlosa Humberta Romera. Ali nisu se pokazali boljima, dapače, još su žešće provodili nasilje i represiju nad političkim neistomišljenicima, ali i običnim siromašnim narodom, što je izazvalo reakciju nadbiskupa Romera.

„Moliti i od Boga očekivati sve, a ne činiti ništa - to nije molitva. To je lijenost i otuđenost. To je pasivnost i oportunizam. Prošla su vremena, dragi moji, kad se nije činilo ništa i govorilo da je to volja Božja. Kad je čovjek u stanju pridonijeti poboljšanju prilika te moli Boga da mu dadne hrabrosti da to i učini, to je onda molitva“, upozoravao je nadbiskup Romero.

Njegove riječi nimalo se nisu sviđale dijelu susjednih biskupa, pa su u Vatikan slali nepovoljna izvješća o njemu. Kad je došao izvijestiti Ivana Pavla II. o stanju u Salvadoru i razlozima svojih postupaka, ostavili su ga da u hodniku čeka satima, što ga je prilično uvrijedilo i razljutilo, a susret s Papom bio je pravi hladni tuš: upozoren je da poradi na boljim odnosima s vladom u svojoj zemlji!

Nedugo nakon toga dogodio se i drugi susret s papom Wojtylom koji je prije toga od isusovca Pedra Arupe čuo pravu istinu o Romeru. Papa ga je ohrabrio da nastavi s „obranom socijalne pravde“ i nastavi smjerom „opredjeljenja za siromašne“. Ukazao mu je na opasnost od infiltracije marksističkih ideja u cijelu priču, a Romero mu je uzvratio da postoji i „antikomunizam s desna“ koji koristi religiju samo kako bi obranio kapital.

Smrtna presuda

U vrijeme dok su vjernici hrlili na svaku njegovu propovijed, sukob s vladajućom oligarhijom došao je do stupnja ključanja: Romero je inicirao prestanak suradnje s Vladom, a salvadorska Crkva je izgubila većinu materijalnih sredstava i dotadašnjih privilegija. Nadbiskup Romero je to smatrao dobrim znakom kojim Crkva postaje autentičnija i dijeli sudbinu siromašnih onako kako je Krist želio.

Nakon toga počinje primati prijetnje ubojstvom, jednom je izbjegao smrt bombom koja nije eksplodirala, a automobil je počeo voziti sam jer se bojao za sigurnost svog vozača.

Smrtna presuda Romera, ipak je donesena kad je pisao Jimmyju Carteru, predsjedniku SAD-a, tražeći da obustavi vojnu pomoć salvadorskom režimu „koji provodi represiju nad narodom i štiti oligarhiju“. Ovaj čin vladajuće u Salvadoru „izazvao je da povuku okidač i uspiju u svom naumu“.

Također, dan prije ubojstva, nadbiskup Romero pozvao je vojsku da otkaže poslušnost vladajućoj hunti te prestane ubijati i maltretirati svoj narod. Nije se obazirao na učestale dojave o pripremanju ubojstva te je isticao: „Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu!“

Za vrijeme mise 24. ožujka 1980., upravo u vrijeme pretvorbe, dok je podizao kalež krvi Kristove, atentator je prišao oltaru i ispalio hitac ravno u nadbiskupovo srce. Posljednje Romerove riječi su bile: „Neka im se Bog smiluje.“

Naručitelj ubojstva postao je šef parlamenta

Ubojica je iskoristio metež i pobjegao iz bolničke crkve, a istraga nikad nije provedena zbog opstrukcija vlasti. Nekoliko godina kasnije utvrđeno je kako je nalogodavac njegova ubojstva bio ultradesničarski političar Roberto D’Aubuisson, koji nikada nije izveden pred sud, dapače, postao je predsjednik parlamenta i 1992. godine umro od raka grla.

Na Romerovu pogrebu okupilo se 250 tisuća ljudi, 28 biskupa i tri stotine svećenika. Za vrijeme propovijedi Papina izaslanika kardinala Corripija na trgu je eksplodirala bomba, a iz nacionalne palače vojska je počela pucati na građane. Ubijeno je 40 ljudi, nekoliko stotina je ranjeno. Buknuo je dvanaestogodišnji građanski rat između vlade i ljevičarskih pobunjenika, a u kojem je poginulo 75 tisuća ljudi. 1,5 milijun građana emigriralo je iz zemlje.

Crkva je također bila progonjena - posebno isusovci. Dovoljno je bilo da se na nečijem zidu nađe fotografija Oscara Romera pa da plaćenici poubijaju ili pretuku sve ukućane. Na potpisivanju mira 1992. godine s tornja katedrale visio je golemi transparent: „Monsinjore, uskrsnuo si u svome narodu!“