Mons. Hočevar rođen je 1945. u selu Jelendol, župa Škocjan kod Novog Mesta u Sloveniji. Nakon završene osnovne škole pridružio se Don Boskovim salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a potom je stupio u novicijat. Teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani, a za svećenika je zaređen 1973. U dva mandata bio je predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Slovenije, a zatim dvije godine generalni tajnik ovoga tijela. Na svetkovinu Navještenja 25. ožujka 2000. bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu, a godinu poslije preuzima službu beogradskog nadbiskupa i metropolita. Magistrirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979.

Ove godine obilježavamo 1700 godina Milanskog edikta čija se obljetnica obilježava u Nišu. Recite nam iz današnje perspektive, ali i iz povijesne, koja je važnost tog događaja?

Kršćanstvo nije orijentirano samo i isključivo k budućem Kraljevstvu Nebeskom. Krist u nama već sada i ovdje ostvaruje preduvjete za buduće Kraljevstvo time što ga počinjemo živjeti i svjedočiti već u ovom svijetu. Sloboda, za koju nas Krist oslobodi, kako govori sv. Pavao (Gal 5,1), a to smo uzeli i za službeni slogan proslave obilježavanja Milanskog edikta u našoj nadbiskupiji, od trenutka Kristova dolaska među nas, djeluje u svakom kršćaninu i čini ga sposobnim živjeti i svjedočiti tu slobodu u svijetu bez straha. Upravo ta hrabrost svjedočenja, osvjedočena životima mnogih mučenika koji su bez straha, čvrstom vjerom sebe predavali u ruke neprijateljskih poganskih vlasti, uvjereni u sigurnost Božjih obećanja, zajamčenih u samome Kristu, dovelo je i do toga da je i sama ta poganska vlast Rimskog Carstva morala pokleknuti pred istinom križa i priznati kršćanima pravo na postojanje. Milanski edikt, iako je i donošenje tog dokumenta imalo svoju pretpovijest, prijelomna je točka u povijesti koja je i svojevrsno svjedočanstvo snage kršćanske vjere, snage samoga Krista koji djeluje u povijesti. Znak križa i glas koji je Konstantinu poručio: „U tom znaku ćeš pobijediti“, pred boj na Milvijskom mostu s Maksencijevim snagama, je više od političke pobjede označio duhovnu pobjedu Konstantina nad samim sobom, koja će svoj vrhunac doživjeti u času njegova krštenja, ali i duhovnu pobjedu Krista u svojim vjernima koji su slijedili svojeg Učitelja neustrašivo, šireći carstvo slobode koja im je darovana u Kristu i na zemaljsko carstvo. Milanski edikt je priznao naravno pravo svakoga čovjeka na slobodu savjesti i time je udaren temelj suvremene Europe i slobodnoga svijeta. Taj temelj je duboko kršćanski, no danas se čini da je ta ista Europa, koja svoje postojanje i sve što posjeduje duguje upravo kršćanskim vrjednotama, zanijekala svoje podrijetlo i počela gubiti i svoj vlastiti identitet. Ova obljetnica donošenja Milanskog edikta se čini posebno važnom jer dolazi u trenutku upravo te velike krize identiteta zapadnog društva koje zabacujući svoje korijene, počinje uzaludnu potragu za nekim novim identitetom, tražeći ga u postulatima ideologija i sebičnosti potrošačkog marketinga iza kojeg se krije usamljeno „ja“ današnjeg uplašenog čovjeka. Obilježavanje godišnjice Milanskog edikta je prilika koju ne smijemo propustiti, trebamo podsjetiti na izvor vrjednota koje živimo i koje nam daju život.

Moderni čovjek je možda izgubio osjećaj za duhovne vrijednosti i ponovno treba otkriti Boga, međutim ideja o pripadnosti zapadnog čovjeka kršćanskoj civilizaciji sve više dobiva na značaju. Kakvu ulogu u tomu ima Milanski edikt?

Ne bih rekao da je izgubio osjećaj za duhovne vrijednosti, nego možda prije gdje i kako ih živjeti. Danas je, prije svega, prisutna kriza poimanja Crkve, značaja Tijela Kristova. Nametnuti sekularni individualizam se prikazuje kao ideal prave slobode. Slobode koja čovjeka „oslobađa“ stega koje ga vezuju za drugoga čovjeka, za zajednicu, dajući mu privid apsolutne slobode u izoliranosti vlastitoga ja. No, vidimo da je, posebno u zapadnim društvima, ideal socijalne pravde i jednakoga prava za sve itekako razvijen i razvija se. Možda čak do pretjerivanja koje se ogleda i u slobodama koje ta društva žele dati i u stvarima koje teško narušavaju prirodni sklad i dignitet same osobe. To je, s druge strane, znak da i u tom modernom čovjeku itekako živi temeljni osjećaj – ljubav prema bližnjem i želja da se pomogne onima koji su u potrebi. Ipak, izgubivši osjećaj za Crkvu, za zajednicu svih ljudi, koja svoje počelo ima u Bogu, i u kome se jedino i može ostvariti istinska zajednica ljudi, i sama ta ljubav prema bližnjem polazi iz točke da je čovjek jedino mjerilo samome sebi, prepuštajući tog drugoga, komu se želi pomoći, izoliranosti njegove vlastite volje, i tako ga udaljava od većega dobra, života za i u zajednici, od samoga Boga, a time i od njegove prave vlastite naravi. Uporno inzistiranje Crkve na podsjećanju pripadnosti zapadne civilizacije kršćanstvu, hoće podsjetiti tog čovjeka na to odakle potječe i gdje mu je konačno odredište. Čovjek bez identiteta ili pogrešnog identiteta ne može znati svoj put ni smisao vlastita života. Zabacivši Boga, čovjek uvijek zabacuje upravo sebe sama, opredjeljujući se za život u tami vlastitih strahova, umjesto u svjetlu Kristove ljubavi. Milanski edikt nas može podsjetiti upravo na činjenicu da se životom u jedinstvu zajednice Crkve, svjedočenjem Krista, može pobijediti i ono što se čini nepobjedivim, da život pojedinca ima itekako veliku vrijednost jer može doprinijeti promjeni čak i ovoga svijeta, ali ne gledajući osobni interes, nego ugrađujući sebe kao malenog, ali nužnog dijela, u građevinu Crkve.

Gdje je kršćanstvo danas i kakva je njegova budućnost?

Kršćanstvo je tu, jer je Krist među nama, jučer, danas i sutra! Svako vrijeme ima svoje brige, teškoće, zamke, pa tako i kršćanstvo, idući za Isusom u vrjemenu, u svakom vrjemenu nalazi odgovore za pitanja koja se stavljaju pred njega. Budućnost mu je Kraljevstvo nebesko jer je to Očeva volja. Obećanje Kristovo da nas neće nadvladati ni „vrata paklena“, i danas daje Crkvi sigurnost čvrstog stajanja u vjeri, oličenog u pobožnom, a često i herojskom životu i svjedočenju mnogih sinova i kćeri Crkve po svem svijetu. Budućnost kršćanstva je, dakle, u osobama, u kršćanima.

Svečana misa povodom 1700. obljetnice Milanskog edikta bit će slavljena u subotu, 21. rujna, na stadionu Čair u Nišu u Srbiji. Misu će predvoditi Papin delegat, nadbiskup Milana kardinal Angelo Scola. Veliko regionalno hodočašće će početi dan ranije, 20. rujna.