Uoči donošenja zakona o istosplnim brakovima u Francuskoj u ožujku ove godine, nadbiskup Avignona Jean-Pierre Cattenoz uputio je otvoreno pismo političarima. Zbog aktulanosti teme u Hrvatskoj uoči referenduma o braku donosimo prijevod pisma u cijelosti:

Za nekoliko tjedana morat ćete raspravljati i glasovati o jednom zakonskom projektu koji se odnosi na «brak za sve». Uzevši u obzir opasnosti po društvo koje iza toga leže, čini mi se važnim da ne glašem za ovaj tekst u hitnji, u žurbi, pa čak i da primijenim načelo predostrožnosti. Tako ćemo moći u tome jasno vidjeti ono što se odnosi na budućnost kakvu želimo za naše društvo.

Zato bi što prije bila poželjna opća izvanredna krizna skupština [Primjedba prevoditelja : izraz Etats generaux  odnosi se na izvanredne krizne skupštine koje je sazivao kralj u cilju rješavanja političke ili financijske krize. Te su skupštine sačinjavali predstavnici iz svih pokrajina koji su pripadali trima staležima : svećenstvu, plemstvu i trećem staležu]. Ova bi se krizna skupština trebala odvijati bez hitnje, dovoljno dugo vremena da dozvoli sučeljavanje sveukupnih stajališta te da uzme u obzir sve posljedice takvog zakonskog projekta.

U nastavku ćete naći neka zdravorazumska razmišljanja koja bi vas mogla uvjeriti u težinu i  ozbiljnost glasa danog u hitnji, glasa čije su posljedice još uvijek nesagledive.

Za vrijeme ustavne Skupštine početkom 19. stoljeća,  jednim svojim člankom projekt Ustava odnosio se  naravno i na brak. Jedan je poslanik upitao ne bi li trebalo bolje precizirati narav braka i dodati « brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene ». U klupama ustavne  Skupštine odjeknule su salve smijeha jer je svim zastupnicima to bilo samo po sebi razumljivo.

Danas se zakonodavac, uvažavajući prijedlog zapisan u « Hollandeovom programu », mora izjasniti o zakonskom projektu  ‘’braka za sve’’. Ovaj projekt zadire  čak i u sâm temelj društva, uz opasnost da za nekoliko mjeseci i prođe, a da se i ne odmjere opasnosti i ulog koje bi jedna takva promjena donijela svim staležima društva.

Takva se hitnja čini jako čudnom; zakonodavcu kao da se jako žuri, po svojoj pristranosti sjednice sazvane radi pojašnjenja poslanicima i senatorima, naliče na karikature, protivnici se etiketiraju, a njihova se riječ  odmah bučno odbacuje  u ime njihove pripadnosti toj ili toj grupi. Političarima će biti pitanje časti da to dovrše za manje od godine dana nakon predsjedničkih izbora. U stvarnosti se radi o jednome : ili ih je strah da će, otvorivši pravu društvenu raspravu, doživjeti odbacivanje svog projekta, ili – no to se ne usuđujem ni zamisliti –osobe pod zaštitom nekih visokopozicioniranih prijatelja zahtijevaju od politike čvrsto zauzimanje koje će ostvariti njihovu želju za brakom otvorenim homoseksualnim osobama, LGBT osobama, kako ih imenuju moderne kratice u medijima. Ja ne osuđujem osobe, bez  obzira kakve one bile, ali želio bih zdravim razumom razmisliti o svim pojedinostima ovog projekta koji proizvodi zemljotres, cunami, i  zbog kojeg mnoštvo ljudi izlazi na ulice.

Ovaj projekt kaže da se želi boriti na demokratski način protiv svakog oblika diskriminacije i nepravde povezane sa spolnom stvarnošću muškarca i žene. Zamisao je vrijedna poštovanja. Prikladno je boriti se protiv svega što žene zadržava u nepodnošljivom stanju inferiornosti u odnosu na muškarca. Na toj razini mi se svi moramo boriti protiv zadaha  «macho» mentaliteta koji zagađuje muško srce i čini ga nepodnošljivim. Isto se tako treba snažno dići protiv svakog homofobnog ponašanja.

Međutim, polazeći od sasvim pravednih pretpostavki, projekt im je izmakao time što ove diskriminacije i ove nepravde pripisuje spolnoj stvarnosti muškarca i žene. Roditi se kao muškarac ili žena odmah bi značilo postati zarobljenikom jedne društvene kategorije sa svim predrasudama i svim utvarama koje se uz nju povezuju: da se  male djevojčice igraju lutkama, dječaci autićima; da muškarci rade, a žene ostaju kod kuće; dug je popis ovih predrasuda, ovih klišea, etiketâ prikvačenih na leđima ljudi zbog njihovog urođenog spola.

Zato bi – kažu - trebalo snažno optužiti ovu kulturalnu konstrukciju vezanu uz naše zapadnjačko društvo i njegove judeo-kršćanske korijene. U stvarnosti  bi to značilo da se čovjek ne rađa kao muško ili žensko, već da se muško ili žensko postaje, i nijedno društvo ne bi smjelo imati pravo da mi nametne da budem muškarac zato što sam muškog spola, ili žena zato što sam rođena ženskog spola. Heteroseksualnost bi čak time bila jedna od velikih diskriminacija naše povijesti. Evo tog velikog svjetla sposobnog da nas oslobodi svake diskriminacije između muškarca i žene i da nas konačno učini jednakima!

Tvrdnja ‘’Ja se ne rađam kao muškarac ili žena, ja to postajem‘’ je mamac, zamka koja otkriva ideologiju usidrenu u subjektivizmu, u apsolutnom relativizmu koji odbacuje svaku objektivnu stvarnost našeg osobnog bića obdarenog spolnošću.

Htio bih se pozabaviti ovom prvom tvrdnjom: ‘’ne rađam se kao muškarac ili žena, ja to postajem‘’. Ova tvrdnja se čini jako čudnom jer je moja spolnost dio toga da sam ja muškarac ili žena, od maternice pa sve do groba. Od samog početka, fetus je biće koje ima spol; cijelo vrijeme trudnoće u majčinom će se krilu razvijati njegovo muško ili žensko postojanje. U dan rođenja, dijete je dječak ili djevojčica i njegova je spolnost upisana u njegovo čovještvo te postaje njegova nerazdruživa dimenzija.

Sasvim je očito  da će  se ova spolna dimenzija muškarca ili žene od najranijeg djetinjstva do odrasle dobi razvijati na vrlo složen način. Pa ipak, ja sam prisiljen priznati: tijelo muškarca je različito od tijela žene i njihova će tijela doživjeti različit razvoj, jer je spolnost sastavni dio svih mojih stanica na biološkom i na morfološkom planu, i oblikuje čak i moje tijelo. Ona će se morati jednako tako integrirati u sveukupnost velikih dimenzija našeg čovještva : senzibilnost, afektivnost, mašta dječaka nisu onakve kao kod djevojčice. Ženski razum ne funkcionira na isti način kao muški razum ; jednako tako, muška volja i ženska volja različito funkcioniraju. Spolnost duboko označava postojanje i djelovanje svake osobe i sudjeluje u ostvarenju njene osobnosti u svim dimenzijama.

Kako potvrditi da je spolna dimenzija naše osobe tek plod kulture i povijesti? Kako potvrditi da je svatko slobodan da izabere spolnu dimenziju svoje osobe u funkciji svojih osobnih želja i svoje povijesti? Takve tvrdnje ne mogu se održati pred silom stvarnosti.

Svi specijalisti pedijatrije, svi liječnici, psihijatri, psihoanalitičari, psiholozi, sociolozi, svi znanstveni specijalisti čije je područje rada čovjek, svakodnevno sve više rasvjetljuju međudjelovanje svih dimenzija naše osobnosti, međudjelovanje upisano u daru koji su mi moji roditelji poklonili darujući mi život. Sasvim sigurno, morat ću se izgraditi da bih u potpunosti postao muškarac ili žena, i sasvim sigurno je da ću prolaziti kroz teška razdoblja koja su sve bolje i bolje poznata, no ni u jednom trenutku neću moći poreći genetičku, ljudsku i duhovnu  datost, upisanu u moju osobnost muškarca ili žene.

Pa i kad bih se podvrgao kirurškom zahvatu da promijenim spol i postanem ono drugo, ipak to neću postati. Isto tako, nikakva psihoanaliza ili psihoterapija neće mi moći omogućiti promjenu spola da postanem ono drugo što želim postati ; tu je mamac, zamka, utopija koja otkriva ideologiju usidrenu u subjektivizmu i apsolutnom relativizmu koji odbacuje svaku objektivnu stvarnost našeg spolnog bića.

Spolnost prožima čitavu moju osobu i ja je moram preuzeti da bih razvio svoju osobnost. Bit će etapâ koje će trebati premostiti, rasta koji će trebati proživjeti da obogatim čitavu svoju osobnost ovom spolnom dimenzijom svoga bića. Tada ću naučiti kako nisam stvoren da budem sâm, već da se otvorim drugoj osobi, također obdarenoj spolom, no komplementarnoj mojoj osobi. Spolnost je za mene sreća, prilika, fantastičan element koji mi dopušta da se obogatim drugim, drugom osobom,  te da ja drugoga obogatim, kako bi svaki od nas živio svoje biće u punini. Otvoriti se drugome, otkriti koliko mi je potreban drugi koji je različit od mene da bih u potpunosti postao čovjekom, da bih u potpunosti postao ja; neću se potpuno razviti osim ako ne uđem u jedinstvo sačinjeno od dvojnosti, jedinstvo zajedništva.

Svatko – kažu - da bude slobodan da poprimi spolnost koja mu odgovara, i slobodan da je promijeni.

Ovo načelo samo je krajnji razvoj prethodnog, i može se formulirati na razne načine: svaki je pojedinac slobodan odabrati svoje spolne orijentacije po svojoj želji i po svom izboru; na ovom području ništa nije konačno, sve je moguće. Ovdje ulazimo u žestoki individualizam i apsolutni relativizam. Danas ću biti gospodin, sutra ću biti gospođica, na meni je da odaberem, a drugi će se morati prikloniti i poštivati moje osobne odabire.

Cilj je da se ukloni svaka razlika između muškarca i žene, razlika koja se smatra nepodnošljivom nejednakošću, da bi se stiglo do totalne jednakosti. Sasvim sigurno, svi se mi moramo boriti protiv svih nejednakosti i segregacija vezanih uz  kulturu i uz povijest kako bi svaka ljudska osoba bila poštovana u najvećoj dubini svoga bića. Istina je da još uvijek imamo mnogo toga što treba učiniti na ovom području u društvenom, obiteljskom, profesionalnom, a i političkom životu. Svi moramo upregnuti svoje snage kako bismo do toga stigli.

Ali, željeti pod svaku cijenu potpunu jednakost shvaćenu kao identičnost između muškarca i žene, između svih ljudskih osoba, odbijajući a priori i samu pomisao na razliku – to je aberacija, zastranjenje. Razlika naime ne stvara nejednakost, neravnopravnost, već je izvor komplementarnosti koja je pogodna da  osobe obogati i da ih razvije. Osim toga, ova komplementarnost u razlici  jedna je od velikih stvarnosti našega svijeta. Svi mi trebamo jedni druge i ovisimo jedni o drugima pa i u najmanjim stvarnostima svakodnevnog života. Istovremeno, zapravo, ljudska se bića ne rađaju jednaka pred životom, i upravo će jedna od ulogâ društva biti da kompenzira ove nejednakosti kako bi svima dopustilo da u srcu društva postanu ljudska osoba u punini.

Zašto htjeti izbrisati svaku razliku? Postojala je «uniseks» moda, pa smo izašli iz nje; imali smo razdoblje filozofskog subjektivizma: svijet  postoji samo po predodžbi kakvu ja o njemu stvaram; ali, ako se ja, vozeći auto zabijem u drvo, to drvo postoji potpuno izvan predodžbe koju sam ja o njemu stvorio. Ta filozofska ideologija dugo je uspijevala čak i u ime zdravog ljudskog razuma. No, ona je ostavila tragove u univerzalnom relativizmu koji nije od danas, budući da ga je formulirao grčki sofist Protagora : «Čovjek je mjerilo svih stvari. Meni su stvari onakve kakvima se čine meni.  Tebi su stvari  onakve kakvima se čine tebi.» Hoćemo li uspjeti iz toga izaći?

Danas se utopija jednakosti dohvatila spolne dimenzije našeg čovještva. Svaka razlika mora nestati, mora se izbrisati.

Najneobuzdanije feministkinje već imaju novu verziju Vrlog novog svijeta Aldousa Huxleya, gdje će se u golemom konzorciju provesti znanstveno istraživanje kako bi se izradio stroj koji će moći s jedne strane primiti jajašce, a s druge spermatozoide, i osigurati stvaranje novog ljudskog bića koje će nakon devet mjeseci biti na raspolaganju  sretnim roditeljima. Dakle, sve postaje moguće. Žene više ne podnose beskonačne i često teške trudnoće; nisu više potrebni porodiljni dopusti, pa dakle jednakost može ući u poslovnu sferu i u poduzeća. Pa ipak, ostaje pitanje malog djeteta: tko će se brinuti za njega? I tu, opet, kad bi nam dostojni nasljednici Aldousa Huxleya i izumili gojilišta za novorođenčad, gdje bi ta novorođenčad imala bolje uvjete života nego u kući, iako mama još ne zna kako da se najbolje organizira da hrani svoje djetešce, da ga presvlači, da ga smiri, a tata nema pojma kako se dijete drži u rukama, nespretan kakav već je?

Sve to samo je karikatura, pa ipak, cilj što ga iznosi zakonodavac, čak iako se od toga brani, jest ukidanje postojećeg obiteljskog modela, a time čak i antropologije koja mu je izvor. Ona se, međutim, ipak dokazala kroz tisućljeća. No kako je promjena zapisana u programu predsjedničkog «kandidata» i puštena na glasovanje «suverenom narodu», preostaje nam jedino da se priklonimo, i nadasve da ne razmišljamo o dramatičnim posljedicama ove hitnje povezane sa željom jedne manjinske skupine ljudi.

Što će biti od djeteta okruženog ovim teorijama?

Ako se brak otvara za homoseksualne osobe, radi se o jednoj sasvim specifičnoj zajednici, budući da se ona ne može otvoriti daru života, osim ako u to ne uključi treću osobu.

U tom je slučaju dijete osuđeno da ima dva oca ili dvije majke, od kojih će samo jedno imati stvarnu genetsku vezu očinstva ili majčinstva, a drugi će supružnik imati mogućnost da ga zakonski usvoji kako bi mu postao roditelj odgojitelj. Dijete će uz to nužno imati i  drugog roditelja, tatu ili mamu koji će mu biti pravi biološki roditelj. Ako dijete zatraži da upozna svoje biološke roditelje – a svaka ljudska osoba ima pravo da upozna svoje roditelje – u tom će slučaju  imati tri roditelja, ako dobro računam.
Kad sam bio dijete, volio sam okretati stranice albuma s fotografijama i gledati moje roditelje kad su bili djeca, moje djedove i bake, moje pradjedove i prabake čija mi je odjeća uvijek na lice donosila smiješak. Ti homoseksualni brakovi odriču djetetu pravo da imaju rodoslovlje ukorijenjeno u ljubavi oca i majke koji su se u svojoj ljubavi sjedinili da bi dali život. Više neće biti obiteljske knjižice (primj. prev. – u Francuskoj je to službeni dokument u koji se upisuju svi relevantni podaci o rođenju, smrti, ženidbi itd.), jer više neće postojati obitelj. Bit će samo knjižica o osobnom identitetu, jer će svatko biti samo izolirani pojedinac.

Da odemo još malo dalje, da bi imali pravo na dijete, dvojica tatâ morat će se obratiti majci nositeljici koja sasvim sigurno neće imati nikakvog prava na dijete od trenutka njegovog rođenja, već će se od nje zatražiti da ga ustupi njihovim vlasnicima. Ja ne bih volio biti na mjestu jednog od te djece koje će devet mjeseci voljeti jedna žena, koje će s njom otkati tako intimne veze, koju će spontano na rođenju prepoznati kao svoju majku, ali će nažalost morati oplakati odmah od rođenja gubitak majke, da bi ušao u par gdje će biti osuđen na to da ga podignu dva oca. Zaista kažem upravo «osuđen»,  jer to znaju svi odgajatelji: dijete treba oca i majku da bi moglo rasti, ono prima od komplementarnosti jednoga i drugoga kako bi moglo koračati prema svom zrelom biću. Među svom djecom koju sam poznavao i pratio tijekom brojnih kampova za mlade, već nekoliko sati nakon početka kampiranja mogao sam prepoznati onoga ili onu koje je nažalost odgajao samohrani roditelj. Što god o tome mislili pobornici homoseksualnog braka, neka se pobrinu da mi pokažu kako muška prisutnost i ženska prisutnost nisu apsolutno nužne za razvoj djeteta. Ali, nadasve molim da se ne oslanjaju na činjenicu kako poznaju djecu s oboje roditelja – ocem i majkom – a koja su vrlo loše odgojena, jer to ništa ne dokazuje.

Međutim, kad ne bi bilo ove žurbe da «suvereni narod» izglasuje ovaj projekt, mogli bismo razmisliti o tome kakav utjecaj na društvo ima takav jedan razvoj, ukoliko se uopće radi o razvoju, a ne o regresiji. Ovaj zakonski projekt ostavlja mi dojam učinka opasnog lijeka koji može zatrovati čitavo naše društvo, no za koji je jedna mala grupa, snažnog lobističkog učinka, odlučila da ga stavi na tržište bez ikakvog prethodnog eksperimenta i bez istraživanja posljedica njegove primjene. Na rezultate neće trebati dugo čekati: bilježnici, odvjetnici, suci, liječnici, pedijatri, psihijatri, odgojitelji neće znati gdje ime je glava, suočeni s neopisivom zbrkom zbog hitnje u ime prijedloga jednog predsjedničkog «kandidata» za koji ovaj želi da ga «suvereni narod»  žustro izglasuje.

Pravo na dijete ili pravo djeteta ?

Naučio sam da je u dvadesetom stoljeću ostvarivanje ne samo prava čovjeka već također i prava djeteta predstavljalo napredak društva. Hoće li dvadesetprvo stoljeće biti stoljeće regresije, vraćanja unazad, kad će se dogoditi da pravo na dijete zamijeni dječja prava? No možda to uopće i nije važno jer dijete još nije sposobno pozvati se na svoja prava…

Vraćam se ponovo k djetetu: ono razvija mnoštvo fizičkih, tjelesnih, bioloških, afektivnih veza sa svojom majkom i svojim ocem, i to već od svog začeća; svi se specijalisti začuđeno dive pred ovim vezama koje se tkaju iz majčinog krila između fetusa i njegovih roditelja, njegove braće i sestara, njegove ljudske okoline. No, eto, odlučeno je da to nije važno. Odsada će se dijete, u slučaju homoseksualnog para, morati zadovoljiti s jednim tatom ili jednom mamom i bit će lišeno ljubavi koja se ukorjenjuje u sjedinjenju tijela i u radosti gledanja u ljubav supružnika koja se razvija u dar života. Jedan tata, ili jedna mama, i to je sve; drugi roditelj, makako nužan za dar života, svest će se na funkciju nužnog, ali ipak sekundarnog instrumenta da bi se omogućilo stjecanje prava na dijete.

Ovaj je projekt pun stupica, zamki za koje nitko od protagonista ne nastoji uočiti kakve će štete u društvu one navući. Istina, društvo u mnogim područjima čudno funkcionira. Ono, na primjer, neprekidno tvrdi da razvod nije problem i da se razvod braka može bez problema proživjeti na prijateljski način, no paralelno tome, suci za maloljetnike nam kažu kako su njihovi kabineti prepuni djece iz razvodâ. Isto tako mnogi ljudi govore: moja djeca nisu trpjela zbog našeg razvoda. Ali istovremeno je posvuda trebalo otvarati nove ordinacije psihologa da prime sve mlade koji se loše osjećaju u vlastitoj koži.

Uzmimo slučaj majki od kojih će se naručivati trudnoća. Ne bojte se, kročima ravno k tome u ime «suverenog naroda» ! Ali koje će posljedice u srcu novorođenčeta ostaviti činjenica da ga je odmah po porodu njegova majka ostavila? To napuštanje nosit će čitav život u sebi. Nadalje, ako jednog dana majka zaželi ponovo naći ili uzeti dijete, ili ako dijete poželi pronaći svoju majku koja ga je donijela na svijet, neće imati na to nikakvo pravo. Štoviše, što će biti od «posla» koji predstavlja ova trudnoća preuzeta za drugoga, hoće li se naplatiti i po kojoj tarifi ?

U stvarnosti danas nitko ne može nazrijeti srednjoročne i dugoročne posljedice takve jedne promjene u društvu. Zar ne bi trebalo daleko više primijeniti na djecu princip predostrožnosti za koji mnogi priželjkuju da se primijeni na transgeni kukuruz, na djecu koja neće imati pravo na rodoslovlje, koja će samo odgovarati na pravo na dijete koje traže oni ili one koji pozivaju na brak za sve. Kako dakle ovi ne mogu doživjeti da se njihova ljubav sama po sebi prelije u dar života, dimenzija inherentna stvarnosti ljubavi postaje egoistični užitak.

Ovih nekoliko razmišljanja iza kojih stoji jednostavan zdrav razum imaju za cilj da zazvone alarmnim zvonom pred nesagledivim posljedicama jednog zakonskog projekta za koji određene osobe žele da se žurno izglasuje. Zašto ne posvetiti tome vremena koliko je potrebno za pravo promišljanje o stvarnim rizicima takvog odabira društva? Pred reakcijama koje odasvud pristižu, pred pitanjima brojnih znanstvnika, brojnih specijalista angažiranih u službi bračnog, obiteljskog i dječjeg života, naši bi političari narasli u očima javnosti kad bi u ime načela predostrožnosti zaustavili  žurnost glasovanja i hitnju, a otvorili pravu društvenu raspravu, pridajući joj potrebno vrijeme da bi se prije svake odluke imalo jasnu sliku.
Već u ime ove društvene rasprave, dužnost mi je kao biskupu katoličke Crkve i nadbiskupu Avignona da kršćanima i ljudima dobre volje moje nadbiskupije dodam malo svjetla na stvarne úloge i rizike ovog zakonskog projekta. Ponovo podsjećam da ni na koji način ne osuđujem osobe, jer samo Bog sudi čovjeku. Naprotiv, ja imam pravo i dužnost da ovoj raspravi pridodam svjetlo Crkve.
Crkva ne može šutjeti, ovaj projekt braka za sve tiče nas se svih – a ne samo homoseksualnih osoba. Crkva je dužna obraćati se svim ljudima dobre volje, a ne samo političarima. Ova je rasprava društvena rasprava koju ne bismo smjeli reducirati na sukob između naprednjaka i nazadnjaka, između klerika i političara, ili još gore, između tolerantnih i onih koji su homofobni. Ulog je antropološki i tiče se svih ljudi. Čak i izvan granica  braka, ulog je sámo shvaćanje ljudskog bića jer, kako je podsjetio Benedikt XVI, «Danas je društveno pitanje postalo antropološkim pitanjem» (Caritas in veritate, br. 75)

Postavlja se pitanje na koju će se antropologiju oslanjati društvo sutrašnjice. Ovaj zakonski prijedlog zapravo je kao kovčeg dvostrukog dna : iza njega se ocrtava jedna nova antropologija i jedan novi tip društva. Muškarac i žena u svom najdubljem biću neće više biti označeni svojom spolnošću, već će svatko biti slobodan da prema svojim željama ili prema svojoj povijesti odabire spolnu dimenziju svoje osobe. Spolni će identitet biti zamijenjen spolnom orijentacijom, koja će moći varirati po želji i htijenju svakog pojedinca, i prema dobi njegovog života. Na jedan podmukao način ova se teorija već nagoviješta i nameće u našim školama i u medijima kao neka vrsta očiglednosti. Međunarodne organizacije orkestriraju provođenje ove ideologije nazvane « rodnom teorijom » : da navedemo samo jedan primjer, međunarodne humanitarne organizacije danas su pozvane potpisati povelju u Ujedinjenim narodima, povelju u koju je ugrađena rodna teorija ; tijela koja ju odbiju potpisati, od 2014.godine nadalje neće imati pristupa međunarodnom financiranju.

Tako se i bez govora o tome ova ideologija hoće nametnuti svima i time preobraziti i sáme temelje našeg društva. Kad bi se takav zakon usvojio, obitelj prirodno utemeljena na braku jednog muškarca i jedne žene bila bi samo jedan obrazac između ostalih, i ne bi više uživala specifičan status.

To nije moguće !Zajednica muškarca i žene uvijek je bila temelj društvene povezanosti u svim civilizacijama ; radi se o univerzalnom načelu koje prolazi kroz sva doba i sve kulture, brak je institucija koja osigurava slijed naraštaja : oko bračne i obiteljske ćelije organizira se zajedništvo predaka i potomaka u okrilju svakoga društva. Naime, nijedna homoseksualna zajednica ne bi mogla pretendirati na izgradnju društvene povezanosti, istospolni par ne bi se mogao razmnožavati. Homoseksualni brak označio bi prekid civilizacije.

Takav odabir društva ne bi bio samo novi težak udarac obitelji, djetetovom  prvom i temeljnom mjestu za uključivanje u društvo, već bi označio i njen kraj. Ni Atena, ni Rim u svojoj punoj dekadenciji nisu se usudili zamisliti homoseksualni brak. Za njih su obitelj i potomstvo imali preveliku važnost.  

Ovome će se pridodati i legalizacija posvajanja i pribjegavanje medicinski potpomognutoj oplodnji, čime bi bilo svršeno sa  samom definicijom obiteljske veze i antropološke stvarnosti ljudske osobe.

Prve bi žrtve svega toga bila sama djeca, i to s više razloga. Zakonski prijedlog duboko je diskriminatoran i nepravedan prema djeci, jer bi bilo onih koji bi imali sreću da odrastaju u obitelji, okruženi ocem i majkom, i onih drugih, koji ne bi imali tu sreću. Štogod da se o tome reklo, dijete proizlazi i uvijek će proizaći od jednog muškarca i jedne žene. To su činjenice. Negirati to,  znači gurati ideološko , nerealno i egoistično poimanje stvarnosti. Zakon može pokušati modificirati ove stvarnosti, no neće uspjeti postići  ništa osim što će izazvati golemu zbrku i pometnju, i nesumnjivo još više diskriminacije.

Demokracija ne može o svemu odlučivati

Najviše nas čudi što vidimo kako je javna vlast spremna izvršiti sve ustupke koje traže neki lobiji, ali istovremeno propustiti da odmjeri sekundarne učinke takvih odluka na sveukupnost društva.
U vezi s ovim pitanjem zanimljivo je danas ponovo pročitati riječi gospođe Elisabeth Guigou, Čuvara pečata u vrijeme provođenja PACS-a (Primjedba prevoditelja : Pacte Civile de Solidarite –građanski ugovor o solidarnosti, 1988 .godine) i monsignora Tonyja Anatrelle, koji rasvjetljuju domašaj i posljedice  tada donesenih odluka.

1998.godine gospođa Čuvar pečata je napisala:
«Zašto se odijelilo građanski ugovor o solidarnosti od obitelji ? Obitelj nisu samo dva pojedinca koji sklapaju ugovor da bi organizirali svoj zajednički život. To je artikulacija i institucionalizacija razlike spolova. To je izgradnja odnosa među naraštajima koji nam prethode i onima koji će slijediti iza nas. To je i obećanje i dolazak djeteta, koje nas upisuje u povijest koja nije započela s nama, niti će završiti s nama.»

Sa svoje strane, monsinjor Anatrella je 2003.u osvrtu sastavljenom na zamolbu monsignora Stanislasa Lalannea, u ono vrijeme generalnog tajnika Francuske biskupske konferencije, namijenjenom da se uputi svim biskupima nakon objave teksta Kongregacije za nauk vjere o « Pravnom priznavanju homoseksualnih zajednica » (Osvrt je prvi put objavljen u  Documentation Catholique  u rujnu 2003.pod imenom monsignora Tonyja Anatrelle, a zatim u « Lexique du Conseil Pontifical pour la Famille », str. 634. i  635. Izdanje Vatikanske izdavačke knjižare):
« Svako društvo ostaje podvrgnuto  naravnim zakonima, ljudskim stalnostima, ili pak ulazimo u ideološki i totalitarni sustav. Demokracija ne može odlučivati o svemu. Nezamislivo je dovesti u pitanje tako temeljne vrijednosti, da bi se uzela u obzir nelagoda jedne manjinske skupine, ili pak  zbog demagogije i političke računice. »

«Tako se više pazi na rezultat izbora koji su pred nama i na svoje održanje na vlasti, nego na zajedničko dobro koje mora nadići zakonodavca. On se, pak, ne smije zadovoljiti time da ozakoni običaje jedne promjenjive i nestabilne epohe, već treba učiniti sve da kao glavno traži ono što omogućava društvu da se održi i da kroči kroz vrijeme nadahnjujući se vrednotama života. […] Bilo bi opasno dati da se povjeruje kako običaji stvaraju zakon» :
«Tako, homoseksualnost nije izvor prava. Osobe su nositelji prava i dužnosti. Pravo na brak i pravo na posvojenje djece nisu mogući osim ako se ne nalazimo u situaciji da ih uvažimo i preuzmemo. To nije slučaj kod homoseksualnih osoba. Brak se ne može instrumentalizirati da bi se društveno opravdala homoseksualnost. Ne može biti jednakosti između para koji čine muškarac i žena, i veze među osobama istog spola. Drugim riječima, homoseksualnost nema nikakvu vrijednost na društvenoj razini, i ne može biti relevantna pri donošenju odluke o odgoju djece. Ne može se tretirati homoseksualnost na društvenoj razini na isti način kao i na individualnoj razini.»

Ne kvarimo ljepotu ljubavi koja sjedinjuje muškarca i ženu

U svrhu borbe protiv svih diskriminacija ili nejednakosti povezanih sa spolnom razlikom u našim kulturama, jedna filozofska struja željela bi minimalizirati spolne razlike u korist čisto kulturalnih dimenzija, koje smatra najvažnijima. Takva antropologija podrazumijeva da se daje prednost pogledu na muškarca i ženu kojim se oni izjednačuju, pogledu oslobođenom svakog biološkog determinizma. Ona između ostalog promiče dovođenje u pitanje obitelji – koja je prirodno dvoroditeljska – što znači sastavljena od jednog oca i jedne majke. Ona nastoji na istu razinu staviti homoseksualnost s heteroseksualnošću, s ciljem da promiče polimorfnu spolnost.

Ova se struja ukorjenjuje u želji da se ljudsku osobu oslobodi svake biološke uvjetovanosti: ljudska narav tada ne bi u sebi imala obilježja koja se nameću na apsolutan način. Svaka osoba, slobodna od svake predodređenosti, determiniranosti povezane s njenim bitnim ustrojstvom, mogla bi se, i morala bi se odrediti prema svojoj dobroj volji.

Međutim, od svog početka čovječanstvo je artikulirano odnosom između muškog i ženskog, a to je bitna stvarnost koja uključuje odnos, pozvana da se proširi, prelije na zajedništvo između osoba u ljubavi. Spolnost obilježava muškarca i ženu, ne samo na fizičkom planu, već i na psihičkom i duhovnom, i obilježava svaki od njihovih izražaja. Spolnost se ne može svesti na jednostavnu beznačajnu biološku datost. Ona je, naprotiv, temeljna sastojnica osobnosti, jedan od načina kako ta osobnost postoji, kako se očituje, kako komunicira s drugima, kako osjeća, kako izražava i živi ljudsku ljubav.

Na taj je način ljudsko tijelo, označeno pečatom muškosti ili ženskosti, sposobno izraziti ljubav, ljubav po kojoj  se dvoje supružnika, u svojoj « drugosti », daju jedno drugome, i u tome daru pronalaze svoj procvat. U jedinstvu njih dvoje, muškarac i žena nisu samo pozvani da postoje jedno pored drugoga, već jedno za drugo, u uzajamnom darivanju i u zajedništvu osoba pozvanih da se daruju, da se priopćuju u daru života i u zračenju ljubavi njih kao para, u svom domu, u svojoj djeci i u društvu, gdje su pozvani da ostanu kao ognjište ljubavi.

Avignon, 31.prosinca 2012.
Jean-Pierre Cattenoz
Nadbiskup Avignona