Pitanje „seksualne orijentacije“ u cijeloj je Njemačkoj već nekoliko godina uključeno u školske smjernice, čime se želi postići veća otvorenost i veće prihvaćanje „alternativnih oblika života“. Đaci trebaju naučiti da su lezbijski, gay, biseksualni, transrodni, transseksualni i interseksualni načini života „naravni“ i da trebaju stajati jednakopravno bok uz bok s brakom.

U novim školskim smjernicama ide se još i dalje: već od prvoga razreda djeca bi trebala naučiti svoje razmišljanje i osjećanje ne usmjeravati na oca/majku/dijete/obitelj nego na „spolnu i rodnu raznolikost“. Traži se prihvaćanje seksualne i rodne raznolikosti, jednom riječju: traži se prihvaćanje LGBTI.

LGBTI = lezbijski, gay, biseksualni, transrodni, transseksualni i interseksualni oblici života
 
Lezbijski/gay/biseksualan se odnosi na osjećaje, seksualnu žudnju i ponašanje. Neki (ali ne svi) ljudi kojih se to tiče biraju homoseksualni ili biseksualni identitet.

Transseksualnost je poremećaj spolnoga identiteta i pod tim se imenom kao psihičko oboljenje nalazi na službenom popisu dijagnoza (ICD-10). Tamo piše: Transseksualnost je „želja živjeti i biti prihvaćen kao pripadnik onog drugog spola. Najčešće je povezana s nelagodom ili osjećajem nepripadanja vlastitom anatomskom spolu. Postoji želja za kirurškim i hormonalnim tretmanom, da bi se vlastito tijelo koliko je to god moguće prilagodilo željenome spolu“. U transseksualnost spada i to, da osoba tjelesno jednoznačno pripada muškom ili ženskom spolu, da je biološki i tjelesno zdrava, ali stalno osjeća pripadnost onom drugom spolu i teži za tim, da se tom spolu i tjelesno što više približi.

Transrodnost je novi pojam koji želi naglasiti normalnost načina života onkraj „prisilne pripadnosti“ muškom ili ženskom spolu. Prijelaz na transseksualnost je čest, pri čemu se i transseksualnost često smatra „normalnom“. To nije biološko oboljenje kao interseksualnost. Za osobe na koje se to odnosi piše: „Trans, transrodni, transidentičan ili transseksualan obilježava (rodni) identitet koji se definira preko faktora koji nadilaze seksualno-biološke, odnosno koji stoji u suprotnosti s njima. Odlučujuće za shvaćanje samoga sebe i drugoga nije samo tijelo niti spolni organi, nego osjećaj i svijest o identitetu, doživljavanje i ponašanje. Čovjek koji ima posve žensku anatomiju ne mora se dakle osjećati kao žena, nego djelomično ili posve kao muškarac, i želi da ga se tako i prihvaća (ili obrnuto)“.

Interseksualnost je skupni pojam za vrlo različite biološko-tjelesne bolesti. Zajedničko je svima da su biološke spolne značajke (kromosomi, unutarnje i vanjske spolne značajke, hormoni) na neki način oboljeli, pa je osobu često teško, katkada nemoguće jednoznačno svrstati u muški ili ženski spol. Stariji izrazi za to su pseudohermafroditizam i hermafroditizam.

Škola bez homofobije – škola raznolikosti

Škola bez homofobije – škola raznolikosti („Schule ohne Homophobie – Schule der Vielfalt“) je naziv kampanje provedene u pokrajini Nordrhein-Westfalen, kampanje koja bi trebala potaknuti „prihvaćanje različitih načina života“. Da bi se to postiglo, u školama na nastavi treba pojačano tematizirati „spolnu raznolikost“. Ponuda ide od školskih satova koje drže osobe „kojih se to tiče“ preko izobražavanja za spolnu orijentaciju u školama pa sve do proširenja nastavnih planova. Homoseksualnost i istospolni životni stil već odavno nisu jedina tema. U „spolnu raznolikost“ pripadaju i biseksualni oblici života kao i transseksualnost, transrodnost i interseksualnost. Time se želi propagirati da postoje brojni načini spolnog života i mnogo više nego samo dva spola, i da sve to treba priznati kao jednakopravno.

Za obrazovanje nikada nije prerano. Web-stranica obrazovnog servera za Berlin-Brandenburg nudi popis preporučene literature. Na popisu je i slikovnica „Kralj i kralj“ preporučena za djecu od 4. godine nadalje. Riječ je o princu kojemu se ne sviđa nijedna od ponuđenih princeza i koji u princu Veličanstvenom konačno nalazi pravu ljubav. Dječjim jezikom i u šarenim slikama malim se čitateljima nudi homoseksualni brak: „Bilo je to vrlo posebno vjenčanje. Prinčevi su dalje živjeli kao 'kralj i kralj'“. Recenzentica Rosemarie Ortner je izjavila: „Ova knjiga potiče na to, da se na istospolne odnose gleda kao na nešto normalno“.

U Berlinu se na satovima etike dvanaestogodišnjoj djeci preporuča sljedeći „obiteljski razgovor“ u izdanju Udruge lezbijki i homoseksualaca Berlin-Brandenburg: „Zamislite sljedeću situaciju: otac, majka, sin i kćer zajedno provode slobodno vrijeme. Jedno dijete je nedavno uvidjelo da je gay/lezbijka i to sada želi reći svojoj obitelji“. Na tu temu treba povesti razgovor pred razredom.

Kako bi neka djevojčica svojim roditeljima mogla saopćiti svoj „lezbijski identitet“ otkriva jedan strip za djecu od 7. razreda nadalje.

I ovdje djeca podučavaju svoje roditelje. Kćer svojoj majci preko telefona kaže da je lezbijka, a strip onda komentira njezinu reakciju: „Veličanstveno! Odlično si to napravila! Preskočiti prvu fazu – roditelje – znači poricati. To izaziva osjećaj krivnje. Sada će roditelji reći: Što smo samo učinili pogrešno?! Ili će majka reći: Nisam te smjela tako dugo dojiti!“ Iz cijelog konteksta proizlazi da roditelji govore besmislice.

Bavarsko ministarstvo obrazovanja i kulture objavilo je prevencijski program protiv AIDS-a pod nazivom LISA. On sadrži nastavnu jedinicu u kojoj bi se učenici i učenice trebali uživjeti u ulogu stručnjaka za homoseksualnost i odgovoriti na sljedeće „pismo“: „Na školskom izletu u Berlinu u jednom sam diskoklubu upoznao dvadeset i jednogodišnjeg mladića. Brzo mi je bilo jasno da je on homoseksualac i da se zanima za mene. Otišao sam s njim kući i cijele smo se noći mazili i milovali i tako… To mi je bilo jako ugodno i jako mi se svidjelo. Od tada mislim da sam homoseksualac, ali moji roditelji to nikada na bi dopustili. Moji prijatelji, koji su vjerojatno primijetili gdje sam bio te noći, od tada mi stalno nabacuju glupe primjedbe. Što da učinim? Potpis: Christoph, 17 godina.“

Na web stranici obrazovnog servera Berlin-Brandenburg i Sindikata za odgoj i znanost pokrajinske udruge Berlin se djeci od 12 godina nadalje preporuča knjiga Franka Pohla „Jesi li ti gay?“ U toj se knjizi propagira coming out. Znači li to da već 12-godišnja djeca trebaju isprobavati seksualne odnose? Pomoć za coming out za homoseksualne mlade je i web portal dbna - du bist nicht allein (nisi sam) koju u traženju kontakata koriste već četrnaestogodišnjaci. Ovu stranicu sufinancira omladinska mreža Lambda, koju podupire savezna vlada.

Pokrajinski institut za školu i medije Berlin-Brandenburg (LISUM) razaslao je brošuru za učitelje uz preporuku berlinskog senata. Ona sadrži igru uloga za učenike od 9. razreda nadalje, dakle za 14-godišnjake, koji bi se trebali uživjeti u osjećaje homoseksualca: „Sjediš na šanku u homoseksualnom baru i volio bi u svoj krevet dovesti nekog zgodnog muškarca. U prostoriju ulazi mladić koji ti se prilično dopada. Kako ćeš iskoristiti svoju šansu?“.

„Igrajući se“ na temu „ljubav i seksualnost“ trebalo bi pantomimom objasniti i pogoditi pojmove kao što su lezbijka, samozadovoljavanje, darkroom (mračna prostorija u homoseksualnim barovima u kojima uglavnom homoseksualni muškarci imaju anonimne spolne odnose), SM (sadomazohizam), porno ili orgazam. Pravila igre kažu da bi to trebalo biti „zabavno“. Da bismo posve jasno pokazali s čime su djeca i mladi ovdje konfrontirani, evo jednog citata iz Deutsche AIDS-Hilfe e.V. Jedan muškarac opisuje svoje doživljaje u darkroomu: „Tražio sam anonimni seks, ali i toplinu i zaštićenost. Poslije seksa u darkroomu najčešće sam se osjećao posve praznim. … Fasciniralo me koliko ima muškaraca koji traže seks.“

Primjer Berlin-Brandenburga

U sljedećem primjeru iz Berlin-Brandenburga dobit ćemo nešto podrobniji uvid u razvitak prosvjetnog rada u školama, onako kako je utvrđen u obvezujućim školskim smjernicama. Sada se već i službene školske smjernice prilagođuju zahtjevima homoseksualnog lobija da se nadiđe vladajuća „heteronormativnost“. (Predstavnici homoseksualnog pokreta i rodne ideologije često koriste ovaj izraz da bi stavili pod znak pitanja heteroseksualnost kao normu.) Ono što je do sada bilo zdrav razum i temelj svakoga društva sada se stavlja pod znak pitanja. Više se ne smije nuditi i davati heteroseksualne modele, jer bi to navodno moglo štetiti nekoj djeci i nekim mladima. Ovaj kurs slijedili su već 2001. godine Okvirni planovi za nastavu i odgoj u berlinskoj školi (Rahmenpläne für Unterricht und Erziehung in der Berliner Schule): „Društvo je do sada uglavnom nudilo heteroseksualne modele. Time se otežava razvitak seksualnog identiteta djece i mladih koji evoluiraju lezbijski, homoseksualno ili biseksualno. Zato je važno prikazivati istospolne načine života u svoj njihovoj raznolikosti i prenositi ih u skladu sa životnom dobi. … U nastavi treba tematizirati različite životne situacije djece i mladih, a da se pritom ne donosi moralni sud o razlikama. Njih treba prihvatiti kao društvenu realnost, smatrati ih jednakovrijednima i tretirati kao potencijalne mogućnosti u životu učenica i učenika“.

U Berlinskom školskom zakonu iz 2004., vidljiv je otklon od do tada važeće heteroseksualne norme: „Spolni odgoj ne smije vršiti nikakav jednostrani utjecaj“.

U Okvirnom planu za šk. g. 2004/2005 za osnovne škole u Brandenburgu u biologiji je predviđena tema „Ljubav i seksualnost u hetero-, bi- i homoseksualnim oblicima života“. Pritom se od učenika traži „da pokažu toleranciju i prihvaćanje“. Tolerancija nije dovoljna, cilj je prihvaćanje.

U školskoj godini 2006./2007. u Berlinu su na snagu stupili novi Okvirni planovi za djecu od 7. do 10. razreda. Teme kao što su istospolni način života, spolni identitet i transseksualnost zauzimaju sve više i više mjesta i predlažu se u predmetima kao što su likovni odgoj, biologija, strani jezici, etika, filozofija, povijest, sport i sociologija. Već u osnovnoj školi u 3. i 4. razredu djeca su suočena s „hetero- i homoseksualnim načinima života“. U nastavi prirodnih znanosti u 5. i 6. razredu zadani cilj je: „Ljubav, prijateljstvo i seksualnost u hetero-, homo-, trans- i biseksualnim oblicima života“. U nastavi biologije u 7. i 8. razredu obvezni modul je: „Seksualnost i seksualna orijentacija: hetero- i homoseksualni odnosi, seksualne prakse i osjećaji, transseksualnost“.

„Queer“ pedagogija

Ulogu pionira u prenošenju LGBTI-tema preuzela je berlinska inicijativa pod nazivom „Berlin se zalaže za samoodređivanje i prihvaćanje spolne raznolikosti“, koju su 2009. odobrili berlinski gradski zastupnici. Na šest različitih društvenih područja – s naglaskom na školu – treba primijeniti 60 mjera. Cilj je dokidanje diskriminacije i prihvaćanje „seksualne i rodne raznolikosti“ i dokidanje „homofobije i transfobije“. Inicijativa polazi od „nacionalnog akcijskog plana protiv homofobije“ koji su razradili zastupnici Saveza 90/Zelenih. Ta inicijativa gradske vlasti košta 2,1 milijuna eura.

Najprije treba obaviti opširnu evaluaciju da bi se znalo kako da se okvirne smjernice o seksualnom odgoju primijene praktično i transverzalno kroz sve predmete. Napose treba provjeriti predaju li se LGBTI teme doista u nastavi. Paket mjera predviđa i daljnju izobrazbu za pedagoško osoblje (školski psiholozi, ravnatelji, učitelji, školski socijalni radnici). Oni moraju obvezo slijediti obrazovanje pod naslovom „Raznolikost (…) anti-diskriminacija i prihvaćanje spolne i rodne raznolikosti“. Za to su zadužene berlinske udruge KomBi i ABqueer e.V., koje rade na prosvjećivanju o gore navedenim temama i koje surađuju u okviru inicijative Queerformat.

Izraz raznolikost još jednom naglašava da nije riječ samo o raznim oblicima seksualnog života, nego i o raznim rodnim oblicima i o nadilaženju „bipolarnog spolnog konstrukta“. Ne smiju postojati samo dva spola, nego mnogo rodova.

U jednoj brošuri koju je izdao Queerformat piše: „I queer načini života su dio društvene raznolikosti. U to spadaju lezbijska, gay, biseksualna ili transseksualna djeca i mladi…“ Pritom se „trans“ definira ovako: „Sve osobe, za koje njihov doživljeni spol nije nužna posljedica spola koji im je bio pripisan pri rođenju“. Ovdje se kao na transrodnu ili transseksualnu gleda već na djecu u životnoj dobi, u kojoj psihoseksualni razvoj još nije dovršen, pri čemu transrodnost i transseksualnost više ne bi bio poremećaj spolnog identiteta, nego nova normalnost.

Berlinsko gradsko vijeće zadužilo je Queerformat da dostavi prijedlog inicijative, napose za škole, koja će se primjenjivati između ostaloga u okviru dalje izobrazbe učitelja. Da bi se nadišla „heteronormativna socijalizacija“, predlaže se: „I LGBT mladi prolaze kroz heteronormativnu socijalizaciju u kojoj od najranije dobi uče da je svijet podijeljen na isključivo dva spola. (…) Psihička i društvena situacija LGBT mladih od škole zahtijeva hitno djelovanje. (…) LGBT mladi trebaju podršku u svom psihosocijalnom razvitku da bi imali mogućnost i povjerenje prihvatiti svoje osjećaje. Oni trebaju podršku u razvijanju prikladnog životnog koncepta“.

Udruga KomBi, osnovana da bi bila Centar za komunikaciju i savjetovanje homoseksualnih žena i muškaraca, želi putem „pedagogije životnih oblika“ prenositi „spolnu i rodnu raznolikost“ kao pozitivnu vrijednost: „Naš je cilj društvo koje prihvaća različite načine života jer je naučilo doživljavati raznolikost kao obogaćivanje a ne kao prijetnju“. Učenicima/učenicama se prezentiraju „identiteti“ kao što su heteroseksualan, lezbijski, gay, biseksualan i transrodni „znajući“ da su oni „promjenjivi i zamjenjivi“. Osim toga se u nastavnom materijalu preporuča „stvoriti poveznicu između zaštite ljudskih prava i zabrane diskriminacije“. Učitelji/učiteljice nisu nazočni na tim satovima pa ne mogu ni kontrolirati koje se informacije daju đacima.

Cilj školskog obrazovnog projekta udruge ABqueer e.V. je „suočavanje s lezbijskim, gay, biseksualnim i trans načinima života… te imenovanje i rušenje eventualno postojećih predrasuda“.

U okviru paketa mjera berlinskog senata „Samoodređivanje i prihvaćanje spolne raznolikosti“, u šk. g. 2011./2012. za nastavu u osnovnim školama u predmetima njemački jezik, priroda i društvo te političko obrazovanje po nahođenju učitelja koristi se „medijski kovčežić“ koji je pripremila udruga Queerformat. Tematski kovčežić nazvan „Obitelji, načini života i spolna raznolikost“ koji sadrži 25 slikovnica i jednu igru „Memory“ namijenjen je prvašićima – šestogodišnjacima. U njemu se nalazi gore navedena knjiga „Kralj i kralj“ i jedna slikovnica, u kojoj se djeci objašnjava da s „obiteljima duginih boja“ počinje jedno novo doba: „Nekada davno, većina obitelji je u knjigama izgledala ovako: jedan tata, jedna mama, jedan mali dečko, jedna mala curica“. Danas je na snazi nešto drugo: „Neka djeca imaju dvije mame ili dva tate. Koliko je boja u dugi, toliko može biti različitih oblika zajedničkog života“ (Mary Hoffman i Ros Asquith, Du gehörst dazu: Das große Buch der Familien).

U slikovnici pod naslovom „Svi smo mi obitelj!“ riječ je o ponovno sklopljenim obiteljima. Djeca odrasle zovu „polu-mama“, „drugi tata“ i „tričetvrt-tata“. Svakog se vikenda sele jer jedan tjedan provode kod mame a drugi kod tate.

U toj istoj knjizi piše o homoseksualnim obiteljima: Carla i Moritz „jedan tjedan žive s dvije mame a drugi tjedan s dva tate. Mame su… lezbijke. One se zaljubljuju u žene umjesto u muškarce. Budući da dvije žene zajedno ne mogu dobiti dijete, zamolile su Stefana. Stefan je gay. On umjesto žena voli muškarce. Točnije rečeno, on voli Andreasa. Stefan je vjenčan s Andreasom“. (Alexandra Maxeiner i Anke Kuhl, Alles Familie!) Izdavačka kuća Klett ovu knjigu na svojim web stranicama predstavlja ovako: „Još uvijek postoje „obitelji iz slikovnice“. One se sastoje od mame, tate i djece. Svi mi pak poznajemo mnoge druge oblike obiteljskog života. Oni su postali posve normalni – ali se još uvijek nisu probili u slikovnice. To se s ovom knjigom mijenja. Ovdje ćemo ih sve naći: samohrane roditelje, ponovno sklopljene obitelji u najrazličitijim kombinacijama, obitelji duginih boja, obitelji dječjih sela i posvojiteljske obitelji“. To znači da se već nekoliko godina tvrdi da je tradicionalni obiteljski model nadiđen i da je homoseksualno partnerstvo jednako kao i brak.

U jednoj drugoj dječjoj knjizi prikazuje se transrodnost/transseksualnost kao zamamni oblik života: „Jo“ je muškarac koji je već kao dječak najradije nosio maminu najljepšu haljinu, „onu crvenu s dubokim dekolteom“ (Jens Thiele, Jo im roten Kleid).

Conny Kempe-Schälicke ovako komentira medijski kovčežić: „Pokazujemo sve ono što je danas stvarnost. Homoseksualnost pritom ne treba isticati. Riječ je o raznolikosti. Udaljujemo se od klasične tata-mama-dijete obitelji, približavamo se modelima u kojima djeca isto tako mogu biti sretna. Jedino što je važno je okoliš ispunjen ljubavlju“.

Pritom djeci treba objasniti „kako je to kada čovjek ne zna točno je li muško ili žensko. Tada se ona mogu svjesno opredijeliti za seksualni identitet, kao što se opredjeljuju za neku religiju“.

Dezorijentacija kao cilj?

Da bi se provelo ove programe ulažu se golemi napori. Na web stranici obrazovnog servera za Berlin-Brandenburg, nastavnom osoblju na raspolaganju stoji opširan materijal. Osim toga, oni mogu na nastavu pozvati i predstavnike lezbijskih ili gay organizacija „koji će dati svoj doprinos obrazovanju“.

Savezna centrala za zdravstveni odgoj tvrdi da će ovakvi programi djecu uvelike dezorijentirati. Već 2004. je objavila analizu spolnog odgoja u školama u Njemačkoj, a ocjena za Berlin bila je sljedeća: „U smjernicama se nigdje ne može naći da je cilj spolnoga odgoja brak i obitelj“.

Izvor: Marion Giebert/Zdravstveni odgoj