'Prolazi svijet sa svojim olujama, nepravdama i zlom.
Samo je Bog vječan i svakome će dati plaću koju zaslužuje.
Zbog toga se isplati biti dobar prijatelj svima.'
(sv. Leopold Bogdan Mandić)

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a ulaskom u kapucinsku zajednicu dobio je ime Leopold. U svojoj je obitelji bio najmlađi od dvanaestero djece oca Petra i majke Dragice, rođene Carević. I Leopold svjedoči da je svu pobožnost i osjećaj prema Crkvi baštinio od svojih roditelja. Za majku je govorio da joj zahvaljuje sve to što jest, a otac je malog Bogdana svako jutro vodio u crkvu i na svetu pričest, što je u ono vrijeme bilo veoma neobično.

Njegova dobrostojeća obitelj u novim gospodarskim okolnostima, nije uspjela očuvati svoje imanje i zapala je u bijedu. Stoga je Leopold, kao veliki ispovjednik, iz vlastitog iskustva znao tješiti sve one koji su mu se u nevolji obraćali. Od malih nogu je u Herceg Novom doživio iskustvo odijeljenosti kršćanske braće. Stoga je poželio posvetiti se spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Budući su tamo živjeli oci kapucini, i mladi Bogdan je pomislio da će tako najlakše ispuniti svoju želju. U dobi od 16 godina napušta rodnu kuću i odlazi kapucinima u njihovo središte u Udinama.

Za svećenika je zaređen 1890. godine. Kratko je boravio u Zadru, Kopru i Rijeci, a onda je dobio službu ispovjednika u Padovi. Premda je želio raditi među odijeljenom braćom, shvatio je da će to biti u ispovjedaonici, u kojoj je sljedećih 40 godina neumorno ispovijedao od jutra do mraka. Odlučio je da će svaka duša koja mu dođe i zatraži pomoć biti njegov Istok. Prorekao je da će samostan u Padovi biti razrušen u bombardiranju, što se i dogodilo, ali je njegova ispovjedaonica ostala netaknuta.

Kad je o. Leopold umro 30. srpnja 1942. godine, njegov sprovod bijaše priznanje njegove svetosti. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine.