Krista Kralja svega stvorenja je svetkovina u liturgijskom kalendaru koja se slavi u Katoličkoj crkvi i u nekim protestantskim crkvama zadnje nedjelje prije početka došašća.

Odabrano mjesto u kalendaru, želi vjernika podsjetiti da je Krist i njegovo nebesko kraljevstvo cilj vjerničkog zemaljskog putovanja. I došašće vjernika podsjeća na konačni dolazak Krista Kralja, na koncu svijeta. Kristovo kraljevstvo je, naime, početak i cilj cjelokupne povijesti i svakog čovjeka; prema riječima svetopisamske knjige koja se zove Otkrivenje ii Apokalipsa: "Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak."

Svetkovinu Krista Kralja je godine 1925. godine uveo u kalendar opće Crkve papa Pio XI., a vanjski povod za to bila je proslava 1600. godišnjice prvog općeg sabora održanog u Niceji, godine 325. Puno ime blagdana je "Svetkovina Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja".  

Kristovo kraljevstvo nije kao što su ovozemna kraljevstva. Od toga se Krist odlučno ogradio kada je pred Pilatom izjavio: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta" (lv 18,36).

Kristovo je kraljevstvo duhovne naravi, a Krist je Kralj ljubavi, pravde i mira.  Zapovijed ljubavi postavio je na vrh svim svojim zapovijedima, koju je on prvi sproveo u djelo žrtvujući svoj život ne samo za one koji su ga ljubili već i za one koji su ga mrzili. Sjetimo se Kristovih riječi: "Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici" (lv 13,34)

Pravda je mjera ljubavi. Gdje nema pravde, nema govora o ljubavi. Bez ljubavi i pravde nema mira. Budući da je Krist sama ljubav i pravda, samo On nam može dati pravi mir.

Priznati Krista svojim "kraljem“ za nas vjernike znači da budemo i djelujemo u svijetu kao što je to On činio.

Ova svetkovina je i navještaj slobode, nade, odgovornosti prema ovom svijetu i njegovu budućnost. To zasigurno traži od nas i da se pitamo na kojoj smo dionici našeg hoda  prema njemu i da ispitamo svoju savjest najprije kao pojedinci, ali i kao zajednica.

Što čiinimo dnevno i koliko za bližnjeg svoga, za ljude u različitim potrebama, susjede, bolesne, napuštene, tužne? Jesmo li uvijek spremni dati dio svoje ljubavi drugome? Jesmo li ipak sebičniji nego li nam se to čini? Možda smo ipak proveli više vremena tipkajući po mobitelu, nego li otišli ili nazvali nekoga tko bi nam se obradovao. Na nama kršćanima je odgovornost tog prvog koraka...a, doista nije teško kako se čini. Jer usprkos svih nevolja – uvijek nadolazi radost Kristove pobjede.

I na kraju spominjem se riječi kardinala Franje Kuharića, sada na glasu svetosti, o Kraljevstvu Božjem. „Sigurno je da bi svijet sasvim drugačije izgledao kad bi svi ljudi Isusa Krista prihvatili u svoj život. Svi koji ga prihvate, mjenjaju se i postaju novi ljudi, sinovi svjetlosti jer hodaju, žive u Gospodnjoj svjetlosti. Kad se kraljevstvo Božje uprisutni u osobi, ono postaje svjetlost i kvasac promjene društva i povijesti.“

Izvor: Vesna Jurić Rukavina