U jednom od mjesta koje sam običavao nazivati domom, imam prijateljicu koja radi u Predstavničkom domu. Ova gospođa zastupa libertarijansku filozofiju, a ja sam ju godinama podržavao i divio se njezinim naporima u promicanju zakonskih sloboda, a pritom gledao na nezakonit rast državne moći.

Iako se u većini stvari slažemo, nedavno smo se razmimoišli, budući da je glasala u korist istospolnih brakova.

U našoj prepisci ponudila je dva različita, ali povezana argumenta zašto je tako postupila. Oba proizlaze iz onoga što je smatrala da su libertarijanske pretpostavke: prvo - favoriziranje jedne vrste zajednice nad drugom bilo bi nepravedno i diskriminirajuće korištenje vladavne moći; i drugo - država se uopće ne bi trebala baviti uređivanjem braka, ali u nedostatku održiva zakona koji bi vladu u potpunosti oslobodio toga pitanja, najbolje je olabaviti kontrolu nad brakom omekšavajući njegovu definiciju.

Čovjek danas nerijetko čuje ova oba argumenta. Mislim da je jedan od značajnijih razloga zašto javna podrška istospolnim brakovima raste je taj što pitanje istospolnih brakova zahvaća oba politička pola: slaže se sa seksualnom ideologijom moralno-liberalne ljevice i općim živi-i-pusti-da-žive libertarijanske desnice. A tu su neki, uključujući i dobre katolike, koji se protive istospolnom braku, ali misle da je najbolja preostala opcija osloboditi brak od nadležnosti civilnog autoriteta, ostavljajući ga eventualno Crkvama i zajednicama da ga odvedu u katakombe, kako je i bilo.

E sada, suosjećam s potonjim gledištem jer koji kršćanin nije osjetio kušnju da suočen s rastućim ugnjetavanjem prihvati bunkerski mentalitet? No smatram da to nije razborito. Prvo, zato što mislim da državu mora zanimati promicanje braka. To je simbiotski odnos: braku koristi odobrenje zakona, a državi koriste stabilne obitelji koje brakom nastaju. Drugo, zato što ne vidim budućnost za odvojena-ali-jednaka poimanja braka. Snage koje trenutno nastoje redefinirati brak mogu zasada izvikati „Tolerancija!“, no osvajanjem velike bitke neće biti zadovoljne time da nas puste povući se unutar naših sakristija.

Ali što je s podrškom moje prijateljice istospolnom braku na konzervativnim/libertarijanskim osnovama? Smisao ovog pitanja raste kako političke figure desnice počinju dezertirati u tabor onih koji su za istospolni brak. Nedavni članak objavljen na stranici First things  sagledao je stvar u svjetlu osvrta bivšeg predsjednika Republikanskog nacionalnog povjerenstva izišlom u Wall Street Journalu , nazvavši potonji „konzervativnim spisom za homoseksualne brakove“.

Pola Mehlmanovog argumenta je sada već prežvakana, desetljeće stara tvrdnja Andrewa Sullivana da bi redefiniranje braka uključivanjem homoseksualnih zajednica „promijenilo gay supkulturu na suptilan, ali duboko konzervativan način“, upoznavajući je s onim što Mehlmann naziva obiteljskim vrijednostima vjernosti, privrženosti i postojanosti. Ovisno o tome kako je percipirate, ova tvrdnja je ili laž ili fantazija - bilo tko, osim onih najviše pollyannijski  orijentiranih ljudi trebao bi moći uvidjeti da stvari idu u sasvim drugom smjeru: s promiskuitetom, hedonizmom i neplodnošću (muške) homoseksualne zajednice, te zaluđenošću naše kulture istom; stvar ide k tome da se iskrive tradicionalne vrijednosti  braka. Uistinu, tvrdokorni homoseksualni aktivisti, „queer teoretičari“ čiji je životni cilj srušiti „heteronormativne paradigme“ ne žele ništa manje.

Druga polovica Mehlmannova argumenta vraća nas na stav moje prijateljice iz RNP-a:
„Što bi moglo biti konzervativnije od podrške za više slobode, a manje vladavine? A koja sloboda je osnovnija od one da se vjenčate osobom koju volite? Manje, nenametljivije državno uređenje, sigurno uključuje individualnu odluku s kime se vjenčati.“

Je li ovo razumno? Jesu li Mehlmann i moja prijateljica u pravu misleći da bi redefiniranje braka bilo poticaj za slobodu pojedinca protiv moći vlade? Kako je R. R. Reno sažeo u članku First Things: „To izgleda tautološki točno. Ako vam vlada ne govori s kime se smijete, a s kime ne smijete vjenčati, tada se zona vladine moći sužava, a prostor individualnih sloboda širi."

Ali ja mislim da to nije točno, i to iz najmanje dva razloga:
Prvo – i ovo je srž Renova protuargumenta – zato što u srcu brak nije politički objekt. To je prirodna, organska institucija, proizvod tisuća godina ljudske kulturalne akumulacije. Država ga smije regulirati, kako bi od njega dobivala veću korist i kako bi ga zaštitila, ali nikada ne može zahtijevati da ga korjenito preoblikuje. Umjesto toga ona poštuje i prepoznaje brak kao nešto što posjeduje svoju neovisnu vrijednost. Brak je već postojao kad je vlast nadošla. Sâmo ovo priznanje je čudesna provjera vlasti. Proždrljiva glad države da sve politizira je osujećena, ublažena od tih institucija – ne samo braka, nego i religije, obitelji, slobodnog tiska – to su stvarnosti kojima ne može ovladati.

Poradi ovoga jasno se uviđa da nastojanje države da redefinira brak nije proširenje individualnih sloboda, već državnog opsega vlasti.

Drugi razlog zašto je libertarijancima glupo podržavati legalizaciju istospolnih brakova je taj da bi to označavalo povećanje ne samo teoretske vladine moći, nego bi izazvalo umnoženje vladine stvarne i praktične moći.

Jedan veliki zakon koji obuhvaća istospolni brak diljem zemlje, nužno će izroditi stotine manjih zakona, ne samo za brak, već i za rastavu, roditeljstvo i skrbništvo, oporezivanje, nasljeđivanje i svaku drugu stvar koja je prije tekla relativno pravocrtno iz tradicionalne strukture braka. Glumac Jeremy Irons (Misija, Čovjek sa željeznom maskom) nedavno se naglas zapitao bi li ocu bilo dopušteno vjenčati se sa svojim sinom kako bi izbjegao kaznene poreze. Reći „da“ znači pasti u apsurd; reći pak „ne“ znači stvoriti vakuum kojeg može ispuniti samo novi i kvalitativno nametljiviji zakonik obiteljskog prava.

To ne bi bilo jedino područje gdje bi preoblikovanje braka proklijalo novim zakonima. Da bi se nove supružničke paradigme odobrene od države udomile, potrebni su nam novi govornički kodovi. Službeni dokumenti (u školama, bolnicama, gradskim vijećnicama), scenariji za filmove i televizijske serije, oglasi na autobusima; svi će trebati izbrisati svoj heteronomni nagib.

Tako će i biti: „pobožnjaštvo“ ionako nema nikakva prava. Na ovoj točki, korak prema obilježavanju onoga što Biblija uči o homoseksualnosti kao „govora mržnje“ mora biti nedosljedan: ovdje streljanje pastora, ondje vlasnika hotela ili fotografa na vjenčanju. Ali ovo će nas se svih ticati kada istospolni brak postane status quo. Što ćemo, pitam se, misliti o libertarijanskom argumentu za istospolni brak kada više neće biti slobode s kojom bismo se mogli ne složiti?

Izvor: Laudato/Catholic Answers
Prijevod: Karlo Kovačić