Povijest i služenje – dva su dijela kršćanskoga identiteta na kojima se Papa zadržao u svojoj homiliji.
 
Na prvome mjestu povijest jer, kako je rekao, sv. Pavao, sv. Petar i prvi učenici „nisu naviještali Isusa mimo povijesti“, već unutar „povijesti naroda“ koji je Bog stoljećima odgajao, ne bi li „u punini vremena“ dostigao zrelost, Tada Bog ulazi u njegovu povijest i hoda sa svojim narodom.
 
„Kršćanin je čovjek povijesti, jer ne pripada samome sebi, već je umetnut u neki narod u hodu“, napomenuo je Papa. Ne može biti govora o kršćanskome egoizmu. Kršćanin nije osoba proizišla „iz duhovnog laboratorija“, nego je umetnut u narod s dugom poviješću „koji je u hodu sve do Gospodnjeg povratka“, a „ta povijest jest povijest milosti, ali i grijeha“, ustvrdio je Sveti Otac. Primijetio je pri tom kako u liturgijskim čitanjima dana sv. Pavao spominje kralja Davida – sveca, koji je prije nego što je postao svet bio veliki grešnik.
 
Naša povijest obuhvaća svece i grješnike, kao što i naša osobna povijest obuhvaća naše vlastite grijehe, ali i Gospodnju milost koja nas prati i oprašta nam grijehe - „nema kršćanskoga identiteta bez povijesti“, zaključio je Papa.
 
Drugi je dio  tog identiteta služenje, kao što nam je Isus dao primjer kad je učenicima oprao noge, naglasio je Papa: „Kršćanski je identitet služenje, ne egoizam“.
 
Sveti je Otac objasnio kako je egoizam grijeh, mana od koje se imamo odvojiti i tražiti oprost, kako bi nam Gospodin udijelio obraćenje. Biti kršćanin nije pitanje izgleda ili društvenoga ponašanja, to nije „malo šminke za dušu, kako bi bila ljepuškasta“.
 
„Biti kršćanin“, naglasio je Sveti Otac, „znači raditi ono što je Isus radio: služiti“.
 
Stoga je na koncu Papa predložio da se zapitamo: „Što u srcu više činim? Koristim li se drugima, služim li se drugima – zajednicom, župom, obitelji, prijateljima – ili im služim; jesam li drugima na usluzi?“