Događaj 2013.: odlazak pape Benedikta XVI.
Kad sam nešto više od petnaestak godina čitao knjigu razgovora Petera Sewalda s tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere, kardinalom Josephom Ratzingerom Sol zemlje, osjećao sam oduševljenje veličinom i snagom tog čovjeka, tog sugovornika. Kao rijetko koja knjiga, ili bolje reći, nijedna kao ova, nije prenijela na mene toliku snagu, radost, sigurnost kad sam vidio kakav je to čovjek, najbliži suradnik Svetog Oca pape Wojtyle.
Upravo ova knjiga, znakovita naslova kojom se osnažuje i vraća u fokus našeg vremena pojam „soli zemlje“ koja ne smije obljutaviti, očito se pokazalo poslije, programatski je postavila stavove i putove djelovanja koje je Ratzinger zastupao kao Papa. Za njega nije bilo teškog pitanja, od koga god ona dolazila. Ili koliko god su ona bila površna, nedorasla, maliciozna, i tako govorila o svome ishodištu i namjerama: zbuniti Papu, zbuniti Crkvu. Bilo je tu pitanja poput onih iz Sv. Pisma o potrebi davanja poreza caru. Benedikt je to superiorno prevladavao, onako kako se to radi iskustvom povijesti i vođenjem Duha Prosvjetitelja. Njegov je pontifikat pokazao čija je Crkva, čije je njezino djelo, u kome ona živi i u čijim je rukama njezina budućnost. Iskreno, često sam se vraćao, i još se vraćam, prisjećanju tog stanja ushita pri čitanju knjige njegovih razgovora Sol zemlje, toj radosti zbog činjenice da smo takva čovjeka imali na čelu Crkve. Da takva čovjeka ima Svijet. I onda osjećaj zadovoljstva - zadovoljstvo je preskromna riječ da to iskaže – pa govorim: osjećaj mira, i opet sigurnosti! Spoznajom da i sam pripadam tom Svijetu, tom vremenu, toj Crkvi.
Kultura žive vjere
A kad je taj isti Joseph Ratzinger 19. travnja 2005. bio izabran za nasljednika velikog Pape Ivana Pavla II, i postao papa Benedikt XVI, pomislio sam u sebi: Svijet i Crkva imaju dostojna kormilara. Unatoč dramatičnu vremenu, vremenu skrivenih i otvorenih kušnja, osjećao sam, vjerovao sam, pa eto i – znao sam(!) da pakao neće preuzeti sudbinu svijeta i Crkve Kristove u svoje ruke. Da, upravo prema Isusovim riječima: „Vrata paklena neće je nadvladati …“
Dopuštam svojoj imaginaciji jednu anegdotu o suvremenom susretu i razgovoru Isusa s papom Benediktom u kojoj Isus pita Papu Benedikta:
- Što bi ti Benedikte rekao o meni, tko sam ja?, na što mu Benedikt XVI odgovori: - Isuse, pusti me neko vrijeme da malo razmislim. I nakon što je prošlo to vrijeme, javi se Benedikt Isusu, pa mu reče: - Isuse, pokušao sam reći jednom rečenicom, poput mog prethodnika Petra, ali nisam mogao. Mučio sam se, a onda sam na to pitanje odgovorio s moje tri knjige, s mojom trilogijom Isus iz Nazareta!
Naravno, Benedikt XVI napisao je više desetaka knjiga, i sve su one potaknute i nadahnute osobom Isusa iz Nazareta. Sve one, uglavnom su nam dostupne u hrvatskom prijevodu: Sol zemlje, Naučiti vjerovati, Mudrost svetih, Djetinjstvo Isusovo, Isus iz Nazareta, S Isusom u život, Svjetlo svijeta, Vrata vjere…, ispunjene su životnom, pravom kulturom žive vjere. One vjere s kojom, kao pouzdanom baštinom , možemo biti sigurni u svrhu i spas svijeta. I to današnjeg, realnog, svakodnevnog svijeta. I sigurni smo da imamo kreposno oružje Crkve i baštinu protiv Zloga. U svojoj knjizi Isus iz Nazareta papa Benedikt izrijekom ustvrđuje: (…) Gdje se Boga drži drugotnom vrijednošću, koju se privremeno ili za stalno može ostaviti po strani radi važnijih stvari, tu se izjalovljuju upravo ove, tobože, važnije stvari …(…)
Dogovor s Bogom
Eto, upravo takav čovjek, čovjek takva unutarnjeg iskustva koji je s leđa onemoćalog Isusova pastira Crkve Pape Wojtyle, s četrnaeste postaje njegova križnog puta preuzeo Svijet, došao je kraju sa svojim snagama. Borba sa svijetom je zahtjevna, okrutna, odgovorna. I u jednom trenutku, uzima toliko svoje snage, da svoju jedinstvenu namjeru, spremnost da Bogu i svojoj Crkvi, svome narodu Božjem kaže: Moja je ljubav uvijek velika i ista, a moja snaga nije ista. Ili do kraja autentično prema Kristovoj: Duh je spreman, ali tijelo je slabo! To nam Benedikt kaže na sebi svojstven nedoživljeni način, gotovo da se dogovorio s Bogom: Nakon što sam nebrojeno puta preispitivao svoju savjest pred Bogom, došao sam do zaključka da moja snaga, zbog odmaklih godina, nije više odgovarajuća tome da budem Petrov nasljednik. (…) Draga braćo, svoju odluku sam dugo preispitivao pred Bogom te sam postao siguran da nemam dovoljno snage za obavljanje ove dužnosti.
Papa Benedikt XVI, kardinal Ratzinger je dosljedni svjedok vjere i Kristov nasljednik, blistavi i nepotkupljivi intelektualac, koji nije ostao zatvoren u dogmatsko shvaćanje svoga poslanja. On nam poručuje da njegovo poslanje predstavlja stvarno povjerenje Isusa Krista u njegove odluke. Svojim činom i pozivanjem na preispitivanje odluke pred Bogom i svojom savješću, rehabilitirao je i uzvisio čovjekovu savjest kao istinski put povjerenja i prijateljstva s Bogom. Pokazao je da tamo gdje i kada stane čovjek pred svojom nemoći, da nastupa Duh Božji koji daje sigurnost našim koracima i našim odlukama.
To je upravo onaj Duh kojeg je obećao: (…) I ja ću moliti Oca i on će vam datidrugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama (…).
Otišao da bi ostao
Tako reče, obeća i učini Onaj koji je doveo i ostavio Benedikta na kamen-stijeni koju vrata paklena neće nadvladati. I odlazeći, sam papa Benedikt je, opovrgavajući time i pogrešnu riječ ostavka, rekao da ne odlazi. Što više: Ostajem s vama u molitvi. Tako će i dalje, mudrošću i hrabrošću svog pontifikata, te molitvom, poniznošću i otvorenošću Duhu Voditelju, biti suvoditelj svome nasljedniku papi Franji. Upravo time, ostaje osloncem svojoj Crkvi koju mu je povjerio Krist.
Puno je razloga da prihvatimo i razumijemo taj odnos dvojice sugovornika – Isusa i Benedikta. I da i sami baštinimo njihovo međusobno prijateljstvo i povjerenje . I sve što su dogovarali posredovanjem Duha. Svakako i događaj i čin povlačenja pape Benedikta XVI. s Petrove stolice. I dar istoga Duha koji nam darova Kristova svjedoka, vedrog, optimističnog i bliska čovjeka papu Franju. Koje li riznice različitosti i istosti u darovima Duha Branitelja: papa Benedikt ga zazvao, a papa Franjo primio. Koje li milosti: da se sve to zbilo i zbiva upravo danas i ovdje pred našim očima.