Intervju "La Repubblica" - 2. dio:

Međutim, Isus nam je rekao da ljubimo svoje bližnje kao sami sebe. Dakle, ono što mnogi nazivaju narcizmom smatra se nečim vrijednim i pozitivnim. Dosta smo razgovarali o ovom gledištu.

"Ne sviđa mi se riječ narcizam jer ona ukazuje na pretjeranu ljubav prema samome sebi, a to nije dobro. Takvo samoljublje može ozbiljno naštetiti ne samo duši narcisoidne osobe nego i razoriti odnose s drugim osobama iz njene okoline. Prava nevolja je u tome što ono najviše pogađa, a radi se zapravo o mentalnom poremećaju, ljude koji raspolažu velikom moći. Šefovi su često narcisoidni".

Kao i mnoge crkvene vođe.

"Znate što ja mislim o tome? Poglavari Crkve su često bili narcisoidni, a laskavci su im se dodvoravali. Dodvoravanje je guba papinstva.

Guba papinstva, upravo su to bile njegove riječi. Ali što misli pod dodvoravanjem? Možda aludira na kuriju?

"Ne, ponekad u kuriji ima onih koji se dodvoravaju, ali kurija je sasvim nešto drugo. Ona je nešto što bi u vojsci zvali zapovjednikovim uredom (stožerom) budući da upravlja službama koje služe Svetoj Stolici. Ali ima jedan nedostatak: vatikanocentrična je. Gleda i skrbi za interese Vatikana koji su uglavnom privremene naravi. Takvo vatikanocentrično stajalište zanemaruje svijet oko nas. Ne dijelim takvo stajalište i učinit ću sve što mogu kako bi se to promijenilo. Crkva jest ili bi trebala ponovno postati zajednica Božjeg naroda, sa svećenicima, župnicima i biskupima koji brinu o dušama, koji služe Božjem narodu. Ne bih mogao do kraja vjerovati u Boga i njegovog Sina da o tome nisam obučen u Crkvi, i da nisam bio te sreće da sam živio u Argentini, u zajednici bez koje ne bih mogao postati svjestan sebe i svoje vjere."

Osjetili ste svoj poziv u ranoj dobi?

"Ne, nisam bio baš tako mlad. Moja obitelj je željela da se bavim nečim drugim, da radim i zarađujem novac. Studirao sam. Također sam imao profesoricu koju sam jako cijenio i s kojom sam se sprijateljio, a ona je bila gorljivi komunist. Često mi je čitala tekstove koje je pisala komunistička partija i davala mi ih. Tako sam upoznao to vrlo materijalističko poimanje. Sjećam se da mi je jednom dala tekst izjave američkih komunista u obranu bračnog para Rosenberg koji su osuđeni na smrt. Žena o kojoj vam govorim kasnije je uhićena, mučena i ubijena pod diktaturom koja je tada vladala Argentinom."

Jeste li bili zavedeni komunizmom?

"Njegov materijalizam me se se nikada nije ticao. Ali učiti o njemu od odvažne i poštene osobe mi je bilo od koristi. Shvatio sam neke stvari koje sam onda pronašao u socijalnom nauku Crkve."

Teologija oslobođenja, koju je papa Ivan Pavao II odbacio, bila je raširena po Latinskoj Americi.

"Da, mnogi njeni pristalice su Argentinci."

Smatrate li ispravnim to što se Papa borio protiv njih?

"To je zasigurno dalo politički značaj njihovoj teologiji, ali mnogi od njih su bili vjernici i to izrazito humani."

Vaša Svetosti, mogu li Vam ispričati nešto o sebi? Odgojila me majka koja je bila stroga katolkinja. Kada sam imao 12 godina pobijedio sam na natjecanju iz poznavanja katekizma koje se održavalo među župama u Rimu i za što mi je vikarijat dodijelio nagradu. Pričešćivao sam se svakog prvog petka u mjesecu, drugim riječima, bio sam praktični katolik i istinski vjernik. No, sve se promijenilo kada sam krenuo u srednju školu. Među ostalim filozofskim tekstovima koje smo proučavali, pročitao sam Descartesovu ”Raspravu o metodi” i ostao zadivljen izjavom koja je danas vrlo prepoznatljiva, "Mislim, dakle jesam." Pojedinac je tako postao osnova ljudske egzistencije, sjedište slobodne misli.

"Descartes, međutim, nikada nije zanijekao vjeru u transcendentalog Boga."

To je istina, ali on je položio temelje jednoj vrlo drugačijoj viziji koju sam slijedio i koja me je kasnije, poduprta drugim stvarima o kojima sam čitao, odvela u drugom smjeru.

"Međutim, koliko shvaćam, vi niste vjernik, ali niste antiklerikalac. To su dvije vrlo različite stvari."

Istina, nisam antiklerikalan, ali postajem kada sretnem nekoga tko je klerikalan.

Nasmijao se i rekao: "Ista stvar se i meni događa, kada sretnem klerikalca i ja odjednom postajem antiklerikalan. Klerikalizam ne bi trebao imati ništa s kršćanstvom. Sveti Pavao je prvi koji nas je to poučio obraćajući se onima koji nisu bili židovi, poganima i pristalicama drugim religija."

Mogu li vas upitati, Vaša Svetosti, koji su Vam sveci najbliži srcu, koji sveci su utjecali na Vaše vjersko iskustvo?

"Sveti Pavao je onaj koji je postavio zaglavni kamen naše vjere i našeg vjerovanja. Ne možete biti svjestan kršćanin bez svetoga Pavla. On je Kristovo naučavanje pretočio u doktrinalnu strukturu koja je odoljela svim dodacima čitavog niza mislioca, teologa i pastora te koja postoji i nakon dvije tisuće godina. Zatim tu su Augustin, Benedikt, Toma i Ignacije. I, naravno, Franjo. Trebam li objasniti zašto?"

Franjo  -  dopuštam si zvati ga tako jer sam Papa tako nalaže načinom kako govori, kako se smije, kako izražava svoje čuđenje i razumijevanje -  me je gledao pogledom koji kao da me želi ohrabriti da slobodno postavljam pitanja koja su još neugodnija za one koji vode Crkvu. Stoga sam ga upitao: Objasnili ste važnost Pavla i njegovu ulogu, ali želio bih znati koji Vam je od svetaca koje ste naveli najbliži srcu?

"Vi me pitate za moju ljestvicu svetaca, ali klasificiranje postoji u sportu i sličnim stvarima. Mogu vam reći imena najboljih nogometaša u Argentini. Ali rangiranje svetaca..."

Znate onaj vic o žandarima?

"Znam. No ne pokušavam izbjeći vaše pitanje jer niste me tražili da svece poredam po njihovom kulturološkom i vjerskom značaju, nego ste me pitali za onoga tko mi je najbliži srcu. Stoga ću vam odgovoriti: Augustin i Franjo."

A ne Ignacije? Iz kojeg ono Vi Reda dolazite?

"Iz razumljivih razloga Ignacije je svetac kojega najbolje poznajem. On je osnovao naš Red. Želio bih vas podsjetiti da Carlo Maria Martini također dolazi iz tog Reda, a on je netko vrlo drag i meni i vama. Isusovci su bili i još uvijek jesu kvasac – ne jedini, ali možda najučinkovitiji - katolicizma: po kulturi, učenju, misionarskom radu i vjernosti Papi. Ali naš osnivač Ignacije je također bio i reformator i mistik. Osobito mistik."

Smatrate li da su mistici važni za Crkvu?

"Oni su ključni. Religija bez mistika je filozofija."

Imate li Vi poziv mistika?

"Što vi mislite?"

Mislim da ne.

"Vjerojatno ste u pravu. Volim mistike; Franjo je također u mnogim aspektima svoga života bio mistik. No mislim da ja nemam taj poziv, a opet moramo shvatiti duboko značenje te riječi. Mistiku se uspijeva ogoliti od djelovanja, činjenica, ciljeva, čak i pastoralnog rada, te se uzdići do sjedinjenja s Blaženstvima. To su kratki trenuci, ali ispunjaju cijeli život."

Je li se to ikada Vama dogodilo?

"Rijetko. Na primjer, kada sam na konklavama izabran za Papu. Prije nego što sam prihvatio tu službu zamolio sam da me nakratko ostave samog u sobici pored one koja gleda na Trg. Moja glava je bila potpuno prazna te me obuzela velika tjeskoba. Kako bi je odagnao, zatvorio sam oči i oslobodio um od svake misli, čak i od misli da odbijem primiti papinsku službu, jer to liturgijska procedura dopušta. Zatvorio sam oči i više nije bilo nikakve tjeskobe ni drugih emocija. U jednom trenutku bio sam ispunjen velikim svjetlom. To je trajalo tek koji trenutak, ali meni se činilo vrlo dugo. Zatim je svjetlo nestalo, odjednom sam ustao i ušao u prostoriju u kojoj su kardinali čekali. Prišao sam stolu za kojim sam potpisao dokument o prihvaćanju službe kojeg je kardinal kamerlengo supotpisao. Zatim se sa balkona začulo '"Habemus Papam".

Ostali smo nakratko u tišini, a onda sam rekao: Razgovarali smo o svecima koji su Vam najbliži, možete li mi reći zašto se osjećate bliski Augustinu?

"Čak je i mom prethodniku Augustin bio referentna točka. Taj je svetac doživio mnoge preokrete u svome životu, nekoliko je puta mijenjao svoje doktrinalno stajalište. Također je izrekao teške riječi o Židovima, s čime se nikada nisam slagao. Napisao je mnoge knjige, ali smatram da o njegovoj intelektualnoj i duhovnoj nutrini najviše saznajemo iz ”Ispovijesti” koje također sadrže neka očitovanja misticizma. Međutim, on nije, kao što neki tvrde, nastavak Pavla. Uistinu, on je Crkvu i vjeru gledao na drugačiji način od Pavla, ipak je između njih dvojice razdoblje od četiri stoljeća."

U čemu je razlika, Vaša Svetosti?

"Za mene razlika leži u dva bitna stajališta. Augustin se osjećao nemoćnim pred Božjom veličinom i pred zadacima koje kršćanin i biskup treba ispunjati. Zapravo on uopće nije bio nemoćan, ali je stalno osjećao da njegova duša nije ono što je on želio i trebao biti. Zatim mu je Gospodin udijelio milost kao osnovni čimbenik vjere. Života. Smisla života. Netko koga nije dotakla milost može biti osoba bez poroka i bez straha, ali nikada neće biti kao osoba dotaknuta milošću. To je Augustinova spoznaja."

Osjećate li Vi da Vas je dotakla milost?

"Nitko to ne može znati. Milost nije dio svijesti, ona je količina svjetlosti u našim dušama, ona nije ni znanje ni razum. Čak i vas, bez da to znate, može dotaknuti milost."

Bez vjere? Mene nevjernika?

"Milost se tiče duše."

Ja ne vjerujem u dušu.

"Ne vjerujte u nju, ali je imate."

Vaša Svetosti, rekli ste da me nemate namjeru obratiti, a mislim da i ne biste u tome uspjeli.

"To ne možemo znati, ali nemam tu namjeru."

A sveti Franjo?

"On je sjajan jer on je sve. On je osoba koja želi raditi, koja želi graditi. Osnovao je novi red i postavio pravila reda, on je putnik i misionar, pjesnik i prorok, on je mistik. Kada je u sebi vidio zlo, iščupao ga je. Volio je prirodu. Životinje, vlati trave na livadi i ptice koje nebom lete. Ali iznad svega je volio ljude, djecu, starce, žene. On je najsvijetliji primjer ljubavi prema bližnjemu, agape, o čemu smo ranije razgovarali."

U pravu ste, savršeno ste ga opisali. Ali zašto nitko od vaših prethodnika nije odabrao to ime? Čak mislim da ga nitko nakon Vas niti neće odabrati.

"To ne znamo, ne negađajmo o budućnosti. Istina je da to ime nitko prije mene nije odabrao. Ovdje se suočavamo s problemom problema. Biste li željeli nešto popiti?"

"Hvala, može čaša vode."

Papa je ustao, otvorio vrata i zamolio nekoga na ulazu da donese dvije čaše vode. Ponudio mi je kavu, ali sam odbio. Voda je stigla. Na kraju našeg razgovora moja čaša je bila prazna, a njegova puna. Pročistio je grlo i započeo.

"Franjo je želio prosjački red, putujuće propovjednike. Misionare koji su željeli upoznati, saslušati, razgovarati, pomoći, širiti vjeru i ljubav. Osobito ljubav. Sanjao je o siromašnoj Crkvi koja će se brinuti o drugima, primati materijalnu pomoć i pružati je drugima, bez bojazni za sebe. Otada je prošlo 800 godina i vremena su se promijenila, ali ideal misionarske siromašne Crkve još uvijek je živ. Ovo je još uvijek Crkva o kojoj su Isus i njegovi učenici propovijedali."

NASTAVLJA SE...

Izvor: http://www.repubblica.it