Mnogi vjernici s nelagodom gledaju na nagađanja da bi Vatikan mogao promijeniti svoj pristup nauku o nerazrješivosti braka, a osobito o statusu rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika.

U ovom razgovoru vođenom putem emaila kardinal Gerhard Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, obraća se zabrinutim vjernicima. Novoimenovani kardinal također govori o svom radu na mjestu pročelnika Kongregacije, o zapažanjima nekih katolika da Crkva više propovijeda o politici nego o spasenju te o blagotvornim aspektima teologije osobođenja.

Preuzvišeni, kako Vam činjenica da ste sada kardinal može pomoći u Vašem radu na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere?

Posebno su mi u sjećanju ostala dva središnja liturgijska momenta tijekom konzistorija: trenutak proglašenja novih kardinala i slavljenje svete mise sa Svetim Ocem koje je uslijedio narednog dana.

U dvjema homilijama kojima nam se tim povodom obratio Sveti Otac očituje se njegova mudrost i gorljivost za Crkvu. Tog 22. veljače ohrabrio je moju braću kardinale i mene riječima: „Crkva je potrebna vaše hrabrosti i naviještanja Evanđelja u svakoj prigodi, bilo zgodnoj, bilo nezgodnoj, te da posvjedočite za istinu.” Taj poticaj za svjedočenjem istine evanđelja osobno doživljavam i kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere.

U svojoj homiliji tijekom mise papa Franjo je rekao: „Draga braćo kardinali, ostanimo povezani u Kristu i međusobno! Molim vas da mi ostanete blizu, svojim molitvama, svojim savjetima i svojom pomoći.” Očito je da su ove riječi upućene svim kardinalima, ali sa Svetim Ocem su osobito povezani oni koji s njime izbliza surađuju svojim djelovanjem u Kuriji.

Stoga smatram da se upravo te dvije stvari odnose na moju ulogu u Kongregaciji za nauk vjere: povezanost sa Svetim Ocem jedinstvenom vezom te poziv na vjernost Evanđelju, usque effusionem sanguinis (sve do prolijevanja krvi).
 
Što osobno smatrate trenutno najvećim prioritetom s obzirom na obranu nauka vjere?

Ako mi dopustite, u vašem pitanju postoje tri pretpostavke koje bih volio obrazložiti. Prije svega, pitate me što osobno smatram najvećim prioritetom. Ovdje je potrebno naglasiti da moje djelovanje kao pročelnika Kongregacije za nauk vjere ne ovisi o mojim prioritetima. Tu mi je ulogu povjerio papa Franjo te je obnašam služeći papi i sveopćoj Crkvi. Štoviše, kao što je sam papa Franjo rekao u svom nedavnom obraćanju na plenarnoj sjednici Kongregacije za nauk vjere, „Vaš dikasterij je poznat po svojoj praksi kolegijalnosti i dijaloga.“ Djelovanje Kongregacije plod je rada čitavog niza ljudi u suradnji i zajedništvu sa Crkvom i u službi Svetom Ocu.

Druga stvar, spomenuli ste “prioritet.” Kada govorimo na takav način stvara se prostor za nesporazume, budući da ne postoji jedan jedinstveni problem ili dio nauka kojim se treba isključivo baviti. U svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium, papa Franjo govori o „skladnoj sveukupnosti kršćanske poruke.“ On naglašava da su „sve istine (katoličke vjere) važne i da jedna drugu rasvjetljuju“ (39). Iako, ovisno o okolnostima, određena pitanja s vremenom izlaze na površinu, međutim, prioritet Kongregacije za nauk vjere je integritet, cjelokupnost, poruke evanđelja.

I konačno, pitate me za „obranu“ nauka crkvenog nauka. To je važno, ali Kongregacija za nauk vjere, kao što apostolska konstitucija Pastor Bonus ističe, također ima zadaću „promicati“ crkveni nauk.

Ukratko, dakle, prioritet Kongregacije za nauk vjere je promicanje, objavljivanje i njegovanje dubljeg shvaćanja cjelovitosti crkvenog nauka. Na taj način Kongregacija služi Crkvi jer pomičući cjelokupnost vjere ona pomaže pri ukazivanju na unutarnju ljepotu i privlačnost onoga što nam je Bog, u svojoj velikodušnosti, dao po Isusu Kristu.
 
Neki vjernici su zabrinuti da bi moglo doći do promjena crkvenog nauka o rastavljenim i ponovno civilno vjenčanim katolicima. Možete li razuvjeriti vjernike da će moguće promjene biti pastoralne naravi, a ne doktrinalne?

Odgovor na ovo pitanje ću podijeIiti na tri dijela. Najprije, zahvalan sam što mi vaše pitanje omogućuje priliku pojasniti jednu važnu stvar. U nekim je krugovima počela prevladavati ideja da se doktrina može odvojiti od pastoralne prakse Crkve. To nije, niti je ikada bilo, obilježje katoličke vjere. Posljednji pape neprestano naglašavaju osobno življenje stvarnosti katoličke vjere. Papa Franjo je napisao: „Nikad se neću umoriti od ponavljanja riječi Benedikta XVI., koje nas vode u samo srce evanđelja: ‘Biti kršćanin nije rezultat etičkog izbora ili kakve uzvišene ideje, već je to susret s događajem, s osobom, koja životu otvara novi horizont i daje odlučujući smjer’” (Evangelii Gaudium, 7). Unutar tog osobnog odnosa s Kristom, koji prožima naš um, naše srce, naš cjelokupni život, možemo shvatiti dubinsku vezu između doktrina u koje vjerujemo i načina na koji živimo svoj život, ili onoga što bismo mogli nazvati pastoralna stvarnost našeg proživljenog iskustva. Suprostavljanje pastoralnog i doktrinalnog je jednostavno lažna dihotomija.

Nadalje, moramo biti veoma oprezni kada govorimo o crkvenom nauku. Ako se pod „promjenom“ smatra zanijekati ili odbaciti nešto što je vrijedilo ranije, tada to može biti obmanjujuće. Možemo radije govoriti o „razvoju“ crkvenog nauka. Crkva sama ne izmišlja sadržaj onoga što naučava. Naučavanje Crkve je ukorijenjeno u osobi Krista, u otajstvu Božjeg samootkrivenja.

Može se dogoditi da tijekom vremena da Crkva dođe do dubljeg razumijevanja određenog otajstva. Također se može dogoditi da nove okolnosti u ljudskoj povijesti  bace određeno svjetlo na implikacije tog otajstva. Međutim, zbog stalne ukorijenjenosti u isto Kristovo otajstvo uvijek postoji kontinuitet u onome što Crkva naučava.

Naposljetku, osobito po pitanju pristupanja pričesti rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika, upućujem vas na članak koji sam objavio u engleskom izdanju L’Osservatore Romano od 25. listopada 2013. Međutim, želio bih ukratko ponoviti rečeno. Prvo, nauk Krista i njegove Crkve je jasan: sakrament braka je nerazrješiv. Drugo, one osobe čije se životno stanje proturiječi nerazrješivosti sakramenta braka ne mogu pristupati sakramentu euharistije. Treće, pastiri i župne zajednice su dužni svojom „brižljivom ljubavlju“ biti uz vjernike koji se nalaze u takvoj situaciji” (Familiaris Consortio, 84).

Briga Crkve za njenu djecu koja su rastavljena i ponovno civilno vjenčana ne može biti svedena na pitanje primanja pričesti, a ja sam uvjeren da će, ukorijenjena u istini i ljubavi, Crkva pronaći prave načine i pristupe u okolnostima koje se neprestano mijenjaju.

Sve se više čini da bi se mogli promijeniti neki drugi aspekti crkvenog nauka. Po Vašem mišljenju, zašto se stječe taj dojam?

Ponekad je nužno razlikovati stvarnost od onoga što mediji predstavljaju kao stvarnost. Posebice, sekularni mediji često pogrešno shvaćaju Crkvu. Nažalost, mediji često izvješćujući o događanjima vezanim za Crkvu primjenjuju način razmišljanja sekularne politike.

Novoizabrani vođa političke stranke može promijeniti politiku stranke. Međutim, to nije slučaj kada je o papi riječ. Poslanje novoizabranog pape je biti vjeran Kristovom nauku i njegovoj Crkvi. On može pronaći nov i kreativan način na koji će iskazati svoju vjernost tom nauku, ali za papu je najdublja stvarnost neprestana vjernost Kristu. Nažalost, događa se da mediji stvaraju nerealna očekivanja.

Neki opet smatraju da se Crkva više usmjerena na politiku umjesto da se bavi spasiteljskim aspektom svoga nauka, što je dovelo do usvajanja socijalističkih načela. Smatrate li da je to uistinu tako? Jeste li zbog toga i sami zabrinuti?

Želio bih naglasiti da spasenje i pravedni društveni poredak nisu međusobno isključivi pojmovi. Naprotiv, u Gaudium et Spes čitamo, „Daleko od toga da bismo se prestali brinuti o razvoju ove zemlje, ali iščekivanje nove zemlje trebalo bi nas potaknuti. […] Iako moramo biti oprezni pri razlikovanju zemaljskog napretka od širenja Kristovog kraljevstva, taj je napredak od vitalne važnosti za Božje kraljevstvo, budući da on može pridonijeti boljem ustrojstvu ljudskog društva.” Dakle, kako živimo ovaj svoj život blisko je povezano s njegovim konačnim završetkom.

Štoviše, mislim da je potpuno krivo reći da Crkva zanemaruje pitanje spasenja. Zapravo, ne samo da ga ne zanemaruje nego je njemu posvećena enciklika Spe Salvi pape Benedikta XVI. Postoje kulturološki razlozi, kao što je ustanovljeno u ovoj enciklici, kojima se nastoji zamagliti istinska narav kršćanske nade.

Naša suvremena kultura teži tome da se sva nada za budućnost temelji isključivo na ljudskoj genijalnosti i djelovanju, a naglašavanjem toga skriva se istina da spasenje nije plod ljudske tehničke genijalosti nego nam je spasenje omogućeno po Isusu Kristu. To je istinski nauk Crkve.

Suočeni s gromkim glasovima koji se u današnjem svijetu natječu kako bi pridobili našu pažnju, mi katolici moramo biti posebno osjetljivi prema istinskom nauku Crkve.

U prošlosti ste podupirali određenu vrstu teologije oslobođenja. Koji aspekti te teologije mogu biti blagotvorni za vjernike?

Ukoliko se teologija oslobođenja svodi na čisto sekularno-političku ideologiju, tada se osobitosti te teologije izobličuju i podcjenjuju. Iz tog razloga je Kongregacija za nauk vjere 1984. godine svojom u svojoj uputi Libertatis Nuntius s pravom kritizirala neke aspekte teologije oslobođenja. Kategorije teologije oslobođenja su u osnovi teološke i kršćanske. Iako, svjetovnim rječnikom pojam „osobođenje“ sadrži čitav niz nijansi, za kršćanskog teologa ovaj je pojam neodvojiv od njegovog biblijskog korijena. Upravo je to kršćansko shvaćanje slobode naglašenoj u drugoj uputi Libertatis Conscientia koju je Kongregacije za nauk vjere izdala 1986.

U biblijskom smislu osobođenje u svom najdubljem značenju predstavlja slobodu od sila grijeha i smrti koju je Isus Krist stekao za nas. Stoga prava kršćanska sloboda nije dozvola; to je sloboda od grijeha, sloboda da postanemo djeca Božja. Grijeh uvijek nagrđuje našu čovječnost, a konačni plod grijeha je smrt; dakle, riječ je o unuštenju naše čovječnosti. Budući da smo djeca Božja naša sudbina uključuje posvemašnje ostvarenje naše čovječnosti, štoviše, uzdignuće naše čovječnosti na nov i još povlašteniji način postojanja.

Teologija oslobođenja je iznikla u kontekstu Latinske Amerike, a proizašla je iz pitanja: Kako možemo govoriti o Bogu pored takvih patnji, prerane smrti te neprestane povrede ljudskog dostojanstva među siromasima Južne Amerike? Dakle, teologija osobođenja odnosi se na pitanje ljudskog dostojanstva u svjetlu nehumanih sila nepravednog ekonomskog ugnjetavanja. Međutim, u svjetlu otkupljenja za nas stečenog u Kristu te sile, upravo zato što su nehumane, prepoznate su ne samo isključivo kao svjetovne sile zla, nego i protivne volji Božjoj za njegovu djecu.

U onoj mjeri u kojoj se teologija oslobođenja bavi oslobođenjem koje nam je dano po Isusu Kristu, onim što sveti Pavao naziva „slobodom djece Božje“ (Rim 8,21), ona može Crkvi biti od koristi.