Gospodin je „izabrao svoj narod i pratio ga tijekom puta kroz pustinju, tijekom cijelog života“, rekao je Papa Franjo, zadržavši se posebno na Prvom čitanju, u kojem se Sveti Pavao prisjeća svojega života, ne skrivajući svojih grijeha (Galaćani 1,13-24). Ono što je „Bog učinio sa svojim narodom – ustvrđuje Papa – učinio je i čini to sa svakim od nas“. „Izabrani smo: zašto sam ja kršćanin, a ne tamo onaj drugi čovjek, onaj daleko, kojem nitko nikada nije govorio o Isusu Kristu?“. „To je milost“, odgovara Papa, „milost ljubavi“. Treba se dakle prisjećati ove stvarnosti, ali u njenoj konkretnosti – ističe – i to čini Pavao, koji priznaje da je okrutno progonio Crkvu. Pavao ne govori „dobar sam, plemenitog roda…,“ Ne, Pavao kaže: „ja sam bio progonitelj, bio sam loš!“. Pavao se, ponavlja Papa, prisjeća svog puta, posebno svog početka:
„Nismo navikli na taj način prisjećati se vlastitog života. Zaboravljamo stvari, živimo za trenutak i zaboravljamo povijest. A svatko od nas ima svoju povijest: povijest milosti, povijest grijeha, povijest puta… I dobro je moliti svojom poviješću. Pavao to čini, kroz svoju priču, ali govori: 'On me izbavio! On me pozvao! On me spasio! On je bio moj suputnik…'“.

„Sjećati se vlastitog života, znači slaviti Boga. Sjećati se vlastitih grijeha, od kojih nas je Gospodin spasio i slaviti Boga“. Zbog toga, nastavio je „Pavao kaže da se hvali samo dvjema stvarima: vlastitim grijesima i milošću Boga raspetoga, Njegovom milošću“. Papa ističe, Pavao se sjeća svojih grijeha i hvali se: 'Bio sam grešnik, no Krist Raspeti me spasio', te se hvali Kristom. To je Pavlovo sjećanje. To je sjećanje na kojeg nas poziva sam Isus.

Kad Isus kaže Marti: 'Ti se brineš i uznemiravaš zbog mnogih stvari, no jedno je potrebno. Marija je odabrala bolji dio'. Dakle? Slušati Gospodina i sjećati se. Ne može se moliti svakodnevno kao da nemamo svoju priču. Svatko od nas ima svoju priču. I s tom pričom u srcu, pristupimo Molitvi, kao Marija. No često nas obaveze smetu, poput Marte, posao, dnevne brige, dužnosti, te zaboravljamo svoju priču (Luka 10,38-42).

Naš odnos s Bogom, rekao je, „ne započinje na dan Krštenja: tamo je taj odnos zapečaćen“, započinje u onom trenutku kad nas Bog, u vječnosti, pogleda i izabere. U Božjem srcu, tamo započinje.  

„Sjećati  se svojeg izabranja, Božjeg izabranja. Sjećati se našeg zajedničkog hoda u savezu. Je li savez ispoštivan, ili nije? Nije, grešnici smo, i sjećajmo se obećanja Božjeg, kojeg on neće nikada iznevjeriti, i u tome je naša nada. Ovo je prava molitva“.

Papa je potom završio homiliju pozvavši na molitvu Psalma 139: „Gospodine, proničeš me i poznaješ. Ti znaš kada ustajem i kada sjedam. Izdaleka vidiš moje misli, promatraš moj hod i moj odmor“. „To znači moliti – rekao je Franjo – moliti znači prisjećati se pred Bogom svoje vlastite priče. Jer naša je priča – priča o njegovoj ljubavi za nas.“