Tražiti milost srca koje zna ljubiti i ne da se zavesti beskorisnim blagom - to je srž homilije pape Franje u sv. Marti. Na misi su koncelebrirali kardinal Francesco Coccopalmerio, biskup Juan Ignacio Arrieta i pomoćni biskup José Aparecido Gonzalves de Almeida, predsjednik, tajnik i pomoćni tajnik Papinskog savjeta za Zakonske tekstove, a slavlju je prisustvovalo i osoblje bazilike sv. Ivana Lateranskog, mons. Giacomo Ceretto, te osoblje kuće sv. Marte.

"Smisao života svakog kršćanina je potraga za jedinim blagom kojeg možemo ponijeti sa sobom u život poslije života. To je razlog za život, kako Isus tumači učenicima u tekstu današnjeg evanđelja (Matej 6,19-23): „tamo gdje ti je blago, ondje će biti i tvoje srce.“

Važno je ne zamijeniti jedno blago s drugim. Postoji tzv. „nesigurno blago“ koje zavodi, ali kojeg „moramo napustiti“, to su blaga koja skupljena za života postaju ništavnima našom smrću."

S blagom ironijom papa primjećuje: „Nikad nisam vidio kamion za selidbu u pratnji pogrebne povorke, nikada…“ No postoji i blago koje možemo ponijeti sa sobom, neotuđivo blago, to nije „ono što si sebi prištedio“, već „ono što si dao drugima“.

„Blago što smo darovali drugima nosimo sa sobom. To će biti naša zasluga, pod navodnicima. Ali naša 'zasluga' po Kristu, u nama! I to moramo ponijeti sa sobom. Ovo nam Gospodin dopušta da ponesemo: ljubav, milosrđe, služenje, strpljivost, dobrotu, nježnost – to je prekrasno blago što ga nosimo sa sobom. Drugo ne možemo ponijeti“.

Evanđelje kaže, blago koje vrijedi u Božjim očima već smo na zemlji sakupili za nebo. No Isus, kaže papa Franjo, ide i korak dalje: on povezuje to blago sa „srcem“, naglašavajući odnos između blaga i srca. Naše je srce nemirno, a takvim ga je Bog stvorio kako bismo ga mogli tražiti.

„Bog nas je stvorio kao nemirna bića, kako bismo ga mogli tražiti, naći i rasti. Ako je naše blago daleko od Boga, ako nije od Boga, naše srce postaje nemirno zbog stvari koje ne vrijede, zbog tih 'nazovi blaga'… Mnogi su ljudi nemirni, svi smo imamo nemire. 'Posjedovati ovo, imati ono…' Na kraju, naše se srce umori, nikad nije ispunjeno: postane umorno, postane lijeno, postane srce bez ljubavi. Umor srca. Razmislimo o tome. Kakvo srce imam ja: imam li umorno srce koje se samo želi 'srediti', posjedovati tri-četiri stvarčice, lijepi račun u banci, i još ponešto? Ili imam nemirno srce koje sve više traži ono što ne može posjedovati, ono Božje? Takav nemir u srcu treba sačuvati.“

Isus govori i o „oku“, oko je simbol „namjere srca“ i odražava se na tijelo. Srce koje ljubi čini tijelo svijetlim, a „zlo srce“ ga čini mračnim. O tom kontrastu 'svjetlo-tama', primjećuje Papa, ovisi kako ćemo prosuđivati. Iz „srca od kamena, navezanog na zemaljska, egoistična blaga, koja mogu postati „blago mržnje“ izviru ratovi. Te poziva da po zagovoru svetog Alojzija Gonzage, kojeg se danas Crkva spominje, zatražimo „milost novog srca, srca od mesa“.

„Neka Gospodin sva ova kamena srca učini čovječnima, ispunjenima nemirom i pozitivnom tjeskobom, nek' ih učini srcima što žele napredovati u potrazi za Njime, istovremeno dopuštajući da od Njega budu pronađena... Neka nam Gospodin promijeni srce. I tako nas spasi. Spasiti će nas u služenju drugima, od onih blaga koja su uzaludna pred Njime, i dati će nam svjetlo da spoznamo i sudimo prema istinskom blagu. To je njegova istina. Neka nam Gospodin promijeni srce, da pronađemo istinsko blago i postanemo ljudi svjetla, a ne ljudi tame.“

Izvor: it.radiovaticana.va
Prevela i prilagodila: Anđela Jeličić