Papa Franjo o svom prvom Božiću kojeg dočekuje kao rimski biskup govori za La Stampu i Vatican Insider.

Nalazimo se u Domu svete Marte u Vatikanu točno u 12:50 u utorak 10. prosinca. Papa nas je primio u prostoriji pored blagovaonice, a susret je trajao sat i pol. Dva puta tijekom razgovora nestajao je onaj mirni pogled koji je cijeli svijet navikao vidjeti na Franjinom licu i to u trenucima kada je govorio o patnjama nevine djece i tragediji gladi u svijetu.
 
Tijekom razgovora Papa je također govorio o odnosima s drugim kršćanskim denominacijama i o “ekumenizmu krvi” koji ih ujedinjuje u progonima; dotakao se teme obitelji o kojoj će se raspravljati na sljedećoj sinodi; odgovara svojim kritičarima iz Sjedinjenih Država koji su ga nazvali marksistom te raspravlja o odnosu Crkve i politike.  

Što za Vas znači Božić?

“To je susret s Isusom. Bog uvijek traži svoj narod, vodi ga, brine se za nj i obećaje mu svoju blizinu. Knjiga Ponovljenog zakona kaže da Bog hoda s nama; vodi nas za ruku kao otac dijete. To je nešto predivno. Božić je Božji susret sa svojim narodom. Božić je jednako tako utjeha, otajstvo utjehe. Često sam znao nakon ponoćke provesti sat ili više vremena moleći sam u kapelici prije slavljenja ranojutarnje mise. Tada bih doživljavao duboki osjećaj utjehe i mira. Sjećam se noći provedene u molitvi nakon mise u Astalli centru za izbjeglice u Rimu, mislim da je to bio Božić 1974. godine. Za mene je Božić oduvijek bio razmatranje Božjeg pohoda svome narodu.”

Što danas Božić govori svome narodu?

“Govori mu o nježnosti i nadi. Kada nas Bog susretne, kazuje nam dvije stvari. Prva je: imajte nadu. Bog uvijek otvara vrata, On ih nikada ne zatvara. On je otac koji otvara vrata za nas. Druga stvar je: ne bojte se nježnosti. Kada kršćani zaborave na nježnost i nadu, postaju hladnom Crkvom, koja gubi osjećaj za smjer i zaustavlja se na ideologijama i svjetovnim shvaćanjima, dok nam s druge strane Božja jednostavnost govori: idite naprijed, ja sam Otac koji brine za vas. Hvata me strah kada kršćani gube nadu i sposobnost da se prigrli drugoga u ljubavi i iskaže se briga za nj. Možda upravo zato, razmišljajući o budućnosti, često govorim o djeci i starijima, o onima koji su najnezaštićeniji. Tijekom svoje svećeničke službe u župi uvijek sam nastojao prenijeti tu nježnosti, osobito djeci i starijima. To me potiče da razmišljam o Božjoj nježnosti prema nama.”

Kako je moguće vjerovati da Bog, kojega religije smatraju beskonačnim i svemoćnim, može postati tako malen?

“Grčki Oci su to nazvali synkatabasis, Božja susretljivost: Bog je sišao da bi bio s nama. To je jedno od Božjih otajstava. Godine 2000. u Betlehemu papa Ivan Pavao II. je rekao da je Bog postao dijete potpuno ovisno o brizi oca i majke. Zbog toga nam Božić pričinja toliku radost. Više se ne osjećamo samima; Bog je sišao da bi bio s nama. Isus je postao jedan od nas i pretrpio najgoru smrt za nas, kao zločinac razapet na križu.”

Božić se često prikazuje kao sladunjava bajka. Međutim, Bog se rodio u svijetu koji je također prepun patnje i bijede.

“Poruka koja nam je objavljena u Evanđeljima je poruka radosti. Evanđelisti nam opisuju taj radosni događaj. Oni ne raspravljaju o nepravednom svijetu i kako se Bog mogao roditi u takvome svijetu.  Sve to je plod našeg vlastitog shvaćanja: siroto dijete koje se rodilo u neizvjesnim uvjetima. (Prvi) Božić nije donio osudu društvene nepravde i siromaštva, nego je navijestio radost. Sve ostalo su zaključci koje sami donosimo. Neki su ispravni, neki su manje ispravni, a neki su puni ideologije. No Božić je radost, radost vjere, Božja radost, unutarnja radost svjetla i mira. Kada čovjek nije sposoban shvatiti tu radost ili mu situacija u kojoj se nalazi to ne dopušta, tada on ovaj blagdan doživljava sa svjetovnim veseljem. Međutim, postoji razlika između duboke radosti i svjetovnog veselja.”

Ovo je Vaš prvi Božić u svijetu obilježenom sukobima i ratovima...

“Bog nikada ne daje dar osobi koja ga nije sposobna primiti. Ako nam je dao dar Božića, to je onda zato što svi imamo sposobnost shvatiti ga i primiti. I to svi mi redom, od najsvetijih svetaca do najvećih grešnika, od najčišćih do najiskvarenijih među nama. Tako da čak i iskvarena osoba ima tu sposobnost, koja je doduše malo zahrđala kod nje, ali je ipak ima.  Božić je u ovo vrijeme sukoba poziv od Boga koji nam ga daje na dar. Želimo li primiti Njega ili su nam draži drugi darovi? U svijetu pogođenom ratovima, ovaj Božić potiče me na razmišljanje o Božjoj strpljivosti. Biblija nam jasno kaže da je osnovno Božje obilježje da je On ljubav. On nas čeka; On se nikada ne umara od čekanja na nas. Daje nam dar i onda čeka na nas. To se događa u životu svakoga od nas. Postoje oni koji ga ignoriraju. Ali Bog je strpljiv, a mir i vedrina Badnjaka odraz su strpljenja kojeg Bog ima za nas.  

U siječnju se obilježava 50. obljetnica povijesnog posjeta Pavla VI. Svetoj Zemlji. Hoćete li poći ondje?

“Božić nas uvijek podsjeća na Betlehem, a Betlehem je upravo ono mjesto u Svetoj Zemlji gdje je Isus živio. U božićnoj noći prije svega mislim na kršćane koji ondje žive, na one koji su u teškoćama, na tolike koji moraju napustiti tu zemlju zbog raznih problema. Ali Betlehem je još uvijek Betlehem. Bog je došao u određeno vrijeme u određenu zemlju; ovdje se pojavila Božja nježnost i milost. O Božiću ne možemo razmišljati bez razmišljanja o Svetoj Zemlji.  Prije pedeset godina Pavao VI. je imao hrabrosti otići ondje i taj događaj označava početak papinskih putovanja. Volio bih otići ondje i susresti se sa svojim bratom Bartolomejem, carigradskim patrijarhom, i obilježiti ovu pedesetu obljetnicu s njime, obnoviti onaj zagrljaj između pape Montinija i patrijarha Atenagore u Jeruzalemu 1964. godine. Pripremamo se za to.”

U više ste se navrata susretali s teško bolesnom djecom. Što možete reći o tim nevinim patnicima?  

“Dostojevski je za mene životni mentor, a njegovo eskplicitno i implicitno pitanje ‘Zašto djeca pate?‘ se zauvijek zadržalo u mome srcu. No ne postoji objašnjenje. Ova slika mi pada na pamet: u određenom trenutku njegovog ili njezinog života dijete ‘se probudi,’ ne razumije mnogo i osjeća se ugroženo te svojoj mami ili svome tati počinje postavljati pitanja. To je razdoblje ‘zašto’ pitalica. Ali kada dijete postavlja pitanje, ono ne čeka da bi čulo cijeli odgovor, nego odmah počinje bombardirati s još ‘zašto’ pitanja. Ono što oni zapravo traže, a važnije im je od objašnjenja, jest ohrabrujući pogled na licu svoga roditelja. Kada vidim dijete koje trpi, jedina molitva koja mi pada na pamet je ‘zašto?’ Zašto, Gospodine? On mi ništa ne objašnjava, ali mogu osjetiti kako me gleda. Stoga mogu reći: ‘Ti znaš zašto, ja ne znam, a Ti mi ne govoriš, ali Ti me gledaš i ja Ti vjerujem, Gospodine, vjerujem Tvome pogledu.’”

Kada govimo o djeci koja trpe, ne smijemo zaboraviti tragediju onih koji gladuju.

“Sa svom tom hranom koja ostaje nepojedena i baca se, mogli bismo nahraniti toliko ljudi. Kada bismo prestali bacati višak hrane i počeli je reciklirati, znatno bi se smanjila glad u svijetu. Ostao sam zapanjen statističkim podatkom koji sam čuo i koji kaže da deset tisuća djece u svijetu svakoga dana umire od gladi. Tolika djeca plaču jer su gladna. Na općoj audijenciji srijedom vidio sam mladu majku s djetetom u dobi od nekoliko mjeseci koja je stajala iza zaštitne ograde. Dok sam onuda prolazio dijete je snažno plakalo. Majka ga je umirivala, a ja sam joj rekao: ‘Gospođo, mislim da je dijete gladno.’  ‘Da, vjerojatno je vrijeme...’ odgovorila je. ‘Molim vas, dajte mu jesti,' rekoh. Bila je stidljiva i nije ga željela dojiti u javnosti, dok ondje prolazi Papa. Stoga želim isto ponoviti cijelom čovječanstvu: Dajte jesti gladnima! Ova žena je imala mlijeko kojim može nahraniti svoje dijete, a mi raspolažemo s dovoljno hrane u svijetu kojom bi mogli svakoga nahraniti. Kada bi surađivali s humanitarnim organizacijama i složili se oko toga da ne bacamo hranu, nego je umjesto toga dajemo onima kojima treba, uvelike bi pomogli rješavanju problema gladi u svijetu. Želim ponoviti čovječanstvu ono što sam rekao ovaj majci: Dajte jesti onima koji su gladni! Neka nada i nježnost Božića unište našu ravnodušnost.”

Neki dijelovi pobudnice “Evangelii Gaudium” izazvali su kritike američkih ultrakonzervativaca. Kao Papa, kako se osjećate kada vas nazivaju “markisistom”?

“Marksizam je pogrešna ideologija, ali u životu sam upoznao mnogo markista koji su dobri ljudi i stoga me to ne vrijeđa.”

Najupečatljiviji dio pobudnice odnosi se na mjesto gdje govorite o ekonomiji koja “ubija”…

“U pobudnici ne postoji ništa što se ne nalazi u socijalnom nauku Crkve. O njoj nisam govorio s tehničkog stajališta, nego sam pokušao prikazati što se zapravo događa. U dijelu teksta o kojemu je riječ navodi se pojam ‘ekonomije kapanja’ koja pretpostavlja gospodarski rast potaknut razvojem slobodnog tržišta koji je trebao donijeti socijalnu pravdu u svijetu. Bilo je obećano da će se čaša koja se napuni preliti, a potom će siromašni imati koristi od toga. Ali umjesto toga se događa da kada je čaša puna, ona se onda odjednom na čudesan način povećava i nikada ništa ne dođe do siromašnih. Jedino sam se na tom mjestu pozvao na tu određenu teoriju. Ponavljam, nisam govorio s tehničkog stajališta nego u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Govoriti takvo što ne znači biti marksist.”