Svetu Misu završetka Sinode, u nedjelju 28. listopada predslavio je Papa Franjo.  U svjetlu nedjeljnog evanđelja, Sveti Otac izdvojio je tri temeljna koraka na putu vjere.

Objašnjavajući korijen imena slijepca Bartimeja iz Markova Evanđelja Papa je objasnio kako njegovo ime znači 'sin Timeov'. Tekst navodi: “sin Timeov, Bartimej” (Mk 10,46).

- No, dok evanđelje to potvrđuje, pojavljuje se paradoks: otac je odsutan. Bartimej leži na putu, daleko od kuće i bez oca: nije voljen nego napušten. Slijep je i nema slušatelja; i kad je htio razgovarati, ušutkali su ga. Isus čuje njegov vapaj. A kad ga je susreo, dopušta mu govoriti. Nije bilo teško pogoditi što je Bartimej tražio: očigledno je da slijepa osoba želi imati ili povratiti vid. Ali Isus nije nagao, posvećuje vrijeme slušanju. Ovo je prvi korak koji pomaže putu vjere: 'slušati'. To je apostolat 'uha': slušati, prije nego što govorimo – pozvao je Papa.
 
Osvrnuo se i na likove koji su u Evanđelju bili s Isusom, a vrijeđali su Bartimeja ušutkavajući ga. Upozorio je da je to rizik od kojeg se uvijek treba čuvati jer je za Isusa krik onih koji traže pomoć ključno pitanje.
 
- Od velike je važnosti slušati život! Djeca Nebeskog Oca posvećuju pažnju svojoj braći: ne beskorisnom brbljanju, već potrebama drugih. Slušati s ljubavlju, strpljivo, kao što Bog čini s nama, s našim često ponavljajućim molitvama. Bog se nikad ne umara, uvijek se raduje kad ga tražimo. Tražimo dakle milost pitomog srca koje ga sluša – pozvao je Papa.
 
Obratio se mladima u ime svih odraslih.
 
- Oprostite nam ako vas nismo saslušali; ako, smo vam umjesto da vam otvorimo naše srce, punili uši. Kao Isusova Crkva želimo vas slušati s ljubavlju, sigurni u dvije stvari: da je vaš život za Boga dragocjen, jer je Bog mlad i voli mlade ljude; i da je i vaš život za nas dragocjen, dapače uistinu je neophodan da bi se išlo naprijed – rekao je Papa.
 
Kao drugi korak na putu vjere naveo je 'biti bližnji'.
 
-  Gledamo Isusa, koji ne delegira nekoga iz 'mnoštva' koje ga je slijedilo, nego osobno susreće Bartimeja. Kaže mu: 'Što želiš da ti učinim?' (redak 51). Što želiš: Isus se poistovjećuje s Bartimejom, ne zanemaruje njegova očekivanja; da ja učinim: činiti, ne samo pričati; za tebe: ne prema unaprijed utvrđenim idejama prema bilo kome, već za tebe, u tvojoj situaciji. Tako Bog čini, uključivši se osobno s ljubavlju i sa simpatijom prema svakom pojedinom. U načinu na koji radi je već sadržana njegova poruka: vjera stvara klice života – naglasio je papa Franjo.

Dodao je kako biti bližnji znači donijeti Božju novost u život brata.
 
- Pitajmo se jesmo li kršćani koji su sposobni postati bliski, izaći iz naših krugova kako bi zagrlili one koji 'nisu od naših' i koje Bog žarko traži. Uvijek postoji iskušenje koje se toliko puta ponavlja u Svetom pismu: oprati ruke. To je ono što je mnoštvo učinilo u današnjem evanđelju, to je ono što je učinio Kain s Abelom, ono će učiniti Pilat s Isusom: oprati ruke. Mi naprotiv želimo nasljedovati Isusa, i poput njega uprljati ruke. On, Put (Iv 14: 6), zbog Bartimeja se zaustavio na svom putu; On, svjetlo svijeta (usp. Iv 9, 5), nadvio se je nad slijepim čovjekom. Budimo svjesni kako je Gospodin zaprljao ruke radi svakoga od nas, i započnimo gledati od križa, podsjećajući se kako je Bog postao moj bližnji u grijehu i smrti. Postao je moj bližnji: sve počinje od toga. I kada se i mi zbog ljubavi prema njemu učinimo bližnjima postajemo nositelji novog života: ne svima gospodari, ne stručnjaci o svetinjama, nego svjedoci ljubavi koja spašava – pozvao je Sveti Otac.
 
Treći korak na putu vjere je svjedočenje.
 
Objašnjavajući taj korak Papa se zaustavio na riječima kojima su učenici pozvali Bartimeja, a koje su zapravo Isusove: 'Hrabro samo! Ustani! Zove te' (redak 49).
 
- Nije kršćanski čekati da braća u potrebi zakucaju na naša vrata; moramo ići k njima, ne kako bi im sebe donijeli, nego Isusa. On nas, poput ovih učenika, šalje da hrabrimo i podižemo u njegovo ime. On nas šalje da kažemo svima: 'Bog te zove da Mu dopustiš da te ljubi'. Koliko puta, umjesto ove osloboditeljske poruke spasenja, donosimo sebe, naše 'recepte', naše 'znamenje' koje imamo unutar Crkve! Koliko puta, umjesto usvajanja Gospodnjih riječi, širimo kao njegovu Riječ naše zamisli! Koliko puta ljudi osjećaju više težinu naših institucija nego Isusovu prijateljsku prisutnost! Zato smo viđeni kao nevladina udruga, slični Državnoj ustanovi, a ne kao zajednica spašenih koji žive u Gospodnjoj radosti – upozorio je Papa.
 
Na kraju se osvrnuo na završetak evanđelja i riječi 'Idi, vjera te tvoja spasila!' (redak 52).
 
- Ipak, Bartimej nije ispovjedio vjeru, nije ništa učinio; samo je tražio samilost. Osjećaj potrebe spasenja je početak vjere. To je izravan način susretanja Isusa. Vjera koja je spasila Bartimeja nije bila u njegovim jasnim idejama o Bogu, već u potrazi za njim, u želji da ga upozna. Vjera je stvar susreta, a ne teorije. U susretu dolazi Isus, u susretu kuca srce Crkve. Dakle nisu naše propovijedi djelotvorne nego svjedočanstvo našeg života – rekao je Papa.
 
Homiliju je zaključio je molitvom da 'Gospodin blagoslovi naše korake, kako bismo mogli slušati mlade, biti bližnji i svjedočiti im radost našega života: Isusa'.