Prije 25 godina papa Ivan Pavao II. potpisao encikliku o jedinstvu kršćana

Povodom 25. obljetnice objave enciklike svetog Ivana Pavla II. 'Ut unum sint' 25. svibnja, papa Franjo napisao je pismo predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana kardinalu Kurtu Kochu.

7.jpg
Autor
Fratellanza umana/laudato.hr/D.R.
Fotograf
Fratellanza umana
Objavljeno:
 
25.05.2020 17:52

Pismo kojeg je objavio Tiskovni ured Svete Stolice, a preveo portal Fratellanza umana prenosimo u cijelosti:

Sutra se navršava 25 godina otkako je sveti Ivan Pavao II. potpisao encikliku Ut unum sint. Pogledom prema horizontu Jubileja 2000. godine, on je želio da Crkva pred sobom ima bolnu molitvu svog Učitelja i Gospodina na putu prema trećem tisućljeću: “Da svi budu jedno!” (usp. Iv 17,21). Stoga je napisao ovu encikliku u kojoj potvrđuje “nepovratnu” (UUS, 3) ekumensku predanost Katoličke crkve. Objavio ju je na Svetkovinu Uzašašća Gospodinova, stavljajući je pod znak Duha Svetoga, arhitekta jedinstva u različitosti, a mi je se – u istom tom liturgijskom i duhovnom kontekstu – sjećamo i ponovno je predlažemo Božjemu narodu.

Drugi vatikanski koncil prepoznao je da je pokret za obnovu jedinstva svih kršćana “nastao milošću Duha Svetoga” (Unitatis redintegratio, 1). Također je potvrdio da je Duh, “dok ostvaruje raznolikost milosti i službi”, “načelo jedinstva Crkve” (Isto, 2). A Ut unum sint ponavlja da “legitimna raznolikost ni na koji način nije suprotna jedinstvu Crkve, već naprotiv, povećava njezin ures i uvelike doprinosi ispunjenju njene misije” (br. 50). U stvari, “samo Duh Sveti može pobuditi raznolikost, mnogostrukost i istovremeno stvoriti jedinstvo. […]  On je onaj koji usklađuje Crkvu”, jer, kako kaže sveti Bazilije Veliki,” i “On sam je harmonija” (Homilija u katoličkoj katedrali Duha Svetoga, Istanbul, 29. studenoga 2014.).

Na ovu obljetnicu, zahvaljujem Gospodinu na hodu koji nam je kao kršćanima omogućio u potrazi za punim zajedništvom. I ja dijelim zdravu nestrpljivost onih koji ponekad misle da bismo mogli i trebali učiniti više. No, ne smije nam nedostajati vjere i zahvalnosti: u ovim desetljećima je učinjeno mnogo koraka za zacjeljivanje stoljetnih i tisućljetnih rana. Uzajamno znanje i poštovanje porasli su, pomažući u prevladavanju ukorijenjenih predrasuda. Razvio se teološki dijalog i dijalog ljubavi, kao i razni oblici suradnje u životnom dijalogu, na pastoralnoj i kulturnoj razini. U ovom trenutku moje misli idu mojoj ljubljenoj braći u vodstvu različitih kršćanskih Crkava i zajednica te se proteže na svu braću i sestre svake kršćanske tradicije koji su naši suputnici. Poput učenika iz Emausa, možemo osjetiti prisutnost uskrslog Krista koji pored nas hodi i tumači nam Pismo te ga prepoznati u lomljenju kruha, očekujući da zajedno dijelimo Euharistijski stol.

Obnavljam zahvalnost svima koji su radili i djelovali u spomenutom Dikasteriju kako bi u Crkvi održali živu svijest o ovom neopozivom cilju. Posebno me raduju dvije nedavne inicijative. Prvi je Ekumenski vademecum za biskupe koji će biti objavljen na jesen kao ohrabrenje i vodič za izvršavanje njihovih ekumenskih odgovornosti. Služenje jedinstvu zapravo je bitan aspekt poslanja biskupa, koji je “vidljivi princip i temelj jedinstva” u njegovoj konkretnoj Crkvi (Lumen gentium, 23; usp. CIC 383§3; CCEO 902-908). Druga inicijativa je pokretanje časopisa Acta Œcumenica, koji se obnavljanjem Informacijske službe dikaterija predlaže kao podrška onima koji rade u službi jedinstva.

Na putu koji vodi potpunom zajedništvu važno je zapamtiti proputovani put, ali isto tako je važno i pomno proučavanje horizonta postavljanjem – s enciklikom Ut unum sint –  pitanja: “Quanta est nobis via?” (n. 77), “Koliko nam je još puta ostalo za prijeći?”. Jedno je sigurno: jedinstvo nije prvenstveno rezultat našeg djelovanja, već je dar Duha Svetoga. Međutim, ono ipak “na kraju neće doći kao čudo: jedinstvo dolazi u hodu, čini ga Duh Sveti na putu” (Homilija na Večernjoj molitvi, Sveti Pavao izvan zidina, 25. siječnja 2014.). Zato s pouzdanjem zazovimo Duha kako bi vodio naše korake i da svatko s novoobnovljenim zanosom čuje poziv da radimo za ekumensku stvar. Neka On nadahnjuje nove proročke geste i jača bratsku ljubav među svim Kristovim učenicima, “da svijet uzvjeruje” (Iv 17, 21) i da se umnoži hvala Ocu koji je na Nebesima - napisao je papa Franjo.

Inače, Vatican News donio je i promišljanje o enciklici kazavši da je papa Ivan Pavao II. snažno osjećao žarku Gospodinovu želju za ekumenizmom koji postaje jedan od prioriteta njegova papinstva, jer je podjela kršćana sramota koja se tiče samoga Isusova djela.

Međutim, upravo je taj papa jedinstva morao podnijeti veliku bol raskola. Dokument je, naime, nastao sedam godina nakon nezakonitoga biskupskog ređenja koje je podijelio nadbiskup Marcel Lefebvre, a koje je 1988. godine označilo odvajanje od Rima.

Francuski je nadbiskup, tradicionalist, optužio poljskoga papu i Drugi vatikanski sabor za tzv. 'lažni ekumenizam' koji uništava istinsku vjeru, Crkvu vodi u propast, a katolike u otpadništvo. Osim toga, kaže da mu je Providnost povjerila poslanje da se suprotstavi modernom Rimu, zagađenom modernizmom, kako bi ponovno postao katolički Rim i pronašao svoju dvotisućljetnu tradiciju. Po njegovu je mišljenju bilo uvedeno „protestantsko poimanje“ mise i sakramenata. Nadbiskup Lefebvre je preminuo 1991. godine. Njegovi su nasljednici napali encikliku Ivana Pavla II. jer je navodno potaknuo 'dogmatski relativizam'.

To se stajalište temelji na nepotpunom i proturječnom poznavanju tradicije, napisao je papa Wojtyła u apostolskom pismu 'Ecclesia Dei'. Nepotpunom, zato što ne uzima u obzir da je tradicija živa i raste prenoseći se iz naraštaja u naraštaj, ne opterećujući se nekim unaprijed određenim povijesnim datumom. Proturječnom zato što se tradicija ne može nikako odvajati od zajedništva s Papom i pastirima cijeloga svijeta.

Papinski dokument gleda hrabro naprijed, ističe dijalog kao prioritet i obavezan korak u otkrivanju bogatstva drugih. Vidi sve korake napravljene prema jedinstvu s raznim Crkvama i kršćanskim zajednicama, počevši od uzajamnoga ukidanja izopćenjā između Rima i Carigrada, te zajedničkih kristoloških deklaracija sa starim Istočnim Crkvama. Riječ je o putu koji pruža „neočekivana otkrića“ u svijesti da se opravdana različitost nikako ne suprotstavlja jedinstvu.

U enciklici se ističe da način i metoda naviještanja katoličke vjere ne smiju biti prepreka dijalogu s braćom. Dijalog se, naime, ne vodi isključivo o nauku, nego obuhvaća cijelu osobu, jer je on također dijalog ljubavi. Iz ljubavi se rađa želja za jedinstvom, a to je put koji zahtijeva strpljiv i hrabar rad. U tomu ne treba nametati druge obveze, osim onih prijeko potrebnih.

Među učinjenim koracima naprijed enciklika ističe veću suradnju kršćana, koji pripadaju raznim vjeroispovijestima, na području zauzimanja za slobodu, pravednost, mir i budućnost svijeta. Zajednički glas kršćana ima veći odjek od jednoga izdvojenog glasa u svrhu pobjede poštovanja pravā i potrebā svih ljudi, a posebno siromašnih, poniženih i nezaštićenih.

Enciklika 'Ut unum sint' sjajna je sinteza hoda Crkve tijekom njezine 2000 godina duge povijesti. Ona je svjetlost koja pokazuje put koji je pred nama, nastavljajući ići u istom pravcu u kojemu su išli oni prije nas. Na tom putu braća trebaju naučiti ići pomireni za oltar, jer Bog ne prihvaća žrtvu onih koji su u neslozi.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!