O redu

Godine 1084. sv. Bruno sa šestoricom drugova osniva prvi samostan u Chartreuseu kod Grenobla, u Francuskoj. Osam godina kasnije papa Urban II. poziva sv. Brunu u Rim za osobnog savjetnika. Nakon nekoliko mjeseci sv. Bruno dobiva dopuštenje da se opet povuče u samoću i da ustanovi drugi samostan u Kalabriji (Italija). Godine 1141. prvi put okuplja se generalni kapitul koji odsad ima vrhovnu vlast u kartuzijanskom redu. Danas na svijetu živi približno 380 kartuzijanaca i kartuzijanka, u 22 samostana, od kojih je 5 ženskih. Pet je samostana u Francuskoj, četiri u Španjolskoj, tri u Italiji, dva u Južnoj Koreji, po jedan u Engleskoj, Argentini, Brazilu, Njemačkoj, Portugalu, Sloveniji, Švicarskoj i SAD-u.

Cilj

Kartuzijanski red ustanovljen je na 'hvalu slave Božje', koja se 'intimnom ljubavlju sjedinjuje sa sobom' te tako donosi mnogo plodova. To je inače cilj svakog kršćanskog života; no posebnost ovoga reda u tome je što nema nikakvih drugih ciljeva. K tomu cilju usmjereno je sve uređenje života u kartuziji, i to zato da bi mogli 'usrdnije tražiti, brže naći i savršenije posjedovati samoga Boga', te tako dospjeti 'do savršene ljubavi'. Zato se ovi redovnici odriču svega što ne pomaže tomu jedinom potrebnom.

Dva različita puta

Poglavita želja i cilj njihova zvanja jest u tišini i samoći naći Boga. Tomu jedinom cilju streme kartuzijanci na dva različita načina: kao pateri (monasi u klaustru) ili kao braća (monasi – laici). 

Pateri žive u svojim ćelijama uzduž križnog hodnika, koje napuštaju samo u određenim časovima zborne liturgije ili u rijetkim prilikama zajedničke razonode. Vjernost ćeliji u kartuzijnskom je životu od odlučujućeg značaja. To je sveta zemlja, mjesto na kojem, kao čovjek s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, Zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim.

Ćelija

Ćelija patera zapravo je jednokatna kućica s malim vrtom. U prizemlju je radionica opremljena oruđem potrebnim za rad, jer pateri i ručni rad obavljaju u ćeliji. Na katu je predsoblje koje zovu 'Ave Maria', kupaonica te spavaonica ('cubiculum') gdje monah proživi većinu svojega vremena: tu moli, uči, jede i spava.

Hrana i post

Monah dobiva hranu kroz prozorčić kraj ulaza dvaput na dan, osim u zimsko vrijeme, kada ju dobiva samo jednom, a za večeru blaguje kruh i piće. Hrana je dobro pripremljena i obilna. Meso, osim ribljega, monasi nikad ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju 'apstinenciju', kada prežive dan o kruhu i vodi. U došašću i korizmi odriču se i mliječne hrane. Ta posna pravila zahtijevaju doduše nemalo odricanja, nikako pak nisu štetna za zdravlje. Naprotiv, kartuzijanci nerijetko dožive duboku starost. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra novaka.

Šetnja i posjete

Jednom tjedno pateri imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikad ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje na jedan dan. Telefon i internet ne koriste za osobne potrebe.

Dnevni red radnim danima

U 23:00 održava se Jutarnja molitva Preblaženoj Djevici Mariji u ćeliji. Nakon toga u crkvi od 23:30 slijedi Jutarnja molitva. Nakon toga mole se Pohvale Preblažene Djevice Marije u ćeliji, a od 6:00 sati moli se Prvi čas u ćeliji. Od 7:00 je adoracija u crkvi koja nije obvezna, a u 7:15 zajednička je sv. Misa. Od 8:00 do 11:00 redom slijedi: tiha Misa u kapelici, Treći čas u ćeliji, čitanje Biblije, ručni rad i učenje. Od 11:00 do 13:00 sati moli se Šesti čas u ćeliji, potom ručak i odmor. U 13:00 Deveti čas u ćeliji te vrijeme za rad i učenje. U 15:30 je Večernja u ćeliji, a od 15:45 Večernja u crkvi. U  17:00 je večera, molitva i čitanje. Dnevni red završava u  18:00 sati, kada je na rasporedu Povečerje.

Mlađa braća koja su još u novicijatu imaju jedan sat rada manje nego starija braća, jer to vrijeme moraju posvetiti studiju kršćanskog nauka. Nedjeljom i blagdanima dnevni red nešto je drukčiji.

Kad Bog zove...

Bog zove na vrlo različite načine. Pouzdan je znak zvanja ako netko u srcu osjeća Božji poziv da se preda samo Njemu. Mnogo njih odluči se slijediti Božji poziv, biti posebno blizu Kristu. To još ne znači da ih Bog nužno poziva u kartuziju. Za kartuzijansko zvanje potrebno je još osjećati i čežnju za životom koji je potpuno posvećen molitvi i tišini, ili jasan, iako često nerazumljiv, poziv upravo u kartuzijanski red.

Pater ili brat?

Kandidat se već pri ulasku u samostan mora odlučiti ili za život patera, ili za život brata. Gospodinov poziv k jednom ili drugom obliku života prije svega možemo prepoznati po darovima koje je On dao, i po unutarnjoj pobudi srca. Znakovi za zvanje patera jesu: sklonost strožoj izvanjskoj samoći, otvorenost i sposobnost za svećeništvo, volja za studiranjem, sluh za pjevanje; za zvanje brata znakovi su pak: sposobnost i volja za fizički rad, sklonost prema poniznom i skrovitom životu te k većoj jednostavnosti i slobodi u molitvi, osjećaj pozvanosti na konkretno služenje subraći. Pateri više utjelovljuju Isusa koji samotno moli na gori, a braća pak više Isusa u Njegovu skrovitom životu u Nazaretu.

Sposobnost

Kandidat svakako najprije mora biti vjernik – katolik s uređenim vjerskim životom i barem osnovnom vjerskom izobrazbom. Nadalje, mora biti tjelesno i duševno zdrav, sposoban jednako za samoću kao i za život u zajednici, te spreman ispunjavati sve dužnosti koje mu nalažu njegovo zvanje i njegovi poglavari. Najvažnija od osobina koje trebaju resiti kandidata jest sposobnost odmjerene i trijezne prosudbe. Kandidate mlađe od 20 i starije od 45 godina primaju tek iznimno.