Odlukom cara i kralja Leopolda I. Habsburškog, hrvatski velikaši Petar Zrinski (bivši hrvatski ban) i Fran Krsto Frankopan (njegov šogor) smaknuti su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. Obojica su osuđena zbog veleizdaje i pozivanja na ustanak protiv vladara te im je bila određena kazna odsijecanja glave i ruku. Leopold je naknadno uvažio njihove molbe i pomilovao ih od odsijecanja ruku, a glave su im odsječene mačem jer su bili plemići.

Ovim tragičnim krajem okončala je pobuna hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburgovaca, koja je ostala poznata pod nazivom urota Zrinski – Frankopana. Pobuna je trajala od 1664., a nastala je zbog nastojanja bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u austrijskim nasljednim zemljama i Češkoj. Da bi se efikasnije oduprli dvoru, ugarski velikaši udružuju se s hrvatskim i traže oslobođenje dijelova teritorija od Osmanlija smatrajući da će ponovno ujedinjenje zemalja krune sv. Stjepana biti najbolja obrana od centralističkih težnji Habsburgovaca.

Nakon niza preokreta te pokušavanja povezivanja s Francuskom i Venecijom, urotnici naposljetku čine očajnički pokušaj dogovora sa sultanom Mehmedom IV., ali izdajom iz vlastitih redova sve se doznaje na dvoru i urota je otkrivena. Nakon što su uvidjeli besmislenost daljnjeg djelovanja, Zrinski i Frankopan traže pomirenje i milost cara te se u travnju 1670. dobrovoljno predaju u Beču.

Kako se pokazalo, milost nisu dobili. Obojica su pogubljena, a sva njihova imanja su konfiscirana. Neuspjeh urote označio je i kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana. Protuhabsburški pokret u Ugarskoj nastavio unuk smaknutog Petra Zrinskog – Franjo Rákóczi – sin Petrove kćeri Jelene Zrinske.

Družba braće Hrvatskoga zmaja pronašla je 1907. godine u Austriji kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a 1919. godine njihove su ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačkoj katedrali, iza glavnog oltara, gdje se i danas nalaze.