Škapular je u srednjem vijeku bio posebni dio kratke gornje odjeće, bez rukava, otvoren s obje strane, koji je osim ramena pokrivao sprijeda prsa, a straga leđa sve do bubrega. Radi zaštite od nevremena znali su mu dodati i kapuljaču. Ime škapular dobio je od latinskog naziva za ramena 'scapulae', jer se nosio preko ramena.
 
Redovničko, kristološko i marijansko značenje škapulara

S obzirom na redovnički život, škapular je kao dio odjeće ubrzo dobio simboličko značenje. I to tri simbolička značenja: redovničko, kristološko i marijansko.
 
Ponajprije je, uz svoje funkcionalno, poprimio i redovničko značenje. Kod benediktinaca škapular je služio pri težačkim poslovima radi zaštite tunike, habita. Od benediktinaca škapular je prešao i u druge redove: bijele boje za dominikance, crne boje za servite, a smeđe boje za karmelićane.
 
Potom je škapular dobio i kristološko značenje: kao križ Isusova učenika koji treba danomice uzimati i ići za Učiteljem, i kao jaram Kristov. Veli Isus: 'Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik' (Lk 14,26). I u Mt 11,29-30: 'Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.' Redovnici su taj Kristov jaram konkretizirali u zavjetu poslušnosti: podlažući se redovničkim zakonima, zapravo su se podlagali volji Božjoj, po uzoru na Isusa Krista, čiji je sav zemaljski život bio podložnost volji Očevoj (usp. Iv 6,38). Vanjski znak tog unutarnjeg stava bio je škapular koji se poput jarma stavlja na ramena.
 
Kasnije je škapular još dobio i svoje marijansko značenje, kao znak pripadnosti Mariji i zalog Njezine zaštite (Marijin patronat). Dakle, kao vanjski znak želje da se vlastiti život posveti služenju Kristu i Mariji. U tom smislu škapular je kod redova koji su se na poseban način isticali Marijinim štovanjem postao njihovim zaštitnim znakom, kao npr. kod servita i karmelićana.
 
Upravo je karmelićanski škapular u Dekretu kongregacije za oproste od 27. travnja 1887. –  u jednom od višestoljetnog niza odobrenja od Svete Stolice – nazvan kao Škapular, s velikim 'Š', tj. kao marijanski škapular u punom smislu te riječi, jer u praksi se smatra najstarijim, najraširenijim i najčašćenijim.

Za karmelski red škapular spada na samu bit karmelskog redovničkog odijela. I to od samih početaka reda, kako to svjedoči i Kapitul iz 1287. u Montpellieru i kasnije Konstitucije iz 1357. U ovim se  potonjima kod obreda zavjetovanja pod habitom izrijekom specificira škapular: 'Prior mu oblači habit, tj. škapular, govoreći: 'Primi ovaj habit…''
 
Škapular za laike

Idući dakle ususret želji i potrebi vjernika laika koji su i unutar svojih 'ovosvjetskih' ograničenja željeli živjeti bratstvo i duhovnu izmjenu dobara s Bogu posvećenim osobama i zajednicama određenog reda, primali su škapular kao znak pripadnosti tom redu.
 
Vodeći računa o okolnostima života vjernika laika, radi prikladnijeg nošenja, škapular je za njih davan u smanjenim dimenzijama. Tradicionalni oblik takvog škapulara jesu dva komadića smeđeg platna, spojenih u jedno dvjema vrpcama.
 
Škapular dakle izriče posebnu povezanost karmelićana s Marijom, Isusovom Majkom. Tu povezanost  kroz prošlost su naročito istaknula dva događaja. Oblači se jednom zauvijek i to u prisutnosti redovnika karmelićanina ili druge ovlaštene osobe. Može se zamijeniti medaljom, koja s jedne strane prikazuje sliku Srca Isusova, a s druge sliku Gospe Karmelske. Takvu medalju pri zamjeni treba blagosloviti. Škapular je za autentične kršćane koji nastoje živjeti Evanđelje, koji primaju sakramente i na poseban način štuju Presvetu Djevicu.
 
Škapular nije amajlija: predmet čudotvorne zaštite, nije jamac automatskog spasenja, nije oslobođenje od zahtjeva kršćanskog življenja.
 
Škapular je znak našeg nastojanja da nasljedujemo Isusa poput Marije, znak koji nas uvodi u zajedništvo karmelske obitelji i znak Marijine zaštite koji hrani našu nadu u susret s Gospodinom u životu vječnom.