Barem u starosti odbacimo pogrješnu misao, još bolje – pogrješno govorenje da je svetost za izabrane duše.
Svetci se ne rađaju. Nitko nije tako svet da ne bi mogao propasti. Ali, i nitko nije tako duboko pao da ne bi mogao postati svetac.
Starost je vrijeme posvećenja. Zašto tu čudesnu dob ne bismo iskoristili upravo za to?
Možda nas smućuje spoznaja naše ljudske bijede koju nam starost sve više otkriva, više nego što nam se razotkrivala tijekom života. To neka nas ne smućuje. Bog gleda na naše čežnje, na naše nastojanje, na naše umiranje. A u starosti možemo dostići u jednoj godini što nismo mogli dostići kroz desetljeća svoga radnoga vijeka.
Još nešto: ne odmjeravajmo svoju svetost! Nijedan čovjek nema ni toplomjera, ni barometra, kojim bi mjerio visinu svetosti.
Tu dužnost prepustimo Bogu! Pročistimo svoje misli, svoje želje, svoje riječi, svoja djela! Svaki dan 'u znoju lica svoga i radom svojih ruku' dokazujmo Bogu da ozbiljno mislimo! Sve drugo prepustimo Njegovoj milosti!
Ta konačno, radi se o tome da u meni umre stari čovjek i oživi novi čovjek – Krist.
Još ima vremena, upravo sada je to vrijeme, zlatno vrijeme! Odvažno!