Homilija bl. Kuharića kao priprema za sutrašnju Posvetu Presvetom Srcu Isusovu

Kao duhovnu pripremu za čin posvete hrvatskoga naroda i domovine Presvetom Srcu Isusovu, u nastavku donosimo tekst homilije i posvetne molitve sluge Božjega kardinala Franje Kuharića koji je izgovoren 8. lipnja 1975. u bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj. Posvetna molitva tada se pak po župama molila u nedjelju 22. lipnja 1975., nakon molitve vjernika.

SRCE ISUSOVO, MIRE I POMIRENJE NAŠE!

 
„Ti si narod posvećen Gospodinu Bogu svome… Znato znaj da je Gospodin Bog tvoj pravi Bog, Bog vjeran koji drži Savez, i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi“ (Pnz 7,6.9).

A Sveti Ivan govori: „Bog je nas prije ljubio…“ (1Iv 4,19b). „Bog je ljubav“ (1Iv 4,16), ali spoznaja najvećeg misterija ljubavi objavljuje se malenima (Mt 11.,15), kaže Gospodin.

Tristo godina pobožnosti Srcu Isusovu nakon objave poniznoj redovnici Mariji Margareti Alacoque, nije li to povijest dubljeg ulaženja Crkve u bit Božjeg i Kristovog misterija? Nije li to bio poticaj na novo otkrivanje najvećeg događaja povijesti? Možemo mirne duše reći da je pobožnost prema Srcu Isusovu ostvarivale u Crkvi plodove obnove kakve možda nije ostvarila nijedna druga pobožnost kroz stoljeća. Ta je pobožnost Crkvi ponovno dozvala u pamet Euharistiju.

Iskreni, ozbiljni i ustrajni štovatelji Srca Isusova ulazeći u tajnu Utjelovljenja i u tajnu Božje ljubavi hranili su cijeli svoj život novim snagama iz izvora spasenja, kako bi rekao prorok Izaija (Iz 12,3). Pamtim od djetinjstva tu pobožnost. Znam kao mladić i poslije kao svećenik da nam je Srce Isusovo bilo odgojitelj divnih mladića i djevojaka koji nisu očijukali sa svijetom ali su bili svjetlo u svijetu; znam da je ta pobožnost odgojila tolike očeve i majke, da je držala tolike obitelji u miru i ljubavi, da je u tim obiteljima bilo ozračje Božje prisutnosti…

Znam s kakvom su vjerom živjeli ti ljudi.

Srce Isusovo je bilo izvor svjetla za savjesti, putokaz za slobodu, istina za razum.

Bog je neodjeljiv od sudbine čovjeka, ali kad čovjek svoju sudbinu odijeli od Boga, on je ruševina.

Srce Isusovo, mire i pomirenje naše!

Prorok Mihej naviješta dolazak onoga „čiji je iskon od davnina, od vječnih vremena.“ (Mih 5,1) „Oni će u miru živjeti… On - on je mir“ (Mih 5,4).

Sam Isus govori: „To vam rekoh da u meni mir imate“ (Iv 16, 33). „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem! Dajem vam ga ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši“ (Iv 14,27).

Mir je sigurnost da je naša sudbina u ruci Božjoj. To je povjerenje u Božju ljubav; to je Božji život u nama, kojim smo oživljeni iz smrti grijeha. Taj mir postigla je žena grešnica u gradu oproštenjem grijeha. „Vjera te je tvoja spasila! Idi u miru“, govori joj Spasitelj.

Bogočovjek - Isus Krist središte je cijele povijesti; on je obogaćuje svojim svjetlom i svojom ljubavlju koja spasava.

To je Apsolutni stožer - kao zaglavni Kamen - koji svemu daje čvrstoću mira, jer sve raspoređuje u savršen sklad, spaja u jedinstvo, ostvaruje zajedništvo. Samo Isus Krist objavljuje punu istinu o Bogu. „Nitko ne pozna Oce doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (Mt 11,205).

Samo Isus Krist otkriva pravu istinu o čovjeku. On sve prožima ljubavlju i sve želi dovesti u punu istinu ljubavi, u Kraljevstvo Božje.

Sav Kristov misterij, sav Božji misterij, izražen je znakom Probodenog Srca.

U biblijskom smislu srcem se izražava najdublja dubina Božja i najnutarnjija nutrina čovječja.

Što je u ljudskom srcu? Što se u njemu događa? Kakav život u njemu ključa? Sve to znači što je taj unutarnji čovjek kakav je u sebi, u svojoj najintimnijoj dubini.

Tu se mora dogoditi MIR, da bi čovjek bio MIROTVORAC. Taj mir je ostvariv samo ako se ostvari u srcu čovjeka životvorni odnos s Bogom, jer samo Bog je Izvor i Cilj čovjeka. Temeljni odnos čovjeka sa samim Bogom daje smisao cijeloj ljudskoj opstojnosti. Tu u nutrini čovjeka događa se susret toliko životan da postaje život čovjeka; toliko svijetao da postaje radost čovjeka; toliko intiman i dubok da postaje MIR čovjeka.

To je svjesna opcija za Boga, predanje Bogu koji nam se objavljuje u spasiteljskoj Ljubavi Probodenog Srca. I kad se na tom Srcu zapali srce čovjeka, a iz Probodenog Srca plamti oganj Duha Svetoga, onda se u srcu čovjeka rađa jaka ljubav koja nosi cijeli život. Čovjek je nosilac Duha Svetoga; mudar je mudrošću Duha Svetoga i jak je jakošću Duha Svetoga da živi istinu života koju Bog objavljuje čovjeku.

Jedan konkretni primjer koji nam osvjetljuje djelo Božje u duši čovjeka. „Časno je otkrivati djela Božja“ (Tob).

U Parizu je objavljena 1971. u izdanju Les Editions Ouvrières knjižice pod naslovom „LUMIÈRE SUR L`ECHAFAUD“. Uz kratki životopis sadrži pisma iz zatvora mladog čovjeka Jacquesa Fescha. 1. listopada 1957. u pet i pol sati ujutro odrubljena mu je glava giljotinom. Bilo mu je tek 27 godina. 25. veljače 1954. oko šest sati navečer napada čekićem u mjenjačnici Aleksandra Silbersteina, otima veću svotu novca i bježi. Na bijegu ubije jednog policijskog agenta. Preko tri i pol godine traje njegov zatvor. Konačno je osuđen na smrt. Pomilovanje je odbijeno i smrtna kazna izvršena.

Bio je dijete iz rastavljene obitelji koja mu je mogla sve pružiti u materijalnom smislu ali mu nije pružila ni vjere ni ljubavi. U zatvoru nakon osam mjeseci u njemu se događa Božji događaj - obraćenje. Pravo obraćenje je uvijek Božje djelo. U njemu Bog teško zahvaća dušu čovjeka, njegovo unutarnje biće, da ga uranja iskustveno u svjetlo Istine tolikom snagom da se sva sloboda čovjeka opredjeljuje za Boga, srce uzljubi i savjest slijedi dobro.

To se dogodilo Jacquesu Feschu. Njegova pisma iz zatvora nekim osobama, posebno svom prijatelju redovniku koji za njega moli, puna su Božjeg svjetla. Otkriva u njima što se u njemu dogodilo spasenjem Kristovim. Budući da su ta pisma pisana iz ćelije smrti, imaju osobito potresnu autentičnost. Pred smrću čovjek postaje istinit i ne glumi.

„Milost me je pohodila, osvojila me velika radost, a osobito veliki mir“ (Ib. str. 34). „Posjedujem mir i smisao života, nakon što sam bio živi mrtvac“ (Ib. str. 35). Tvoj brat bijaše mrtav i oživje…“ (Lk 15, 32).

On piše: „Nema mira, nema nade spasenja izvan Isusa Krista Raspetoga! Blago onome koji to razumije.“ (Cit. dj. str. 112).

„Sada znam da je sve milost i da ne polazim u susret smrti nego životu“ (Pismo prijatelju redovniku, 5. VIII. 1957., str. 110).

Bilješke posljednje noći: „Čekam u noći u miru. Upirem pogled na Raspelo i moje se oči ne mogu odijeliti od rana moga Spasitelja. Neumorno ponavljam: 'To je za tebe! Taj ću lik gledati do konca, ja koji ću tako malo trpjeti. Čekam Ljubav! U pet sati vidjet ću Isusa.“ (Ib. str. 139).

Njegova posljednja riječ u bilješkama prije smrti: „Sretan sam… Zbogom!“ (Ib. str. 141).

I u Jacquesu se ispunila riječ obraćenika Pavla: „Doista, on je Mir naš…“ (Ef 2, 14). „I dođe da navijesti mir vama daleko i mir onima blizu… (Ef 2,17).

Da, iz životnog odnosa s Bogom raste mir u čovjeku, mir u obitelji, mir Crkve i mir svijeta. To je mir Kristova Srca koji se pretače u naše srce i postaje predokus onog neizrecivog mira vječnosti u kojem više neće biti ni sjenke i ikakvog zla. Zlo je uvijek uzrok nemira, kao što je bolest organizma uvijek uzrok bolova. Gdje se god događa neko zlo događa se i nemir. Nemiri izviru iz grijeha protiv istine, iz grijeha protiv pravednosti, iz grijeha protiv ljubavi; iz kršenja Božjih zapovijedi.

Pravi mir raste samo iz ljudskog srca u kojem prebiva Bog. Iz nemira srdaca nastaju nemiri Crkve i svijeta.

Srce Isusovo, mire i pomirenje naše!

Štovati Srce Isusovo što drugo znači nego prihvatiti Isusa Krista! To znači vjerovati ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Vjerovati pak Božjoj ljubavi znači u punom smislu prihvatiti volju Božju kao zakon života.

Od početka naviještanja Evanđelja to je bio poziv upućen čovjeku i čovječanstvu u Crkvi i po Crkvi. O odluci i izboru samoga čovjeku ovisi hoće li prihvatiti pomirenje s Bogom, hoće li se susresti s Bogom u Probodenom Srcu za svoj mir i mir među ljudima ili će to odbaciti.

Ako se želimo pomiriti s Bogom, onda se moramo pomiriti s njegovom riječju; moramo prihvatiti njegove zapovijedi koje su uvjet našega života.

U Crkvu se počeo uvlači ti konformizam sa svijetom. Pod posve krivom interpretacijom da se Crkva mora prilagoditi svijetu mnogi su se počeli stidjeti jake Božje riječi. Očijukaju s duhom ovoga svijeta mjesto da se otvore Duhu Kristovu. Probodeno je Srce znak jake obnoviteljske ljubavi.

Kad slušamo riječi današnjeg evanđelja, vidimo kako su one sasvim različite od govora ovoga svijeta: dolaze od sasvim drugog Duha nego što je duh ovoga svijeta.

„Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima…“ (Mt 11,25)

Što za umne i mudre ovoga svijeta znači objava Probodenog Srca koje govori: „Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete pokoj dušama svojim…“ (Mt 11,25…)?

Mentalitet suvremenog svijeta odbacio je Kristova Srce. Ne vjeruje se ljubavi Božjoj, a polazi se ·za mržnjama ljudskim. Neke se mržnje neprestano naviještaju, i htjele bi se nametnuti čak i biskupima. Ne nadahnjuje se više ljubavlju Boga koji je za čovjeka pošao na križ. Nadahnjuje se mitom čovjeka koji naviješta rat Bogu i govori o Božjoj smrti; odbacuje se Boga i čovjeka proglašava „bogom“ u liku nadčovjeka. „Tvoje se srce uzoholi, ti reče: 'Ja sam bog!' - govori Bog po proroku Ezekielu i današnjem čovjeku (Ez 28,2). Jedni su navijestili nadčovjeka rase, drugi su govorili o nadčovjeku klase; treći propovijedaju vjeru u nadčovjeka znanosti i tehnike; četvrti stvaraju mit takozvanog „modernog čovjeka“ ili nadčovjeka koji se potpuno „oslobađa“ svake obaveze, svake norme i moralne odgovornosti i koji želi živjeti sve do samouništenja neograničeno svoju slobodu. Što znači takvom mentalitetu Krist probodena Srca koji govori: „Uzmite jaram moj na sebe…“?

Takav mentalitet lažnih mitova nadčovjeka može zaraziti i Kristove učenike. Mudrost ovoga svijeta uvijek se opire Riječi Božjoj. Nije to novost! Bog ima svoju misao čovjeka i ljudskog života a toj se misli uvijek opiru umnici ovoga svijeta. Zar to nije stalna stvarnost povijesti, da ljudi ne podnose zdrava nauka nego sebi po vlastitim požudama gomilaju učitelje kako im godi ušima (2Tim 4,3). „Od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2Tim 4,4).

Neprolazna načela Božja koja jedino jamče istinsko ostvarenje čovjeka, obitelji, svih ljudskih zajednica i svih ljudskih odnosa stavljena su u pitanje u ime ljudske „znanosti“.

Što možemo očekivati dobra za Crkvu i svijet od mentaliteta koji odbacuje duh molitve i svladavanja draškajući duhom svijeta savjest i srce i Bogu posvećenih osoba koje su baš tim posvećenjem sposobne za najljudskije služenje ljudima? Što možemo pozitivnog očekivati od ideja koje stavljaju u sumnju Božje misli i načela o obitelji; koje otvaraju vrata rastavi braka i stalno propagiraju urotu protiv života u obitelji? Što možemo očekivati od ideja koje čak i ubijanje nerođenih smatraju zahtjevom suvremene civilizacije? Čemu se možemo nadati od duha ovoga svijeta koji prezire evanđeoski, kristovski ideal čistoće, ismijava svećenički celibat i redovničke zavjete, oduzima svaku cijenu čistoj ljubavi i čistoj mladosti i otvara vrata razvratu do samouništenja? Sve to u ime standarda i „napretka“.

Na što se sve ne lijepi etiketa naprednoga? Kristov govor za mnoge postaje nerazumljiv jer su suviše puni svoje mudrosti i ne mogu razumjeti ono što razumiju maleni. Ti maleni, to je taj jednostavni Božji narod koji vjeruje dubokom, predanom, iskrenom vjerom. Ti maleni to su obraćenici, oni koje je zahvatila Božja svjetlost, koji su ušli u školu Probodenog Srca. To razumiju samo obraćenici. „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj…“ (1Iv 4, 7…) Obraćenici ne gube vrijeme u ogorčenim diskusijama; oni jednostavno žive svjetlost koja je u njima. Oni su obitelji Crkve. To je reforma Crkve!

Mit nadčovjeka ne prihvaća te ljubavi i ne vjeruje joj. Zato nema mira. „Put mira oni ne poznaju, na stazama njihovim nema pravice. Iskrivili su svoj e putove, tko njima kreće, mira ne poznaje“ (Iz 59,8).

„Zašto moj narod govori: "Slobodu hoćemo, nećemo više k tebi!" (Jer 2,31)? To je govor suvremenog čovjeka koji zapovijedi Božje proglašava ropstvom čovjeka. To je mit lažne slobode.

Istina slobode koju Isus Krist donosi čovjeku, s njome mir u čovjeku, mir s Bogom i pomirenje među ljudima, nešto je sasvim drugo od one slobode koju zahtijeva oholost živote, požuda tijela i požuda očiju (1Iv 2,16). „Jao onima, govori prorok Izaija, koji zlo dobrom nazivaju a dobro zlim, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim“ (Iz 5,20). Nije li zakon Kristov proglašen gorkim, a Isus ga naziva slatkim? „Uistinu, jaram je moj sladak, a breme je moje lako“.

Kristovo oslobođenje je sloboda čovjeka koji je postao nov snagom Duha Svetoga: nov u svojim mislima odbacujući svaku laž i zabludu jer je Božjom istinom rasvijetljen; nov u svom srcu jer je oslobođen od svake mržnje, zlobe i zavisti; nov u svojoj savjesti jer mu je dobrota život, ljubav zakon, a milost jakost.

Lažna je sloboda protiv istine i protiv ljubavi. Božje su zapovijedi istina i život. Kad bi Crkva mijenjala svoje Vjerovanje i Božja načela života, izdala bi Boga i iznevjerila ljude. Uvjet mira i pomirenja je zapovijed ljubavi koja sadrži sve zapovijedi. Probodeno Kristovo Srce svjedočanstvo je takve ljubavi.

Ljubav koju Krist uči nije ljubav konformizma koji se s Bogom cjenka i sa svijetom pogađa; nije to neki filantropski plitki osjećaj koji ni na što ne obavezuje i ništa ne žrtvuje; nije to samo neka bontonska etika koja dijeli samo ljubazne smiješke. Kristova je ljubav poslušna do smrti, sve do smrti na križu… To su znali mučenici. I to znaju mučenici i današnjeg vremena. To znaju svi heroji vjere, čistoće i istine.

To svjesno prihvaćanje Isusa Krista i njegova Evanđelja izražava se i činom posvete Srcu Isusovu. Ono što se u duši vjeruje vanjskim se činima izražava i to je svjedočanstvo, a nikakva magija, kako oni govore. Čak su i štovanje Euharistije proglasili idolopoklonstvom.

Ovdje se u bazilici Srca Isusova čuva „Zlatna knjiga“ u koju su upisani deseci tisuća hrvatskih katoličkih obitelji koje su se posvetile Srcu Isusovu. Bio je to svjedočki čin da svoju sudbinu, svoj život, svoje vrijeme i svoju vječnost stavljaju u Božje Srce, da im Isus bude Spasitelj: Put, Istina i Život (Iv 14,5).

Obnovimo danas svi u svoje osobno ime, u ime svojih obitelji, u ime svoje Crkve i svoga hrvatskog naroda tu posvetu. Treba nam to Srce koje je ljude toliko ljubilo! Treba nam Srce, viču gladni pravednosti; treba nam Srce, vape grešni i poniženi; treba nam Srce, viču potlačeni, umorni i opterećeni!

I mi se darivamo svojim srcem Srcu Sina Božjega u Srcu Bogorodice. Isuse! Mi smo koji put umorni. Umorni smo od duge povijesti koja je bila teška; umorni smo od briga i tjeskobe; umorni smo i od svojih grijeha koji su obeščastili našu dušu, izranili srce i zamračili savjest; umorni smo od zabluda koje nas zapljuskuju i od podijeljenosti koje ranjavaju naše jedinstvo. Tvoja Crkva Zaručnica i Duh govore: Dođi! (Otk 22, 17). I mi te umorni i opterećeni zovemo: Dođi! Dođi, Gospodine Isuse, da budeš Mir i Pomirenje naše.

POSVETNA MOLITVA

Euharistijsko Srce Isusovo, Srce Bogočovjeka, Spasitelja svijeta i Kralja nad svim vladarima! Hrvatski Tvoj katolički narod priznaje da je od Tvoje dobrote primio lijepu svoju domovinu da se u njoj razvije Tebi na slavu i da postigne svoj vječni spas. Dar je ljubavi Tvoje što si ga među prvim narodima Europe pozvao u svetu Katoličku Crkvu, što si ga sačuvao od krivovjerstva i jačao, te je kroz stoljeća bio predziđe kršćanstva. Tvojoj nauci zahvaljuje svoju prosvjetu, Tvojim zapovijedima svoje poštenje i napredak. Priznavajući to mi se klanjamo Tvojoj božanskoj mudrosti, moći i ljubavi kojom vladaš našim narodom iz Presvetog Sakramente ljubavi. Znademo ipak, o Božansko Srce Isusovo, da smo Te toliko puta ranili prestupajući zakon Tvoj, osobito grdnom psovkom i kletvom, pa smo zato osjetili težinu desnice Tvoje. Ranili smo Te i grijesima koji razaraju naše obitelji, koji razaraju našu budućnost! Mi sada žalimo grijehe svoje, moleći Te za oproštenje.

Svečano izjavljujemo da ćeš Ti od sada vladati u srcima našim, u obiteljima našim i u čitavom našem životu.

Tebi se danas predajemo kao svome Kralju i Tebi izručamo sebe i svoje. U Tebe, koji si istina, put i život stavljamo svu nadu svoju, uvjereni da će nas Istina Tvoja okrijepiti, put zapovijedi Tvojih mir nam povratiti, snaga nas Tvoga Života euharistijskog preporoditi.

Molimo Te dakle, o Božanski Kralju naš, da žarkom ljubavi Srca svoga ražariš srca naša te da Ti ostanemo vjerni u svetoj Rimokatoličkoj Crkvi. Ti nas vodi i blagoslovi. Amen.