"Isus nam je svojim križem pokazao da ostaje s nama upravo po križu"

U emisiji ''Izdvojeno'' gostovao je riječki nadbiskup, mons. Mate Uzinić, koji je govorio o tome kako nositi svoje životne križeve, kako opraštati drugima, ali i znati primati oproštenje. Istaknuo je Isusov primjer slijeđenja Božje volje u prihvaćanju križa.

''Govorio je: 'Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!' No, ono što je važno jest slijediti Božju volju. Božja volja nije muka, iako često prati naše križeve. Nije križ znak spasenja zato što je on mučilište, nego on jest znak spasenja. U tome trebamo slijediti Isusa, ne da bismo patili, nego da bismo ljubili kao On. Mi bismo u našim križevima, koji trebaju biti znak ljubavi – i kad ih podnosimo i kad ih susrećemo u drugima – trebali reći s Isusom: 'Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali ne moja, nego tvoja volja neka se vrši!' Isus nam je svojim križem pokazao da ostaje s nama upravo po križu. On je križem pokazao da Njegovo sudioništvo u našem životu ne ostaje samo u radosnim trenutcima, nego ono ide do kraja, do teških trenutaka kao što su muka, smrt, patnja. U Isusovu križu možemo prepoznati križeve svih ljudi, ali i Isusovu prisutnost u tim križevima. Tako da je to osobitost naše vjere. Naš Bog nije neki daleki Bog, nego Bog koji se utjelovio, došao među nas, postao jedan od nas, da bi nam u svemu bio jednak, osim u grijehu'', kazao je nadbiskup Uzinić. 

U nastavku emisije napomenuo je kako svoje križeve trebamo nositi sa sviješću da nas Bog ljubi. Upravo ta spoznaja olakšava naše križeve, bez obzira na njihovu muku i patnju.

''Da, opterećeni smo križem, ali križ je lakši kad znamo da ga netko drugi s nama nosi, da netko s nama suosjeća, da nas netko ljubi, a to je naš Bog'', istaknuo je nadbiskup te dodao kako je važno da takvi i mi budemo jedni drugima, kako bismo jedni drugima olakšavali križeve. 

''Kaže se da je najteži križ onaj koji se ne prihvati. Kad križ nije prihvaćen, onda ne može postati sredstvo spasenja. Na žalost, mi teško možemo promijeniti situaciju ljudi u Ukrajini. Možemo pomoći oko ublažavanja patnje svojom molitvom, djelima ljubavi, gostoprimstvom za one koji su izbjegli. Ne možemo promijeniti uzroke, a njih bi trebalo mijenjati. Svaki rat započinje u ljudskom srcu, i tamo se mora završiti. Da bi se doprinijelo uklanjanju tih uzroka, važno je da u svojim stvarima pokušamo ukloniti uzroke koji mogu dovesti do sličnih situacija. Naravno, mi ne započinjemo svjetske ratove, jer nemamo tu moć, ali možemo ukloniti naše ratove na našim razinama – ratove koje započinjemo u našem srcu, a odražavaju se u našim obiteljima, crkvenoj i društvenoj zajednici. Često govorimo o velikim temama i velikim politikama, a zaboravljamo da to nije nešto što možemo promijeniti. Možemo utjecati svojom molitvom i djelima ljubavi'', rekao je.

Nadovezujući se na Evanđelje, nadbiskup Uzinić kazao je da se događa da jedno govorimo, a drugo živimo te da je to pojava i kod drugih religija. Dodao je kako se Isus najviše borio protiv licemjerja u religiji svoga vremena, a mi smo u opasnosti da na jedan način vidimo sebe te da svoju religiju koristimo ne zato da bismo sebe mijenjali u bolje ljude, nego da bismo druge pokušali učiniti boljim ljudima, a tu se onda uvijek dogodi da postanemo licemjeri. Mislimo da smo mi dovoljno dobri, a da drugi nisu. Zapravo, uvijek bismo trebali polaziti od sebe. Da bismo promijenili druge, istaknuo je nadbiskup, najprije trebamo promijeniti sebe same te svojim životom i radošću koja iz te promjene proizlazi biti poticaj drugima da se i oni mijenjaju.

S obzirom na to da Crkva nalaže ispovijed jednom godišnje, i to o svetkovini Uskrsa, nadbiskup Uzinić kazao je kako ne misli da se trebamo ispovjediti jednom godišnje, nego onda kad smo doista odlučili učiniti promjenu u svom životu, te da nam ispovijed ne bi trebala biti samo formalni čin koji ćemo zadovoljiti. 

''Ako nemamo iskrenu želju da se obratimo, stvari nastavljaju biti kakve su bile i prije. Gdje sam pao, ponovno padam i nema rasta. Svaka ispovijed trebala bi biti jedan iskorak, događaj obraćenja. Ispovijed ne bi trebala biti običaj, nego čin za koji sam se pripravio, a to nam nekad nije toliko važno, nego želimo izreći svoje grijehe, čuti što će nam svećenik dati za pokoru i to ostaje na toj razini. Pozivam vjernike da doista donesu odluke da to ne naprave samo formalno, nego pokušaju promijeniti život. Pozivam i svećenike da ne žure. Znam da su redovi i da ispovijedanje može biti naporno, ali važno je svakoj osobi posvetiti pažnju, da ispovijed ne bude formalno iznošenje grijeha, nego da pomogne konkretnoj osobi da iz te ispovijedi iziđe s kvalitetnim odlukama'', zaključio je nadbiskup Uzinić.