Mons. Uzinić: ''Nismo se znali nositi s tom pojavom''

U sinoćnjoj emisiji ''Izdvojeno'' gostovao je mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor i predsjednik Povjerenstva HBK-a za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Govorio je o temi braka, obitelji i Crkve kao suputnice obitelji, o praćenju onih koji ne žive ideal kršćanskoga života, kao i o gestama ljubavi. Osvrnuo se na aktualni skandal koji potresa Katoličku crkvu zbog prozivanja pape emeritusa Benedikta XVI. da kao nadbiskup Münchena i Freisinga nije spriječio daljnje djelovanje svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje dječaka.

''Nisam čitao izvješće, ali čuo sam da je Papa ispravio neke stvari za koje se mislilo da je do sada rekao i da je obećao da će pročitati izvješće i dati cjeloviti komentar. Tako bih ja komentar konkretnog slučaja prepustio njemu i ne bih davao sud o tome. Ono što taj slučaj pokazuje jest ono što smo mi i do sada znali da je u Katoličkoj crkvi, kao vjerojatno i u drugim zajednicama, bilo lošeg, neadekvatnog odnosa prema toj pojavi. Je li moguće da je takva situacija bila i u slučaju pape Benedikta, odnosno tada nadbiskupa Ratzingera? Vrlo vjerojatno, jer to se tada događalo svugdje, i nema na svijetu biskupije koja može mirno reći: 'Ne to se kod nas nije nikad dogodilo.' Niti mi to tako možemo reći. Jednostavno, to je pojava s kojom se nismo znali nositi, krivo smo ju tretirali i donosili smo krive odluke koje su zapravo toj pojavi omogućavalo da se širi.

Zašto je to tako? Prije sam govorio da bi Crkva trebala biti obitelj. Možda je to baš zbog tih obiteljskih odnosa. No, problem je što smo te obiteljske odnose zaustavljali na svećenicima, a nismo ih pokušali proširiti na one koji su bili njihove žrtve. Tu ja vidim jedan od problema. Zašto se to nije pokušalo riješiti? Ne vjerujem da se nije rješavalo, ali pokušalo se rješavati na načine, a vidimo da su ti načini bili krivi.

Ne vjerujem da je cilj bilo zataškavanje, možda negdje i jest. Mislilo se da će se to riješiti na drugi način, a tako se nije riješilo. Čini mi se da se nije ni znalo s kakvom se pojavom suočavamo. Bez obzira na tu situaciju, ako je bila, bila je dio tog njegova nesnalaženja. Nije to nešto što se dogodilo samo tu, nego svugdje, i svi mi se nismo snalazili, i nije da se mi u Crkvi nismo snalazili. To je puno širi problem i na mnogim drugim razinama. I uza sve to, ako se potvrdi da je papa Benedikt kriv za to razdoblje i da je učinio nešto što nije trebao, ili nije učinio što je trebalo, ne može se izgubiti činjenica da je on onaj koji je pokrenuo promjenu u Crkvi u odnosu na to pitanje, i Crkva se s njim na jedan nov način počela suočavati s tom problematikom. 

To što smo došli do ovih rezultata plod je tog procesa koji je započeo papa Benedikt. Ne smijemo izgubiti iz vida, koliko god je ovo teško, radi se o papi koji je još uvijek živ i za kojeg imamo poštovanje u odnosu na ono što je u Crkvi učinio.''

Mons. Uzinić naglasio je kako je u rješavanje problema potrebno uključiti društveno-političku zajednicu. ''Bez društveno-političke zajednice i nemamo prave mogućnosti kazniti niti donijeti odluke koje mogu na kraju pomoći onima koji su oštećeni.''

Komentirao je i aktualni popis stanovništva za čije se poražavajuće podatke odgovornost prebacuje s jedne na drugu politiku, pa i na Crkvu koja je odgovorna ako nije uspjela prenijeti da je obitelj radost ljubavi. ''Teška je situacija, u pitanju je naš nacionalni opstanak. Nije se to prvi put dogodilo narodima u povijesti. Narodi su postajali i nestajali. Mnogi mladi iseljavaju, odlaze, traže bolji život, drugi žele doći. Ponajprije oni koji su na vlasti, trebali bi utjecati na te tokove. Učiniti da ova zemlja bude doista privlačna, da se ljudi osjećaju sretni, da su zadovoljni, da nemamo percepciju Hrvatske kao korumpiranog društva u kojemu se ne može živjeti, nego da svi zajedno pokušamo stvoriti percepciju lijepe zemlje u kojoj je doista zadovoljstvo živjeti.''

Mons. Uzinić ne vidi problem samo u padu broja stanovnika nego i u njegovoj strukturi. ''Struktura je staračka, a ona nema potencijal za rađanje, potencijal za promjene, i to je naš najveći problem'', naglašava riječki nadbiskup koadjutor koji se osvrnuo i na aktualnu podijeljenost oko teme cijepljenja u pandemiji.

''To što se pokazalo da cjepivo nije tako učinkovito kao što smo mislili, ne umanjuje gestu da se radi o činu ljubavi. Moramo vjerovati onim stručnjacima koji kažu da ono pomaže, u smislu da osobe koje su cijepljenje imaju blaže  simptome nego drugi, pa na taj način ono i dalje pomaže društvu u borbi protiv pandemije. Jer ako me nije zaštitilo, ako nije zaštitilo druge, samom činjenicom da smanjuje teže simptome i broj hospitaliziranih, pomaže društvu da može nastaviti funkcionirati. Sama činjenica da ću ja primiti cjepivo, da ne bih opteretio svojom bolešću zdravstveni sustav, opet je, po mom mišljenju, bez obzira na sve, čin ljubavi.''

Smatra kako je dobro da ljudi izražavaju mišljenje i protestiraju ako smatraju da je neko njihovo pravo ugroženo, a boriti se za prava drugoga također je čin ljubavi. ''Ono što je meni smetalo u cijeloj ovoj situaciji tih protesta jest pozivanje na vjerske razloge i vjerske motive za necijepljenje. Pretvaranje cijepljenja u vjersko pitanje, a zaboravljanje da je riječ o jednom medicinskom i znanstvenom problemu. Ignoriranje znanstvenih i medicinskih potvrda o korisnosti cijepljenja i unošenje poluznanstvenih i drugih kriterija u prosudbu, kad se s vjerskim simbolima manipulira za neke ciljeve koji nemaju veze s vjerom'', zaključio je mons. Mate Uzinić.

Odgovarajući na pitanje o tome kako će Crkva pratiti rastavljene i ponovno civilno vjenčane, mons. Uzinić govorio je o važnosti nauka o nerazrješivosti ženidbe, ali i potrebi individualnoga pristupa.

''Crkva želi biti suputnica u obiteljima. Često u propovijedima i pastoralnim službama naglašavamo važnost obitelji. HBK ima vijeće koje se bavi pitanjem obitelji, pastorala obitelji, ali i života. Mi bismo htjeli puno više nego što uspijevamo unutar Crkve. Naravno da ne možemo uzrok tražiti uvijek i u Crkvi, kad postoje i obitelji koje ne pokazuju interes za ono što im Crkva nudi i čini. Mi moramo prihvatiti i tu situaciju. Ono što bismo mi htjeli jest da i sama obitelj sebe prepozna kao Crkvu, ali isto tako da i Crkva sebe prepozna kao obitelj. Kad bi se dogodile te dvije stvarnosti, puno bi se više uspijevalo postići u pastoralu s obiteljima'', rekao je.

Cijeli razgovor pogledajte ovdje.