Papa Franjo u Singapuru: "Život nas naposljetku vraća jednoj jedinoj stvarnosti: bez ljubavi smo ništa"

Homiliju Svetog Oca prenosimo u cijelosti.

“Znanje nadima, a ljubav izgrađuje” (1 Kor 8,1). Sveti Pavao ove riječi upućuje braći i sestrama kršćanske zajednice u Korintu, zajednici bogatoj mnogim karizmama (usp. 1 Kor 1,4-5), kojoj apostol često preporučuje, u svojim poslanicama, da njeguju zajedništvo u ljubavi.

Slušamo ove riječi dok zajedno zahvaljujemo Gospodinu za Crkvu u Singapuru, također bogatu darovima, živu, rastuću i u konstruktivnom dijalogu s raznim drugim vjeroispovijestima i religijama s kojima dijeli ovu divnu zemlju.

Upravo iz tog razloga želio bih komentirati iste riječi crpeći inspiraciju iz ljepote ovog grada i velike i odvažne arhitekture koja doprinosi njegovoj poznatosti i očaravajućem izgledu, počevši od impresivnog kompleksa Nacionalnog stadiona u kojem se nalazimo. I želio bih to učiniti podsjećajući da, u konačnici, ni u nastanku ovih impozantnih građevina, kao ni bilo kojeg drugog pothvata koji ostavlja pozitivan trag u svijetu, nije primarno presudan novac, tehnika ili inženjering — iako su sva ta sredstva korisna — nego ljubav: "ljubav koja izgrađuje". Možda bi netko mogao pomisliti da je ovo naivna izjava, ali, razmislimo li dublje, shvatit ćemo da nije. Nema dobrog djela iza kojeg ne stoje ljudi — možda briljantni, jaki, bogati, kreativni — ali i oni su krhke žene i muškarci poput nas, kojima bez ljubavi nema ni života, ni entuzijazma, ni razloga za djelovanje, niti snage za gradnju.

Draga braćo i sestre, ako postoji i ostaje nešto dobro na ovome svijetu, to je samo zato što je ljubav u bezbrojnim i raznolikim okolnostima prevladala nad mržnjom, solidarnost nad ravnodušnošću, a velikodušnost nad sebičnošću. Bez toga ovdje nitko ne bi mogao izgraditi ovako veliku metropolu, arhitekti ne bi projektirali, radnici ne bi radili i ništa se ne bi postiglo.

Dakle, ono što vidimo je znak, a iza svakog djela koje je pred nama stoje brojne ljubavne priče koje treba otkriti: priče o muškarcima i ženama ujedinjenima u zajednici, o građanima posvećenima svojoj zemlji, o majkama i brižnim očevima koji se brinu za svoje obitelji, o profesionalcima i radnicima svih vrsta i razina, pošteno predanima svojim različitim ulogama i zadacima. Dobro je naučiti čitati te priče, ispisane na fasadama naših kuća i na linijama naših ulica, i prenositi njihovo sjećanje kako bismo se podsjetili da se ništa trajno ne rađa niti raste bez ljubavi.

Ponekad nas veličina i impresivnost naših projekata mogu natjerati da to zaboravimo, zavaravajući se da možemo biti sami autori vlastitih života, bogatstva, dobrobiti i sreće. No, život nas naposljetku vraća jednoj jedinoj stvarnosti: bez ljubavi smo ništa.

Vjera nas još više utvrđuje i prosvjetljuje u toj sigurnosti, jer nas uči da je u korijenu naše sposobnosti voljeti i biti ljubljeni sam Bog, koji nas je očinskim srcem želio i doveo u postojanje na potpuno besplatan način (usp. 1 Kor 8,6), i koji nas je jednako besplatno otkupio i oslobodio od grijeha i smrti smrću i uskrsnućem svoga Jedinorođenca. Sve što jesmo i što možemo postati ima svoje porijeklo i ispunjenje u Njemu.

Tako u našoj ljubavi vidimo odraz Božje ljubavi, kao što je rekao sveti Ivan Pavao II. prilikom svog posjeta ovoj zemlji (usp. sveti Ivan Pavao II., Propovijed svete Mise na Nacionalnom stadionu u Singapuru, 20. studenoga 1986.), dodajući važnu misao da ''zbog toga ljubav karakterizira duboko poštovanje prema svim ljudima, bez obzira na njihovu rasu, vjeru ili bilo što drugo što ih čini različitima od nas'' (ibid.).

To je za nas važno jer, osim divljenja koje osjećamo pred djelima ljudskih ruku, podsjeća nas da postoji još veće čudo, koje treba prihvatiti s još većim divljenjem i poštovanjem: to su braća i sestre koje svakodnevno susrećemo na našem putu, bez preferencija i bez razlika. Kao što singapursko društvo i Crkva jasno svjedoče: etnički su tako raznoliki, a u isto vrijeme tako ujedinjeni i solidarni!

Najljepša građevina, najdragocjenije blago i najisplativija investicija u Božjim očima smo mi: ljubljena djeca istoga Oca (usp. Lk 6,36), pozvana širiti ljubav. Čitanja ove svete Mise govore nam o tome na različite načine, svaki iz svog kuta opisujući istu stvarnost: ljubav koja je pažljiva u poštivanju ranjivosti slabih (usp. 1 Kor 8,13), providnosna u poznavanju i praćenju onih koji su nesigurni na putu života (usp. Ps 138), te velikodušna i dobrohotna u opraštanju, iznad svake proračunatosti i mjere (usp. Lk 6,27-38).

Ljubav koju nam Bog iskazuje i na koju nas poziva da je živimo takva je: ''velikodušno odgovara na potrebe siromaha, samilosna je prema onima koji pate, spremna je ponuditi gostoprimstvo, vjerna je u teškim vremenima, uvijek voljna oprostiti i nadati se'', do te mjere da ''na proklinjanje odgovara blagoslovom koje ima svoje uporište u Evanđelju'' (usp. sveti Ivan Pavao II., Propovijed svete Mise na Nacionalnom stadionu u Singapuru, 20. studenoga 1986.).

Vidimo to u brojnim likovima svetaca: muškaraca i žena koje je Božje milosrđe osvojilo do te mjere da su postali njegov odraz, jeka i živa slika. Na kraju, želio bih spomenuti dvoje njih.

Prva je Marija, čije Presveto Ime danas slavimo. Njezina potpora i prisutnost dali su i daju nadu tolikom broju ljudi. Na kolikim se usnama Njezino ime pojavilo i pojavljuje u trenucima radosti i boli! To je zato što u njoj vidimo Očevu ljubav očitovanu na jedan od najljepših i najcjelovitijih načina: nježnost majke, koja sve razumije, oprašta i koja nas nikada ne napušta. Zbog toga se obraćamo Njoj!

Drugi je svetac koji je ovoj zemlji drag, a na svojim misionarskim putovanjima ovdje je više puta naišao na gostoprimstvo. Govorim o svetom Franji Ksaverskom, koji je u ovu zemlju primljen više puta, posljednji put 21. srpnja 1552., nekoliko mjeseci prije svoje smrti.

Imamo njegovo prekrasno pismo upućeno svetom Ignaciju i njegovim prvim sudrugovima, u kojem izražava želju da ode na sva sveučilišta svoga vremena kako bi ''posvuda vikao kao luđak i prodrmao one koji imaju više znanja nego ljubavi'', do te mjere da osjete poticaj da postanu misionari iz ljubavi prema svojoj braći, ''govoreći iz dubine srca: 'Gospodine, evo me; što želiš da učinim?’'' (Pismo iz Cochína, siječanj 1544.).

Mogli bismo i ove riječi učiniti svojima, slijedeći njegov i Marijin primjer: ''Gospodine, evo me; što hoćeš da učinim?'', kako bi nas te riječi pratile ne samo u ovim danima nego uvijek, kao trajni zadatak da slušamo i hitno odgovaramo na pozive na ljubav i pravednost koji nam i danas dolaze iz beskrajne Božje ljubavi.