Andrija Matijaš Pauk

U nizu palih za hrvatsku slobodu posebno se ističe ime Andrije Matijaša Pauka. Već za života doživljavan je kao legenda Domovinskog rata, a oni koji su ga znali opisuju ga kao skromnu, inteligentnu i samoprijegornu osobu neupitnih moralnih i vojničkih kvaliteta, prirodni autoritet.

Rodio se 31. srpnja 1947. u Pozorcu, mjestu u sastavu općine Marina kod Trogira. Kao mladić odabire vojni poziv te upisuje banjolučku školu za oklopno-mehanizirane postrojbe. Uvidjevši pravila igre u JNA, okreće se sportu te uz odlično poznavanje tenkova i oklopne borbe ubrzo postaje jednim od vodećih imena vojnog sporta. Bio je vrstan višebojac, strijelac i skijaš, streljački sudac i međunarodni instruktor skijanja.

Već 1990., vidjevši što se sprema, daje svoje iskustvo i znanje domovini te sudjeluje u stvaranju hrvatske vojske, a 25. kolovoza 1991. pristupa Zboru narodne garde na Banovini, gdje odmah sudjeluje u bitkama kao pješak. Potom se pridružuje 4. gardijskoj brigadi ZNG, s kojom odlazi na drniško-sinjsko, a potom dubrovačko bojište. Iskazavši se prvo kao pješak, od prvih zarobljenih tenkova ustrojava ustrojava Oklopnu bojnu 4. brigade, a 10. listopada postaje i njenim zapovjednikom. Tu se tek vidjelo što sve može. Riječima generala zbora Janka Bobetka, „oklop je poznavao savršeno, pa ga je upotrebljavao kako nikada nitko nije. Tako je, primjerice, u dubrovačkim brdima naše tenkove provukao starom željezničkom prugom za Trebinje zašavši tako četnicima iza leđa. Četnici su bili šokirani“. Operacija Vlaštica, kojom je cijelo dubrovačko zaleđe, sve do granice na Prevlaci, stavljeno pod nadzor Hrvatske vojske, završena je za samo tri dana, unatoč teškim vremenskim uvjetima i snažnom neprijateljskom otporu. Znao je Matijaš i zavarati protivnika. U počecima djelovanja na južnom bojištu brigada je raspolagala sa svega nekoliko tenkova i oklopnjaka, no vojnici su ih cijeli dan vozili po bojišnici kako bi neprijatelj mislio da se radi o nekoliko desetaka tenkova, kao da djeluje barem jedna satnija. Jednom prilikom je tijekom izviđanja na Dinari sada general-bojnik Damir Krstičević rekao Matijašu da bi bilo dobro gore izvući tenkove, na što je ovaj odvratio: „Ako bi bilo dobro, tenkovi će doći na planinu“. „Pokazalo se to poslije kao presudno. Krenuli smo i za tri sata zauzeli sve bitne točke na tom strateškom pravcu“, kaže Krstičević.

On sam je uvijek bio prvi. Kad bi se išlo u borbena djelovanja, njegov poklič je bio „Za mnom!“, što svi njegovi vojnici ističu. „Mogao si mu uvijek doći po savjet ili riječ utjehe siguran da će te saslušati i razumjeti. Ono što nije mogao sam, nije tražio od drugih“, kaže pukovnik Nenad Žure. A mogao je mnogo. Istaknuo se i u operaciji Gusar (znanoj kao „Maslenica“), osobito u tenkovskoj bici za Kašić. Razinu njegovih napora najbolje sumira činjenica da se nakon što je 1. veljače 1993. ranjen, već idućeg dana na štakama vratio na bojište pomoći svojoj postrojbi. Potom s Četvrtom stiže u vodičko zaleđe i od 1. listopada 1993. postaje načelnik oklopa. Te je godine u svoj ratni dnevnik zapisao: Postrojba je za buduća djelovanja popunjena i najmodernijom tehnikom, a pored iskustva iz Domovinskog rata, osobita pozornost posvećuje se iskustvima najjačih vojnih sila na svijetu glede uporabe najmodernije tehnike radi budućih zadaća. Četnicima poručujemo: 'Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja'“. Borbenu spremu tada već dobro postavljene 4. brigade najbolje je sažeo ondašnji ministar obrane Gojko Šušak: „Da, Hrvatska vojska ima sedam gardijskih brigada, sve i dobro ustrojene i dobro opremljene. Ima jedna koja je udarna, a to je Četvrta“. Godinu dana je Andrija Matijaš bio na čelu oklopno mehanizirane bojne, a potom postaje načelnik stožera brigade, i naposljetku vršitelj dužnosti njena zapovjednika, nakon što je zapovjednik ranjen.

Nikad nije bio nespreman te je govorio da se protivnika nikad ne smije podcijeniti. Ništa nije prepuštao slučaju a taktiku je jednostavno osjećao te je spontano povlačio prave poteze, svjedoče njegovi suborci. Uvijek ih je ohrabrivao, a u teškim trenucima preko motorole zbijao šale. Kad bi bojna imala predah, on ga nije uzimao, već bi obilazio vojnike i pitao ih što trebaju. Bio im je poput oca, govore. Premda tvrd, mnogo je skrbio za svoje ljude. U svoje slobodno vrijeme sa suprugom je obilazio ranjenike i obitelji poginulih. Osim što je bio autoritet, bio je i primjer.

Nakon Banovine, Poneretvlja i „Maslenice“ (Gusar) uslijedili su Zima 94, Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni potez. Prvi je sa svojim tenkistima ušao u Knin, no kad su na tvrđavu dolazile kamere, prvi je odande nestao. Triput je ranjavan, čak dvaput tijekom Maslenice. Uvijek se znalo što misli. Prezirao je prazne priče, mito i korupciju. Poginuo je u posljednjoj operaciji 4. gardijske brigade tijekom Domovinskog rata, u Južnom potezu, 9. listopada 1995. Posthumno je, uz niz državnih odličja, dobio čin generala bojnika.

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvori:

Svi podaci, kao i citati, preuzeti su iz: Nada MATIJAŠ, Andrija Matijaš – Pauk... da se ne zaboravi, Naklada Bošković, Split, 2005.