Posljednji ispraćaj fra Krunoslava Kašnara
Sprovodne obrede te svetu Misu zadušnicu u župnoj crkvi Uznesenja BDM predslavio je sisački biskup Vlado Košić.

Fra Krunoslav Kašnar, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, preminuo u srijedu 10. veljače, u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, u 83. godini života, 65. redovništva i 56. svećeništva, pokopan je u ponedjeljak 15. veljače na mjesnom groblju u Kloštar Ivaniću. Sprovodne obrede te Misu zadušnicu u župnoj crkvi Uznesenja BDM predslavio je sisački biskup Vlado Košić, a u koncelebraciji su bili: provincijal Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, fra Milan Krišto; domaći župnik, fra Robert Ćibarić te više svećenika. Oproštaju su nazočili i župljani te pokojnikova obitelj i prijatelji.
Fra Krunoslav (Đuro) Kašnar rođen je 1. kolovoza 1938. u Glavnici Gornjoj, župa Presvetoga Trojstva u Moravču, kao peto od sedmero djece Josipa i Adele rođ. Šarkanj. U novicijat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda ušao je 5. kolovoza 1956. u Cerniku. Nakon godine novicijata, 6. kolovoza 1957. položio je prve redovničke zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1962., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. u Zagrebu. Kao svećenik bio je na službi u Cerniku; u Beču kao dušobrižnik hrvatskih radnika i voditelj Hrvatske katoličke misije; u Varaždinu, Samoboru, Koprivnici i Kloštar Ivaniću. Tijekom svojega redovničkoga i svećeničkoga života obavljao je službe gvardijana, vikara i ekonoma samostana, dušobrižnika hrvatskih radnika u Austriji, župnog vikara, duhovnog asistenta OFS-a i FRAMA-e. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, 27. svibnja 1999. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, koja se daje za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota.
Biskup Košić u homiliji je podsjetio kako je fra Kruno posljednjih sedam godina svog života proveo upravo u Kloštar Ivaniću te je posvjedočio kako će ga uvijek pamtiti kao vedra, optimistična i mudra čovjeka i svećenika koji je za sugovornika uvijek znao naći prave riječi.
– Svaki svećenik ima poslanje koje nije samo radi njega samoga, nego je uvijek radi drugih. Svećenik je čovjek za druge, i naša služba, đakona, svećenika i biskupa, jest da donosimo Isusa Krista, da budemo Njegovi posrednici, da Njega obznanjujemo i Njega uprisutnjujemo. Osobito, da po presvetoj Euharistiji budemo donositelji Kristove prisutnosti među ljudima. Čuli smo Isusove riječi: 'Ja sam kruh živi…' Kad je to rekao, Židovi su se na to sablaznili i bili su povrijeđeni, ali On nije odustao od svoje riječi da je On taj kruh, te je dodao: 'Tko mene blaguje, živjet će uvijeke, a tko ne blaguje moga tijela i ne pije moje krvi, nema u sebi života vječnoga.' Život naš nije tek zemaljski. Mi ovaj zemaljski život održavamo hranom i pićem, ali mi nismo samo tijelo i čovjek nije samo zemaljski putnik, on je stanovnik neba i treba se hraniti vječnim stvarnostima da bi bio vrijedan i da bi mogao živjeti u Bogu – ustvrdio je biskup te je dodao kako je tu vjeru živio pokojni fra Kruno koji je svaki dan uzimao kruh i vino te govorio Isusove riječi: 'Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja'; i tim nebeskim kruhom i vječnim životom nije hranio samo sebe, nego i sve svoje vjernike bez obzira na to gdje se nalazio.
Nakon popričesne molitve od pokojnika se oprostio i fra Robert, istaknuvši kako je fra Kruno bio istinski mudar i brižan te je svojom duhovnošću svakodnevnicu u njihovu bratstvu činio istinski lijepom. Na groblju se od pokojnika oprostio i fra Venancije Mihaljević, koji je detaljno prikazao pokojnikov životni put.