Europa treba Belgiju kako bi se podsjetila na vlastitu povijest

Obraćanje pape Franje prenosimo u cijelosti.

Zahvaljujem Vašem Veličanstvu na srdačnoj dobrodošlici i ljubaznom pozdravu. Jako sam sretan što ću posjetiti Belgiju. Kada se razmišlja o ovoj zemlji, istovremeno se misli na nešto malo ali i veliko; zapadnu zemlju, koja je istovremeno središnja zemlja, kao srce golemog organizma koje kuca.

No proporcije i redoslijed veličina varaju. Belgija nije velika država, ali je njezina osebujna povijest značila da su, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, umorni i iscrpljeni europski narodi, koji su krenuli ozbiljnim putem pomirenja, suradnje i integracije, na Belgiju gledali kao na državu koja je po prirodi sjedište glavnih europskih institucija. Zbog činjenice da se nalazio na rascjepu između germanskog i latinskog svijeta, graničeći s Francuskom i Njemačkom, koje su najviše utjelovljavale nacionalističke antiteze u temelju sukoba, Belgija se pokazala kao idealno mjesto, gotovo sinteza Europe, od koje treba ponovno krenuti u njezinu obnovu, fizičku, moralnu i duhovnu.

Moglo bi se reći da je Belgija most: između kontinenta i Britanskog otočja, između germanskog i frankofonskog područja, između juga i sjevera Europe. Most, koji omogućuje skladu da se proširi i time potisne kontroverze. Most gdje svatko, sa svojim jezikom, svojim mentalitetom i svojim uvjerenjima susreće drugoga i odabire riječ, dijalog, dijeljenje kao sredstvo povezivanja. Mjesto gdje se uči od svog identiteta ne čini idola ili barijeru, već gostoljubiv prostor od kojeg se kreće i kome se vraća, gdje se promiču valjane razmjene i zajedno traži novu uravnoteženost, gdje se grade nova zajedništva. Most koji promiče trgovinu, povezuje i potiče dijalog civilizacija. Nezaobilazan most za izgradnju mira i odbacivanje rata.

Lako je shvatiti koliko je velika mala Belgija! Razumljivo je kako ju Europa treba kako bi se podsjetila na vlastitu povijest, sačinjenu od naroda i kultura, od katedrala i sveučilišta, od podviga ljudske domišljatosti, ali i brojnim ratovima i željom za dominacijom koja je ponekad postala kolonijalizam i iskorištavanje. 

Europa treba Belgiju kako bi nastavila putem mira i bratstva među narodima koji ju tvore. Ova zemlja podsjeća sve ostale da, kada se na temelju najrazličitijih i neodrživih izgovora – više ne poštuju granice i ugovore i prepuštamo oružju da kroji pravo, potkopavanjem onoga koji je na snazi, otvara se Pandorina kutija i svi vjetrovi počinju snažno puhati, tresući kuću i prijeteći njenim uništenjem.

Sklad i mir nisu postignuće koje se postiže jednom zauvijek, već zadatak i neprekidno poslanje koje treba njegovati, o kojem se treba brinuti ustrajno i strpljivo. Naime, kada se čovjek prestane sjećati prošlosti i ne dopušta da ga ona podučava, postaje uznemirujuće sposoban da ponovno padne premda se bio pridigao, zaboravivši patnju i zastrašujuću cijenu koju su platile prethodne generacije.

Upravo zato je Belgija dragocjenija nego ikada za sjećanje europskog kontinenta. Ona pruža nepobitne argumente za razvoj kulturnog, društvenog i politički trajnog i pravodobnog djelovanja koje je hrabro i ujedno razborito; koje će isključiti u budućnosti da ideja i praksa rata postane održivo rješenje, s katastrofalnim posljedicama. 

Povijest, koju se često ne sluša kao učiteljicu života, iz Belgije poziva Europu da nastavi svoj put ponovno otkrivajući svoje pravo lice, ulažući ponovno u budućnost otvarajući se životu, nadi, kako bi pobijedila demografsku zimu i pakao rata!

Katolička Crkva želi biti prisutnost koja, svjedočeći svoju vjeru u Krista uskrslog, ljudima, obiteljima, društvima i narodima nudi drevnu i uvijek novu nadu; prisutnost koja svima pomaže da se suoče s izazovima i kušnjama, bez olakog entuzijazma ili mračnog pesimizma, već sa sigurnošću da ljudsko biće, ljubljeno od Boga, ima vječni poziv mira i dobrote i nije predodređeno za raspadanje i ništavilo.

Držeći svoj pogled uprt u Isusa, Crkva se uvijek prepoznaje kao učenica, koja sa strahom i trepetom prati svog Učitelja, znajući da je sveta jer ju je On sazdao, a u isto vrijeme krhka i nedostojna u svojim članovima, ali u potpunosti primjerena vječnoj zadaći koja joj je povjerena, a koja je uvijek nadilazi.

Ona naviješta Radosnu vijest koja može ispuniti srca radošću i bezbrojnim djelima milosrđa, svjedočanstva ljubavi prema drugima, pokušava ponuditi konkretne znakove i dokaze ljubavi koja je pokreće. Međutim, Crkva živi u konkretnosti kultura i mentaliteta određenog doba, što doprinosi njenom oblikovanju ili ono što ponekad proživljava. Ne razumije uvijek i ne živi uvijek evanđeosku poruku u svojoj čistoći i potpunosti. 

Crkva živi u ovom trajnom suživotu svjetla i sjene, često s rezultatima velike velikodušnosti i sjajnom predanošću, a ponekad nažalost i s pojavom bolnih protivnih svjedočanstava. Mislim na dramatične događaje zlostavljanja djece, pošasti s kojom se Crkva odlučno i čvrsto suočava, slušajući i prateći povrijeđene te provodeći u cijelom svijetu kapilarni, detaljni program prevencije.

Rastužio me – u tom pogledu – fenomen „prisilnih posvajanja“, koji se također dogodio ovdje u Belgiji 50-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. U tim trnovitim pričama umiješao se gorki plod zločina i to zločin koji je nažalost bio rezultat mentaliteta raširenog u svim slojevima društva, do te mjere da su oni koji su djelovali na temelju toga vjerovali u svojoj savjesti da čine dobro za dijete i majku. Često su to mislili obitelj i drugi društveni slojevi, uključujući i Crkvu kako bi uklonili negativnu stigmu, koja je nažalost utjecala na neudane majke u to doba, kao poželjno dobro za oboje, majku i dijete, da dijete bude posvojeno. Bilo je čak i slučajeva gdje nekim ženama nije bila dana mogućnost izbora hoće li dijete zadržati ili ga dati na posvajanje.

Kao nasljednik apostola Petra molim Gospodina da Crkva uvijek u sebi pronađe snagu za razjašnjavanje stvari, a ne prilagođavanje dominantnoj kulturi, čak i kada ova kultura koristi – manipuliranjem– vrijednosti koje proizlaze iz Evanđelja, kako bi se ipak izvukli neopravdani zaključci s teškim rezultatom patnje i isključenosti. 

Molim da čelnici naroda, gledajući na Belgiju i njezinu povijest, budu u mogućnosti crpiti iz nje pouku i na taj način poštede svoje narode beskrajnih nesreća i nebrojenih smrti. Molim kako bi vladari znali preuzeti odgovornost, rizik i čast mira i znati ukloniti rizik, sramotu i apsurdnost rata. Molim se da se plaše suda savjesti, povijesti i Boga, te da obrate svoje poglede i srca, uvijek stavljajući opće dobro na prvo mjesto.

Vaše Veličanstvo, dame i gospodo, geslo moga posjeta vašoj zemlji je “En route, avec Espérance” - „Na putu, s nadom“. Činjenica da se Espérance - Nada piše velikim slovom navodi me na razmišljanje: govori mi da nada nije nešto što nosite u ruksaku dok hodate; ne, nada je dar od Boga i nosi je se u srcu! I stoga želim vama i svim muškarcima i ženama koji žive u Belgiji: da uvijek tražite i prihvaćate ovaj dar od Duha Svetoga, kako bi zajedno s Nadom koracali na putu života i povijesti.