[FOTO] Susret pape Franje s posvećenim osobama

Govor pape Franje prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobra večer!

Sve vas srdačno pozdravljam: biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, sjemeništarce i katehiste. Zahvaljujem predsjedniku Biskupske konferencije na njegovim riječima, kao i Jamesu, Grace, sestri Loreni i don Emmanuelu na njihovim svjedočanstvima.

Vrlo sam sretan što se susrećem s vama u ovom biskupijskom svetištu posvećenom Mariji, Pomoćnici kršćana: Mariji Pomoćnici, prema naslovu koji je vrlo drag svetom Ivanu Boscu; Mariji Helpim, kako ju s ljubavlju ovdje zazivate. Kad je 1844. godine Djevica nadahnula don Bosca da u Torinu izgradi crkvu u Njezinu čast, dala mu je ovo obećanje: "Ovdje je moj dom, odavde će dolaziti moja slava." Obećala je Marija da će, ako bude imao hrabrosti započeti gradnju tog svetišta, uslijediti velike milosti. I tako je bilo: crkva je sagrađena – i prekrasna je – te je postala središte širenja Evanđelja, formacije mladih i ljubavi, mjesto okupljanja mnogih ljudi.

Tako i ovo prekrasno svetište u kojem se nalazimo, inspirirano tom pričom, može biti simbol i za nas, posebno u odnosu na tri aspekta našeg kršćanskog i misionarskog hoda, kako su istaknuta u svjedočanstvima koja smo čuli: hrabrost za početak, ljepota prisutnosti i nada u rast.

Prvo: hrabrost za početak. Graditelji ove crkve započeli su pothvat velikim činom vjere, koji je donio plodove, ali koji je bio moguć samo zahvaljujući mnogim drugim hrabrim početcima onih koji su im prethodili. Misionari su stigli u ovu zemlju sredinom 19. stoljeća i prvi koraci njihova rada nisu bili laki, štoviše, neki su pokušaji propali. Ali oni se nisu predali: s velikom vjerom i apostolskim žarom nastavili su propovijedati Evanđelje i služiti braći, mnogo puta počinjući iznova ondje gdje nisu uspjeli, uz mnogo žrtava.

To nam podsjećaju ovi vitraji, kroz koje nam sunčeva svjetlost osmjehuje na licima svetaca i blaženika: žene i muškarci iz raznih krajeva, povezani s poviješću vaše zajednice: Petar Chanel, prvomučenik Oceanije, Giovanni Mazzucconi i Petar To Rot, mučenici Nove Gvineje, zatim Tereza iz Kalkute, Ivan Pavao II., Mary McKillop, Marija Goretti, Laura Vicuña, Zeffirino Namuncurà, Franjo Saleški, Ivan Bosco, Marija Domenica Mazzarello. Svi su oni braća i sestre koji su, na različite načine i u različitim vremenima, počinjući i ponovno počinjući mnoga djela i putove, pridonijeli donošenju Evanđelja među vas, s raznolikim bogatstvom karizmi, nadahnutih istim Duhom i istom ljubavlju Krista (usp. 1 Kor 12,4-7; 2 Kor 5,14). Zahvaljujući njima, njihovim "odlascima" i "ponovnim polascima", danas smo ovdje i nastavljamo dalje, bez straha, znajući da nismo sami: Gospodin djeluje u nama i s nama (usp. Gal 2,20), čineći nas, poput njih, oruđima svoje milosti (usp. 1 Pt 4,10).

U vezi s tim, također u svjetlu onoga što smo čuli, želio bih vam preporučiti važan put prema kojemu biste mogli usmjeriti svoje "polaske": onaj prema periferijama ove zemlje. Mislim na ljude iz najugroženijih slojeva urbanog stanovništva, kao i na one koji žive u najudaljenijim i najzapostavljenijim područjima, gdje ponekad nedostaje osnovnih potreba. Također, na one marginalizirane i ranjene, moralno ili fizički, predrasudama i praznovjerjem, ponekad do rizika za život, kao što su nam podsjetili James i sestra Lorena. Crkva želi biti posebno blizu tim braćama i sestrama, jer je u njima Isus prisutan na poseban način (usp. Mt 25,31-40), a gdje je On, naša Glava, tamo smo i mi, Njegovi udovi, pripadnici istog Tijela, "dobro povezani i povezani uz pomoć svih spojeva" (Ef 4,16).

To nas dovodi do drugog aspekta: ljepota prisutnosti. Možemo ju vidjeti simboliziranu u školjkama kina kojima je ukrašen prezbiterij ove crkve, a koje su znak prosperiteta. Podsjećaju nas da je ovdje najljepše blago u očima Oca – mi, okupljeni oko Isusa, pod plaštom Marije, duhovno povezani sa svom braćom i sestrama koje nam je Gospodin povjerio, a koji ne mogu biti ovdje, zapaljeni željom da cijeli svijet upozna Evanđelje i podijeli s nama njegovu snagu i svjetlost.

James je pitao kako prenijeti mladima entuzijazam misije. Ne mislim da postoje "tehnike" za to. Ipak, jedan provjeren način je upravo njegovati i dijeliti s njima našu radost što smo Crkva (usp. BENEDIKT XVI., Homilija na Misi otvaranja V. opće konferencije Latinskoameričkog episkopata i Kariba, Aparecida, 13. svibnja 2007.), gostoljubiv dom napravljen od živih, izabranih i dragocjenih kamenova, koje je Gospodin postavio jedne uz druge i povezao svojom ljubavlju (usp. 1 Pt 2,4-5). Tako, kao što nas je podsjetila Grace, prisjećajući se iskustva Sinode, cijeneći i poštujući jedni druge i služeći jedni drugima, možemo pokazati njima i svima koji nas susreću koliko je lijepo zajedno slijediti Isusa i naviještati Njegovo evanđelje.

Ljepota prisutnosti, dakle, ne doživljava se toliko u velikim događajima i trenutcima uspjeha, koliko u vjernosti i ljubavi s kojom se svaki dan trudimo rasti zajedno.

I tako dolazimo do trećeg i posljednjeg aspekta: nade u rast. U ovoj crkvi postoji zanimljiva "kateheza u slikama" o prijelazu preko Crvenog mora, s likovima Abrahama, Izaka i Mojsija. Patrijarsi su postali plodni vjerom, koji su, jer su vjerovali, primili dar mnogobrojne potomke (usp. Post 15,5; 26,3-5; Izl 32,7-14). Ovo je važan znak jer ohrabruje i nas, danas, da vjerujemo u plodnost našeg apostolata, nastavljajući sijati male sjemenke dobrote u brazde svijeta. Čine se malene, poput gorušičinog zrna, ali ako vjerujemo i ne prestanemo ih sijati, Božjom milošću proklijat će, donijeti obilan rod (usp. Mt 13,3-9) i proizvesti stabla sposobna primiti ptice nebeske (usp. Mk 4,30-32). To kaže sveti Pavao, kada nas podsjeća da rast onoga što sijemo nije naše djelo, već Gospodinovo (usp. 1 Kor 3,7), a to uči majka Crkva, kada naglašava da, iako kroz naše napore, Bog "dovodi svoje kraljevstvo na zemlju" (DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekr. Ad gentes, 42). Zato nastavljamo evangelizirati, strpljivo, ne dopuštajući da nas obeshrabre teškoće i nerazumijevanja, čak ni kada se pojave tamo gdje ih najmanje želimo sresti: u obitelji, na primjer, kao što smo čuli.

Draga braćo i sestre, zahvalimo zajedno Gospodinu što Evanđelje pušta korijenje i nastavlja se širiti u Papui Novoj Gvineji i na Salomonskim Otocima. Nastavite svoju misiju kao svjedoci hrabrosti, ljepote i nade! Zahvaljujem vam na svemu što činite, blagoslivljam vas sve od srca i molim vas, molite se za mene.