''Moje duboko suosjećanje upućeno je prema žrtvama seksualnog zlostavljanja''
Pismo pape emeritusa Benedikta XVI. o izvještaju o zlostavljanjima u nadbiskupiji München i Freising.
Drage sestre i draga braćo!
Nakon predstavljanja izvještaja o zlostavljanjima u nadbiskupiji München i Freising 20. siječnja 2022., svima vama želim se osobno obratiti. Zapravo, iako sam bio nadbiskup Münchena i Freisinga nešto manje od pet godina, moja duboka pripadnost Münchenskoj nadbiskupiji kao svojoj domovini još uvijek je u meni.
Prije svega, želio bih uputiti riječ srdačne zahvale. U ovim danima ispitivanja savjesti i razmišljanja, doživio sam toliko ohrabrenja, toliko prijateljstva i toliko znakova povjerenja što nisam mogao ni zamisliti. Posebno bih želio zahvaliti maloj skupini prijatelja koji su samozatajno sastavili moja sjećanja, moje memoare od 82 stranice za odvjetnički ured u Münchenu, koje ne bih mogao sam napisati. Uz odgovore na pitanja odvjetničkog ureda, dodano je čitanje i analiza gotovo 8000 stranica dokumenata u digitalnom formatu. Ovi su mi suradnici također pomogli proučiti i analizirati izvještaj od gotovo 2000 stranica. Rezultat će biti objavljen nakon mog pisma.
U ogromnom poslu tih dana, razradi stava, dogodio se previd u vezi s mojim sudjelovanjem na sastanku Ordinarijata 15. siječnja 1980. Ova pogrješka, koja se nažalost dogodila, nije namjerno željena, i nadam se da se može opravdati. Već sam dogovorio da nadbiskup Gänswein to priopći u izjavi za tisak od 24. siječnja 2022. To ne umanjuje brigu i predanost koji su bili i jesu za te prijatelje očit apsolutni imperativ. Duboko me je pogodilo da je ovaj propust iskorišten da se dovede u pitanje moja istinitost, do te mjere da sam predstavljen kao lažljivac. Puno su me više dirnuli razni iskazi povjerenja, srdačna svjedočanstva i dirljiva pisma ohrabrenja koje sam primio od tolikih ljudi. Posebno sam zahvalan na povjerenju, podršci i molitvama koje mi je osobno iskazao papa Franjo. Na kraju, želio bih zahvaliti maloj obitelji u samostanu 'Mater Ecclesiae' čije mi zajedništvo života u sretnim i teškim trenutcima daje onu unutarnju čvrstinu koja me održava.
Nakon riječi zahvale treba uslijediti i ispovijed. Sve me snažnije pogađa to što Crkva stavlja iz dana u dan na početak slavlja svete Mise – u kojoj nam Gospodin daje svoju Riječ i sebe samoga – priznanje naše krivice i molbu za oproštenje. Molimo Boga živoga javno da nam oprosti krivnju, našu veliku i jako veliku krivnju (grijeh, preveliki grijeh). Jasno je da se riječ "jako velik" ne odnosi na isti način na svaki dan, na svaki pojedini dan. Ali, svaki dan me pita ne bih li i danas trebao govoriti o jako velikoj krivnji. I utješno mi kaže da, koliko god danas moja krivnja bila velika, Gospodin mi oprašta, ako se iskreno prepustim Njemu i uistinu sam spreman na promjenu sebe samog.
U svim mojim susretima, osobito tijekom brojnih apostolskih putovanja, sa žrtvama seksualnog zlostavljanja od strane svećenika, gledao sam u oči, suočavao sam se s posljedicama jako velike krivnje i naučio sam razumjeti da smo i sami uvučeni u ovu veliku krivnju kad zanemarujemo ili kad se ne suočimo s neophodnom odlukom i odgovornošću, kao što se prečesto događalo i događa se. Kao i tada, u tim susretima, i sada, još jednom mogu samo izraziti svoj duboki sram, svoju veliku bol i iskrenu molbu za oprost svim žrtvama seksualnog zlostavljanja. Imao sam velike odgovornosti u Katoličkoj crkvi. Tim je veća moja tuga zbog zloporaba i grješaka koje su se dogodile za vrijeme mog mandata u pojedinim mjestima. Svaki pojedinačni slučaj seksualnog zlostavljanja strašan je i nepopravljiv. Moje duboko suosjećanje upućeno je prema žrtvama seksualnog zlostavljanja i žalim za svakim slučajem.
Sve više razumijem gađenje i strah koji je Krist osjetio na Maslinskoj gori kad je vidio sve strašne stvari koje je morao u sebi proživjeti. To što su učenici u tom trenutku spavali, nažalost, predstavlja situaciju koja se danas ponavlja i za koju se i ja osjećam prozvanim. I zato se mogu samo moliti Gospodinu i zazivati sve anđele, i svetce i vas, drage sestre i braćo, da se molite za mene Gospodinu Bogu našemu.
Uskoro ću se naći pred konačnim sudcem svog života. Čak i ako, gledajući unatrag na svoj dugi život, mogu imati razloga za strepnju i strah, ipak mi je srce radosno jer čvrsto vjerujem da Gospodin nije samo pravedan sudac, već istovremeno i prijatelj i brat koji je već i sam patio zbog mojih nedostataka i zato je i sudac, no ujedno i moj zagovornik (Paraclito). S obzirom na trenutak suda, postaje mi jasna milost što sam kršćanin. To što sam kršćanin daje mi spoznaju, štoviše, prijateljstvo sa sudcem mog života i omogućuje mi da s pouzdanjem prijeđem tamna vrata smrti. U vezi s tim, stalno mi pada na pamet ono što Ivan pripovijeda na početku Otkrivenja: on vidi Sina Čovječjega u svoj njegovoj veličini i pada pred njegove noge kao mrtav. Ali On, položivši na njega svoju desnicu, kaže mu: “Ne boj se! To sam ja...” (usp. Otk 1,12-17).
Dragi prijatelji, s tim osjećajima sve vas blagoslivljam.
Benedikt XVI.