Papa Franjo: "Budite more dobra!"
Papin govor koji je izrekao na završnom zasjedanju Mediteranskih susreta 2023 u Marseilleu, prenosimo u cijelosti.
Gospodine Predsjedniče Republike,
draga braćo biskupi,
cijenjeni gradonačelnici i vlasti koji predstavljate gradove i područja okupana Mediteranskim morem,
sve prijateljice i prijatelji!
Srdačno vas pozdravljam,
zahvalan svakome od vas što ste prihvatili poziv kardinala Avelinea da sudjelujete na ovim susretima.
Hvala vam na vašem radu i na vrijednim razmišljanjima koja ste podijelili. Nakon Barija i Firence napreduje put služenja mediteranskim narodima: i ovdje se našli zajedno crkveni i civilni poglavari ne da bi pregovarali o zajedničkim interesima, već potaknuti željom da se brinu za čovjeka; hvala vam što to činite s mladima, sadašnjošću i budućnošću Crkve i društva.
Grad Marseille je vrlo star. Osnovali su ga grčki moreplovci koji su došli iz Male Azije, a mit na njegov početak smješta ljubavnu priču između mornara doseljenika i domaće princeze. Od svog nastanka ima složeni i kozmopolitski karakter: prima bogatstva mora i daje domovinu onima koji je više nemaju. Marseille nam govori da je, unatoč poteškoćama, suživot moguć i da je izvor radosti. Na geografskoj karti, između Nice i Montpelliera, gotovo se čini da je nacrtan osmijeh; i volim o tome razmišljati ovako, kao o 'osmijehu Mediterana'. Stoga bih vam želio ponuditi neka razmišljanja o tri stvarnosti koje karakteriziraju Marseille: more, luka i svjetionik.
1. More
More naroda učinilo je ovaj grad mozaikom nade, sa svojom velikom multietničkom i multikulturalnom tradicijom, koju predstavlja više od 60 konzulata prisutnih na njegovu teritoriju. Marseille je grad koji je i pluralan i singularan, jer upravo njegova pluralnost, rezultat susreta sa svijetom, čini njegovu povijest singularnom. Danas često čujemo kako se ponavlja da je mediteranska povijest mješavina sukoba između različitih civilizacija, religija i vizija. Nemojmo zanemariti probleme, ali ne dajmo se zavarati: razmjena među narodima učinila je Mediteran kolijevkom civilizacije, morem koje je preplavljeno blagom, do te mjere da, kako je napisao veliki francuski povjesničar, to nije ''jedan krajolik, nego bezbrojni krajolici. Ne jedno more, nego niz mora''; ''tisućljećima se sve slijeva u njega, komplicirajući i obogaćujući njegovu povijest'' (F. BRAUDEL, La Méditerranée, Pariz 1985., 8). 'Mare nostrum' je prostor susreta: između abrahamskih religija; između grčke, latinske i arapske misli; između znanosti, filozofije i prava, te između mnogih drugih stvarnosti. Prenio je svijetu visoku vrijednost čovjeka, obdarenog slobodom, otvorenog istini i potrebnog spasenja, koji vidi svijet kao čudo koje treba otkriti i vrt u kojemu treba živjeti, u znaku Boga koji sklapa saveze s ljudima. Veliki gradonačelnik u Mediteranu nije vidio konfliktno pitanje, već odgovor mira, zapravo ''početak i temelj mira između svih naroda svijeta'' (G. LA PIRA, Riječi na kraju prvog Mediteranskog kolokvija, 6. listopada 1958.).
Zapravo, rekao je: ''Odgovor […] je moguć ako uzmemo u obzir zajednički povijesni i tako reći trajni poziv koji je Providnost dodijelila u prošlosti, dodjeljuje u sadašnjosti i, u određenom smislu, dodijelit će u budućnosti narodima i nacijama koje žive na obalama ovog tajanstvenog proširenog Tiberijadskog jezera koje je Mediteran'' (Uvodni govor Prvog mediteranskog kolokvija, 3. listopada 1958.). Tiberijadsko jezero, ili Galilejsko more: to je mjesto u Palestini u kojem je, u Kristovo vrijeme, bila koncentrirana najveća raznolikost stanovništva, kultova i tradicija. Upravo tamo, u 'Galileji pogana' (usp. Mt 4,15) koju je presijecao Put uz more, odvijao se najveći dio Isusova javnog života. Mnogoobličan i na mnogo načina nestabilan kontekst bio je mjesto univerzalne objave Blaženstava, u ime Boga Oca sviju, koji ''daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i šalje kišu pravednima i nepravednima'' (Mt 5,45). Bio je to i poziv na širenje granica srca, prevladavanje etničkih i kulturnih barijera. Evo, dakle, odgovora koji dolazi iz Sredozemlja: ovo vječno Galilejsko more poziva nas da se sukoba koji nas razdvajaju suprotstavimo 'suživot razlika' (T. BELLO, Blagoslovljeni nemiri, Milano 2001., 73). 'Mare nostrum', na raskrižju između Sjevera i Juga, između Istoka i Zapada, koncentrira izazove čitavog svijeta, o čemu svjedoči i njegovih 'pet obala' o kojima ste razmišljali: Sjeverna Afrika, Bliski istok, Crno, Egejsko more, Balkan i Latinska Europa.
Predstraža je izazova koji se tiču svih: pomislimo na onaj klimatski, pri čemu Mediteran predstavlja žarište gdje se promjene brže osjete. Ukratko, ovo more, okruženje koje nudi jedinstveni pristup kompleksnosti, 'ogledalo je svijeta' i u sebi nosi globalni poziv na bratstvo, jedini način sprječavanja i prevladavanja sukoba. Braćo i sestre, u današnjem moru sukoba, ovdje smo kako bismo vrednovali doprinos Mediterana, kako bi on ponovno postao laboratorij mira. Jer to je njegova vokacija, biti mjesto gdje se susreću različite zemlje i stvarnosti na temelju ljudskosti koju svi dijelimo, a ne ideologija koje nas međusobno suprotstavljaju. Da, Mediteran izražava misao koja nije jednolična i ideološka, nego višestruka i bliska stvarnosti; vitalna, otvorena i pomirljiva misao: misao zajednice. Koliko nam je to potrebno u sadašnjoj situaciji, u kojoj zastarjeli i ratoborni nacionalizmi žele uništiti san o zajednici naroda! Ali – podsjetimo – oružjem se vodi rat, a ne mir, i pohlepom za vlašću vraćamo se u prošlost, ne gradimo budućnost. Dakle, odakle bismo trebali početi uspostavljati mir? Na obalama Galilejskog jezera Isus je započeo dajući nadu siromasima, proglašavajući ih blaženima: slušao je njihove potrebe, liječio njihove rane, a prije svega im naviještao Radosnu vijest o Kraljevstvu. Odatle treba opet krenuti, od često tihog vapaja posljednjih, a ne prvih u razredu koji, iako im je dobro, dižu glas. Pođimo ponovno, Crkva i građanska zajednica, od slušanja siromaha, koji nisu brojevi, nego lica koja se ''grle, a ne broje'' (P. MAZZOLARI, Riječ siromasima, Bologna 2016., 39). Promjena hoda naših zajednica sastoji se u tome da ih tretiramo kao braću čije priče vrijedi upoznati, a ne kao probleme koji smetaju; leži u tome da ih primimo, a ne da ih sakrijemo; u njihovoj integraciji, a ne u njihovu istjerivanju; dajući im dostojanstvo. Danas je more ljudskog suživota zagađeno nesigurnošću, što šteti i veličanstvenom Marseilleu. A gdje postoji nesigurnost, ima i kriminala: gdje postoji materijalno, obrazovno, radno, kulturno i vjersko siromaštvo, pripremljen je teren za mafiju i nezakonito trgovanje. Nije dovoljan samo angažman institucija, potreban nam je skok savjesti da kažemo 'ne' nezakonitostima i 'da' solidarnosti koja nije kap u moru, već neizostavni element za pročišćavanje njegovih voda. Zapravo, pravi društveni problem nije toliko rast problema, koliko smanjenje skrbi. Tko danas postaje bližnji mladim ljudima prepuštenim samima sebi, koji postaju lakim plijenom kriminala i prostitucije? Tko je blizak ljudima zarobljenima poslom koji bi ih trebao učiniti slobodnijima? Tko se brine o preplašenim obiteljima, u strahu od budućnosti i od donošenja novih stvorenja na svijet? Tko sluša jauk usamljenih staraca koji se, umjesto da budu cijenjeni, parkiraju, s lažno dostojanstvenom perspektivom slatke smrti, u stvarnost slaniju od morske vode? Tko misli na nerođenu djecu, odbačenu u ime lažnog prava na napredak, koji je umjesto toga nazadovanje u potrebama pojedinca? Tko sa suosjećanjem gleda preko vlastite obale da čuje krikove boli koji se dižu iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka? Koliko ljudi živi uronjeno u nasilje i trpi situacije nepravde i progona! Mislim na mnoge kršćane, često prisiljene napustiti svoju zemlju ili živjeti tamo bez priznavanja njihovih prava, bez uživanja punog državljanstva. Molim, založimo se da oni koji su dio društva mogu postati punopravni građani. A onda se javlja krik boli koji najviše vrišti, a koji pretvara 'mare nostrum' u 'mare mortuum', Mediteran od kolijevke civilizacije do grobnice dostojanstva. To je ugušeni krik braće i sestara migranata, na koji bih želio obratiti pažnju razmišljajući o drugoj slici koju nam nudi Marseille, onoj njegove luke.
2. Luka
Marseille je stoljećima bio vrata otvorena prema moru, Francuskoj i Europi. Odavde su mnogi otišli pronaći posao i budućnost u inozemstvu, a isto tako odavde su mnogi prešli vrata i stupili na kontinent s prtljagom punom nade. Marseille ima veliku luku i velika vrata, koja se ne mogu zatvoriti. Međutim, razne mediteranske luke su zatvorene. I odjekuju dvije riječi koje raspiruju strahove ljudi: 'invazija' i 'hitnoća'. Ali, oni koji riskiraju svoje živote na moru, ne napadaju, oni traže gostoprimstvo. Što se tiče hitne situacije, migracijski fenomen nije toliko privremena hitna situacija, uvijek dobra za širenje alarmantne propagande, već činjenica našeg vremena, proces koji uključuje tri kontinenta oko Sredozemlja i kojim je potrebno upravljati s mudrim predviđanjem: s europskom odgovornošću sposobnom suočiti se s objektivnim poteškoćama. 'Mare nostrum' vapi za pravdom, sa svojim obalama koje s jedne strane odišu raskoši, konzumerizmom i rasipništvom, a s druge strane siromaštvom i nesigurnošću. I ovdje Mediteran odražava svijet, s jugom okrenutim prema sjeveru, s mnogim zemljama u razvoju, pogođenim nestabilnošću, režimima, ratovima i dezertifikacijom, koje gledaju prema bogatima, u globaliziranom svijetu u kojem smo svi povezani, ali razlike nikada nisu bile tako duboke. Ipak, ova situacija nije novost u posljednjih nekoliko godina, i ovaj Papa došao s drugog kraja svijeta nije prvi koji ju je žurno i zabrinuto zamjetio.
Crkva o tome otvoreno govori više od pedeset godina. Kratko nakon završetka Drugog vatikanskog koncila, sveti Pavao VI. je u enciklici ''Populorum progressio'' napisao: ''Ljudi gladni danas dramatično pozivaju ljude obilja. Crkva je potaknuta ovim krikom tjeskobe i poziva sve da s ljubavlju odgovore svom bratu'' (br. 3). Papa Montini naveo je 'tri dužnosti' najrazvijenijih naroda, ''ukorijenjene u ljudskom i nadnaravnom bratstvu'': ''dužnost solidarnosti, to jest pomoć koju bogati narodi moraju pružiti zemljama u razvoju; dužnost socijalne pravde, tj. ispravnijeg pomirenja manjkavih trgovačkih odnosa između jakih i slabih naroda; univerzalna dužnost milosrđa, to jest promicanje čovječnijeg svijeta za sve, svijeta u kojem svatko ima nešto za dati i primiti, a da napredak jednih ne predstavlja prepreku razvoju drugih'' (br. 44). Na žalost, moramo priznati, svijet nije krenuo tim putevima, nego je krenuo putem pohlepe koja generira 'nepravdu'. Naime, ''isključiva potraga za posjedovanjem postaje […] prepreka rastu bića i suprotstavlja se njegovoj istinskoj veličini: za nacije kao i za ljude, pohlepa je najočitiji oblik moralne nerazvijenosti'' (br. 19). U svjetlu Evanđelja i ovih razmatranja, Pavao VI., 1967., naglašava ''dužnost dobrodošlice'', na kojoj, piše, ''nikada nećemo dovoljno inzistirati'' (br. 67).
Naravno, poteškoće u dočekivanju, zaštiti, promicanju i integraciji ljudi koje ne očekujemo svima su jasne, ali glavni kriterij ne može biti održavanje vlastite dobrobiti, već očuvanje ljudskog dostojanstva. Na one koji u nas traže zaštitu ne treba gledati kao na teret: ako ih smatramo braćom, pokazat će nam se prije svega kao darovi. Sutra obilježavamo Svjetski dan migranata i izbjeglica. Dopustimo da nas dirne priča o brojnoj našoj braći i sestrama u teškoćama, koji imaju pravo i iseliti i ne iseliti, i nemojmo se povući u ravnodušnost. Povijest nas poziva na skok savjesti kako bismo spriječili brodolom civilizacije. Budućnost, naime, ne će biti u zatvaranju, što je povratak u prošlost, zaokret na putu povijesti. Protiv strašne pošasti iskorištavanja ljudskih bića, rješenje nije u odbijanju, već u osiguravanju, prema mogućnostima svih, velikog broja legalnih i redovitih ulazaka, održivih zahvaljujući pravednom prijemu od strane europskog kontinenta, u kontekstu suradnje sa zemljama podrijetla. Reći 'dosta', s druge strane, znači zatvoriti oči; pokušati 'spasiti sebe' danas pretvoriti će se u tragediju sutra, kada će nam buduće generacije zahvaljivati ako budemo uspjeli stvoriti uvjete za istinsku integraciju, a krivit će nas ako budemo favorizirali samo sterilne asimilacije. Integracija je naporna, ali dalekovidna: priprema budućnost koja će, htjeli mi to ili ne, biti zajedno ili je neće biti; asimilacija, koja ne uvažava razlike i ostaje kruta u vlastitim paradigmama, umjesto toga čini da ideja prevlada nad stvarnošću i kompromitira budućnost, povećavajući udaljenosti i izazivajući getoizaciju, što uzrokuje rasplamsavanje neprijateljstva i netolerancije. Bratstvo nam treba kao kruh. Sama riječ 'brat', u svojoj indoeuropskoj derivaciji, ima korijen povezan s prehranom i opskrbom.
Poduprijet ćemo sami sebe samo hraneći nadom najslabije, primajući ih kao braću. ''Gostoljubivosti ne zaboravljajte'' (Heb 13,2), podsjeća Sveto pismo. U tom pogledu, luka Marseille također je 'vrata vjere'. Prema predaji, sveti Marta, Marija i Lazar su se ovdje iskrcali i širili Evanđelje ovim krajevima. Vjera dolazi s mora, na što nas podsjeća evokativna marsejska tradicija Svijećnice s pomorskom procesijom. Lazar, u Evanđelju, je Isusov prijatelj, ali to je i ime protagonista jedne od njegovih danas vrlo aktualnih prispodoba, koja nam otvara oči za nejednakost koja nagriza bratstvo i govori nam o Gospodinovoj posebnoj naklonosti prema siromasima. Mi kršćani, koji vjerujemo u Boga koji je postao čovjekom, u jednog i neponovljivog Čovjeka koji je na obalama Sredozemnog mora sebe nazvao putem, istinom i životom (usp. Iv 14,6), ne možemo prihvatiti da su putovi susreta zatvoreni, da istina boga novca prevladava nad dostojanstvom čovjeka, da se život pretvara u smrt! Crkva, ispovijedajući da se Bog u Isusu Kristu ''na određeni način sjedinio sa svakim čovjekom'' (Gaudium et spes, 22), vjeruje, sa svetim Ivanom Pavlom II., da je njezin put čovjek (usp. encikliku Redemptor hominis, 14). Štuje Boga i služi najkrhkijima, koji su Njegovo blago. Štovati Boga i služiti bližnjega, evo što je važno: ne društvena relevantnost ili brojčana konzistentnost, nego vjernost Gospodinu i čovjeku! To je kršćansko svjedočanstvo i mnogo puta je čak herojsko; mislim na primjer svetog Charlesa de Foucaulda, 'sveopćeg brata', alžirskih mučenika, ali i mnogih današnjih milosrdnih djelatnika.
U ovom sablažnjivo evanđeoskom stilu života, Crkva pronalazi sigurnu luku u koju može pristati i iz koje ponovno kreće tkati veze s ljudima svakog naroda, tražeći posvuda tragove Duha i nudeći ono što je primila po milosti. Evo najčišće stvarnosti Crkve, ovdje je – zapisao je Bernanos – ''Crkva svetaca'', dodavši da ''sav ovaj veliki aparat mudrosti, snage, elastične discipline, grandioznosti i veličanstva, nije ništa sam po sebi, ako ga ne pokreće milosrđe'' (Ivana Orleanska, Heretik i svetica, 1934.). Volim veličati ovu francusku pronicavost, vjerni i kreativni genij, koji je mnoštvom gesta i spisa afirmirao te istine. Sveti Cezarej iz Arlesa je rekao: ''Ako imaš ljubav, imaš Boga; i ako imaš Boga, što ti nedostaje?'' (Sermo 22,2). Pascal je prepoznao da je ''jedini predmet Pisma milosrđe'' (Misli, br. 301) i da ''istina izvan milosrđa nije Bog, nego je njegova slika i idol koji se ne smije voljeti ni obožavati'' (Misli, br. 767). I sveti Ivan Kasijan, koji je ovdje umro, zapisao je da ''sve, pa i ono što se smatra korisnim i potrebnim, manje vrijedi od onoga dobra koje je mir i ljubav'' (Duhovni nagovori XVI,6). Lijepo je stoga da kršćani budu bez premca u milosrđu; i da je Evanđelje milosrđa 'magna carta' pastorala. Nismo pozvani žaliti za prošlim vremenima ili redefinirati crkvenu važnost, pozvani smo svjedočiti: ne vesti Evanđelje riječima, nego mu dati tijelo; ne mjeriti vidljivost, nego trošiti se u besplatnosti, vjerujući da je ''Isusova mjera ljubav bez mjere'' (Homilija, 23. veljače 2020.).
Sveti Pavao, apostol naroda koji je dobar dio života proveo na mediteranskim rutama, od jedne luke do druge, učio je da je za ispunjenje Kristova zakona potrebno nositi terete jedni drugih (usp. Gal 6,2) . Draga braćo biskupi, ne opterećujmo ljude, nego olakšajmo njihov trud u ime Evanđelja milosrđa, kako bismo s radošću dijelili Isusov odmor umornom i ranjenom čovječanstvu. Neka Crkva bude luka nade za obeshrabrene. Neka to bude luka odmora, gdje će se ljudi osjećati ohrabreni da krenu u život s neusporedivom snagom Kristove radosti. To je ono što, među ostalima i više od drugih, očekuju mladi. Na obalama Galilejskog mora nekoliko njih napustilo je sigurnu luku svojih čamaca kako bi slijedilo Učitelja. Učinili su to impresionirani Njegovim primjerom, autoritetom Njegovih gesta i Njegovih riječi. Ako želimo da se mladi ljudi posvete Evanđelju i visokoj službi politike, mi sami trebamo biti vjerodostojni: zaboravni na sebe, slobodni od samoreferencijalnosti, posvećeni neumornom trošenju sebe, sretni bacati zrake svjetla na staze drugih.
3. Svjetionik
Ovo me dovodi do posljednje slike, one svjetionika. Osvjetljava more i pokazuje luku. Koje svjetlosne staze mogu usmjeriti rutu mediteranskih Crkava? Razmišljajući o moru, koje ujedinjuje mnoge različite vjerničke zajednice, vjerujem da možemo razmišljati o više sinergičnih putova, možda također ocjenjujući mogućnost jedne Konferencije mediteranskih biskupa, koja bi pružila daljnje mogućnosti za razmjenu i dala veću crkvenu reprezentativnost regiji.
Razmišljajući o luci i problemu migracija, moglo bi biti korisno raditi na još povezanijem specifičnom pastoralu, kako bi najugroženije biskupije mogle osigurati bolju duhovnu i ljudsku pomoć sestrama i braći koji pristižu u potrebi. Naposljetku, svjetionik, u ovoj prestižnoj zgradi koja nosi njegovo ime, tjera me na razmišljanje prije svega o mladima: oni su svjetlo koje naznačuje put u budućnost. Marseille je veliki sveučilišni grad u kojem se nalaze četiri kampusa; od oko 35 000 studenata koji ih pohađaju, 5000 su stranci. Gdje započeti tkati odnose među kulturama, ako ne na sveučilištima?
Tamo mladi nisu očarani zavodljivošću moći, već snom o izgradnji budućnosti. Mediteranska sveučilišta su laboratoriji snova i gradilišta budućnosti, gdje mladi sazrijevaju susretima, upoznavanjem i otkrivanjem kultura i konteksta koji su bliski i različiti u isto vrijeme. Na taj način se ruše predrasude, liječe rane i izbjegava fundamentalistička retorika. Dobro obučeni mladi ljudi usmjereni bratimljenju moći će otvoriti neočekivana vrata dijaloga. Ali, primarni izazov obrazovanja tiče se svake obrazovne dobi: već kao djeca, 'miješajući se' s drugima, čovjek može prevladati mnoge prepreke i predrasude, razvijajući vlastiti identitet u kontekstu međusobnog obogaćivanja. Crkva tome može dobro pridonijeti stavljanjem u službu svojih mreža za formaciju i poticanjem 'kreativnosti bratstva'. Izazov je i mediteranska teologija, da razvije misao prianjajući uz stvarnost, uz ljudski 'dom', a ne samo uz tehničke podatke, sposobna ujediniti generacije povezujući sjećanje i budućnost, te originalno promicati ekumenski hod među kršćanima i dijalog među vjernicima različitih religija. Lijepo je upustiti se u filozofsko-teološko istraživanje koje, oslanjajući se na mediteranska kulturna vrela, vraća nadu čovjeku, otajstvu slobode kojem su potrebni Bog i drugi da osmisli svoje postojanje.
Također je potrebno razmišljati o Božjem otajstvu, za koje nitko ne može tvrditi da ga posjeduje ili njime gospodari, i koje se doista mora ukloniti iz svake nasilne i instrumentalne uporabe, svjesni da priznanje njegove veličine pretpostavlja u nama poniznost tražitelja.
Draga braćo i sestre, zahvaljujem vam na vašem strpljivom slušanju i vašem angažmanu. Idite naprijed!
Budite more dobra, suočite se s današnjim siromaštvom sinergijom solidarnosti; budite luka dobrodošlice, zagrljaj onima koji traže bolju budućnost; budite svjetionik mira, da kulturom susreta probijete mračne ponore nasilja i rata. Hvala vam.