Papina homilija u Nur-Sultanu u Kazahstanu

Križ je mjesto smrti, ali na ovaj blagdan slavimo Uzvišenje Križa Kristova. Jer na tom je drvetu Isus uzeo na sebe naš grijeh i zlo svijeta, i pobijedio ih svojom ljubavlju. To danas slavimo. O tome nam govori Božja riječ koju smo čuli, suprotstavljajući s jedne strane zmije koje grizu i s druge strane zmiju koja spašava. Zaustavimo se na ovim dvjema slikama.

Najprije: zmije koje grizu. One napadaju narod, koji je po tko zna koji put pao u grijeh mrmljanja. Mrmljati protiv Boga ne znači samo govoriti loše i žaliti se na Njega; to znači, još dublje, da je povjerenje u Njega, u Njegovo obećanje, iščezlo iz srdaca Izraelaca. Narod Božji ide pustinjom prema obećanoj zemlji i, shrvan umorom, ne može podnijeti taj put (usp. Br 21,4). Tada postaje malodušan, gubi nadu, a u jednom trenutku kao da zaboravlja obećanje Gospodnje: ti ljudi više nemaju snage vjerovati da je On taj koji vodi njihov put prema bogatoj i plodnoj zemlji.

Nije slučajno da, kad iščezne pouzdanje u Boga, ljude ujedaju zmije koje ubijaju. Sjećaju se prve zmije spomenute u Bibliji u Knjizi Postanka, napasnika koji truje srce čovjeka da posumnja u Boga. Đavao u liku zmije opčara Adama i Evu, stvara u njima nepovjerenje, uvjeravajući ih da Bog nije dobar, dapače, zavidi im na slobodi i sreći. A sada, u pustinji, zmije se vraćaju, "ljute zmije" (r. 6), tj. vraća se istočni grijeh: Izraelci sumnjaju u Boga, ne vjeruju mu, mrmljaju, bune se protiv Onoga koji im je dao život i tako idu prema smrti. Evo kamo vodi nepovjerenje srca!

Draga braćo i sestre, ovaj prvi dio priče traži od nas da pomno promotrimo trenutke naše osobne i zajedničke povijesti u kojima je iščezlo povjerenje u Gospodina i među nama. Koliko smo puta, obeshrabreni i nestrpljivi, presahnuli u svojim pustinjama, gubeći iz vida cilj putovanja! Čak i u ovoj velikoj zemlji postoji pustinja koja nam, iako nudi prekrasan krajolik, govori o onom umoru, o suhoći koju ponekad nosimo u srcu. To su trenutci umora i kušnje, u kojima više nemamo snage podignuti pogled prema Bogu; to su situacije osobnog, crkvenog i društvenog života u kojima nas ujeda zmija nepovjerenja koja u nas ubrizgava otrove razočaranja i očaja, pesimizma i rezignacije, zatvarajući nas u sebe, gaseći entuzijazam.

Ali, u povijesti ove zemlje nije nedostajalo ni drugih bolnih ugriza: mislim na ljute zmije nasilja, ateističkog progona, na ponekad mučan put na kojemu je sloboda ljudi bila ugrožena, a njihovo dostojanstvo ranjeno. Dobro je za nas čuvati sjećanje na ono što smo propatili: ne smijemo iz sjećanja izrezivati neke nejasnoće, inače ćemo povjerovati da je ta voda protekla ispod mosta i da je put dobra zauvijek zacrtan. Ne, mir se nikada ne zaslužuje jednom zauvijek, treba ga osvajati svaki dan, kao i suživot između različitih etničkih skupina i vjerskih tradicija, cjelovit razvoj, socijalnu pravdu. I kako bi Kazahstan još više rastao "u bratstvu, dijalogu i razumijevanju [...] kako bi izgradio mostove solidarnosti s drugim narodima, nacijama i kulturama" (SV. IVAN PAVAO II., Govor tijekom ceremonije dobrodošlice, 22. rujna 2001.) , potreban je angažman svih. No, prije toga, postoji potreba za obnovljenim činom vjere prema Gospodinu: podignuti pogled, gledati u Njega, učiti od Njegove univerzalne i raspete ljubavi.

Tako dolazimo do druge slike: zmija koja spašava. Dok ljudi umiru od ljutih zmija, Bog sluša Mojsijevu zagovornu molitvu i govori mu: ''Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda" (Br 21,8). Jer "kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio" (r. 9). No, mogli bismo se zapitati: zašto Bog nije jednostavno uništio zmije otrovnice umjesto da je Mojsiju dao ove naporne, zahtjevne upute? Ovakav način postupanja otkriva nam njegovo djelovanje pred zlom, grijehom i nepovjerenjem čovječanstva. Tada, kao ni danas, u velikoj duhovnoj borbi koja će postojati do kraja povijesti, Bog ne uništava niskosti kojima čovjek slobodno teži: zmije otrovnice ne nestaju, one su još uvijek tu, vrebaju, uvijek mogu ugristi. Što se tada promijenilo, što Bog čini?

Isus to tumači u Evanđelju: "Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni." (Iv 3,14-15). Ovdje je prijelomni trenutak: među nas je stigla zmija koja spašava: Isus koji, podignut na stupu križa, ne dopušta da nas zmije otrovnice koje nas napadaju odvedu u smrt. Suočeni s našom niskošću, Bog nam daje novu visinu: ako zadržimo svoj pogled usmjeren na Isusa, muke zla više ne mogu ovladati nama, jer On je na križu uzeo na sebe otrov grijeha i smrti i porazio njegovu razornu moć. Evo što je Otac učinio pred širenjem zla u svijetu: dao nam je Isusa koji nam se približio kako nismo mogli ni zamisliti: "Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu." (2Kor 5,21). To je beskrajna veličina Božjeg milosrđa: Isus koji "sebe učini grijehom" u našu korist, Isus koji je na križu, mogli bismo reći "postao zmija", da se, gledajući u Njega, možemo oduprijeti otrovnim ugrizima zlih zmija koje nas napadaju.

Braćo i sestre, ovo je put, put našeg spasenja, našeg ponovnog rođenja i uskrsnuća: gledati u Isusa raspetoga. S te visine možemo na novi način promotriti svoj život i povijest naših naroda. Jer od Kristova križa učimo se ljubavi, a ne mržnji; učimo se suosjećanju, a ne ravnodušnosti; učimo se opraštanju, a ne osveti. Isusove raširene ruke zagrljaj su nježnosti, kojim nas Bog želi primiti. I pokazuju nam bratstvo koje smo pozvani živjeti među sobom i sa svima. Oni nam pokazuju put, kršćanski put: ne onaj nametanja i prisile, moći i važnosti, nikada onaj koji drži Kristov križ protiv druge braće i sestara za koje je dao svoj život! Isusov je put drugi, put spasenja: to je put ponizne, slobodne i univerzalne ljubavi, bez "ako" i bez "ali".

Da, jer na drvu križa Krist je skinuo otrov sa zmije zla, a biti kršćanin znači živjeti bez otrova: ne grizite jedni druge, ne mrmljajte, ne optužujte, ne brbljajte, ne širite djela zla, ne prljajte svijet grijehom i nepovjerenjem koje dolazi od Zloga. Braćo, sestre, preporođeni smo iz otvorenog boka Isusova na križu: neka u nama ne bude otrova smrti (usp. Mudr 1,14). Umjesto toga, molimo da Božjom milošću postanemo sve više kršćani: radosni svjedoci novog života, ljubavi, mira.