Učenici nisu ostavili sve jer su morali, nego jer su dobili puno više

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 5, 1-11)

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Poziv uvijek dolazi iz susreta – susreta s Bogom, ali i susreta sa samim sobom. U svakom istinskom susretu skriva se i otkrivenje: otkriće da smo ljubljeni, da nas Bog vidi i poznaje do srži, unatoč svim našim slabostima i ograničenjima. I upravo u toj spoznaji vlastite ljubljenosti rađa se poziv – bilo da je to poziv na duhovni život, na brak, na roditeljstvo ili bilo koji drugi oblik služenja. Bog nas uvijek zove tamo gdje možemo više ljubiti, jer život u punini nije ništa drugo nego darivanje sebe u ljubavi.

Biblijska čitanja često govore o susretima. Zadržat ćemo se u ovim razmišljanjima na susretima Petra s Isusom. U današnjem evanđelju susrećemo se sa sljedećom dinamikom: ljepotom Božje blizine, njegova poziva, ali i osjećajem vlastite grešnosti. Kad se čovjek suoči s Božjom svetošću, ne može ne prepoznati i vlastitu slabost. No Bog nikada ne ostavlja čovjeka u njegovoj slabosti. Naprotiv, upravo iz te spoznaje grešnosti rađa se novi početak.

Milost i milosrđe ne isključuju pravednost. Bog nam uvijek prilazi u ljubavi, ali ta ljubav nije jeftina. Istina je da bez Boga ne možemo napuniti mreže svoga života. Koliko god se trudili sami, ako nismo s Njim, ostajemo praznih ruku. No, kada mu dopustimo da uđe u našu barku, sve se mijenja. Isus nas uči kako baciti mreže, kako uloviti obilje života, ali prvo traži da mu vjerujemo, da mu se predamo.

Evanđelje nas vodi na Galilejsko jezero, mjesto gdje se svakodnevni život isprepletao s granicama i otvorenošću. Mreže koje ribari koriste simboliziraju i naše ljudske mreže – odnose, sustave, društvene veze. One mogu biti alat za povezivanje, ali i zamka koja nas drži zatvorenima. Isus dolazi upravo tamo gdje sami sebi postavljamo granice kako bi ih izbrisao i pokazao nam novu slobodu.

Ribari su te noći lovili i nisu ništa uhvatili. Njihove su mreže i barke bile prazne, znak neuspjeha i razočaranja. Ali Isus ulazi u prazninu – u neuspjeh, u bol, u nemoć – i iz te praznine stvara novi početak. Da su mreže već bile pune, da su barke bile uspješne te noći, možda ne bi bili spremni poslušati Ga. Ponekad tek kad smo praznih ruku, spremni smo čuti i slijediti Božji glas.

Petar se u jednom trenutku osjeća nedostojnim: „Idi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek!“ No Isus ga ne odbacuje. Naprotiv, upravo njega, sa svim njegovim slabostima, poziva da postane ribar ljudi. Jer Bog ne poziva savršene – On osposobljava pozvane. Naša je vjera često nesigurna, postupna, prepuna straha i kolebanja. Ali Isus poštuje tu postupnost, čeka nas, strpljivo nas vodi, traži od nas male korake povjerenja.

Dubina dara koji primamo odgovara dubini našeg predanja. Ako se samo malo otvorimo, primit ćemo malo. Ako se potpuno predamo, Bog će nas ispuniti do preobilja. Povijest svetaca potvrđuje tu istinu – oni koji su se usudili sanjati velike snove u Bogu, postali su mostovi Njegove ljubavi prema svijetu.

Izaija i Petar doživljavaju isti trenutak kušnje – da odustanu jer su svjesni svoje grešnosti. No upravo je to preduvjet istinskog poziva. Nije naša snaga ta koja nas čini dostojnima Božjeg poslanja, nego Njegova vjernost. Naš je zadatak ostati na putu, ne odustati, ne zatvoriti se u strah od pogreške.

Kada su učenici izvukli lađe na kopno, ostavili su sve i pošli za Njim. Ključna riječ nije „ostavili“, nego „dobili“. Nisu ostavili brodove, mreže i ribe jer su morali, nego jer su u Isusu dobili neizmjerno više. Ponekad se čini da nas Bog poziva da se odreknemo nečega, ali istina je da nas poziva u puninu, u radikalnost ljubavi, u život bez zadrške.

Na kraju, pravo poslanje ne dolazi iz naših riječi, nego iz privlačnosti ljubavi koja je na nas prešla od Isusa. Kada smo ispunjeni Njegovom ljubavlju, ljudi će to osjetiti, privući će ih ta toplina, ta blizina, ta radost. Postat ćemo ribari ljudi ne toliko po onome što govorimo, nego po onome što jesmo. A kad čovjek osjeti da je ljubljen, otvara se pozivu – jer ljubav daje krila.

Razmišljanja je pripremio provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Tomislav Šanko oslanjajući se na promišljanja kard. Carla Marije Martinija.