[FOTO] Izložba 'stanistan: Portretiranje duše običnog čovjeka kroz objektiv Josipa Mikačića

U zagrebačkom Atelieru LM od 2. do 18. lipnja održana je prva samostalna izložba fotografija Pixsellova fotoreportera Josipa Mikačića pod nazivom 'stanistan. Mladi 28-godišnji autor javnosti se predstavio putopisnom serijom koja bilježi njegovo prošlogodišnje višetjedno putovanje od sovjetskog Uzbekistana, preko ruralnog Afganistana do pustinjskog Irana. Izložba kroz crno-bijelu estetiku prati zamršene povijesti, teške životne uvjete, ali i nevjerojatnu gostoljubivost neznanaca u krajevima gdje često vlada bezakonje.

Realizacija ovakvog projekta zahtijevala je mjesece pripreme, a ideja se rodila iz poticaja bliskih prijatelja još prije samog polaska na put. Autor je istaknuo kako mu je posebno drago što je izložbom mogao približiti priče iz dalekih i manje poznatih zemalja, upravo onih koje ga najviše nadahnjuju u radu. Dodao je i kako mu je bilo pomalo neobično ovaj put biti u središtu pažnje, ispred kamere, umjesto iza nje. Uz podršku matične agencije Pixsell, koja je pomogla oko prostora i financiranja, istaknuo je i neizmjernu podršku svojih bližnjih koji su mu pomagali pri odabiru fotografija, izradi promotivnih materijala i najavi događaja, a koji su i u velikom broju bili na otvorenju izložbe.

– Na kraju dana stvarno mogu reći kako me je Bog okružio krasnim ljudima koji su svi manje ili više doprinijeli realizaciji ove izložbe, ali i samog tog putovanja. Od kratkih poruka podrške, povratne informacije i svega, vjerujem da nije toga da ne bi bilo ni izložbe ni puta – ističe. 

Sve fotografije prikazane su kroz crno-bijelu tehniku. Za autora to nije bila duboka filozofska odluka, već odraz osobne estetske preference i načina na koji najbolje prenosi ozračje s terena. Sam naziv izložbe, 'stanistan, intrigira svojom zagonetnošću. Autor kaže da se zapravo radi o igri riječi koje se s prijateljima na putovanju dosjetio. 

– Stan u perzijskom jeziku označava mjesto, podneblje, zemlju, pa se dodaju nazivima svih država kao sufiks. I onda smo se znali tako našaliti kako putujemo kroz Stanistan. A kako volim enigme, odnosno tekstove koji ne otkrivaju odmah na prvu o čemu je riječ, to mi se učinilo zanimljivim, intrigantnim i svakako prigodnim nazivom. I u samim putopisima koje pišem, često bez puno konteksta krenem negdje od sredine, da se osoba koja čita zapita što se točno tu događa – objašnjava.

Motivacija za odlazak u zemlje poput Afganistana, Uzbekistana ili Irana ležala je u novinarskoj znatiželji, ali i u dubokoj osobnoj povezanosti s ruralnim načinom života koji ga podsjeća na djetinjstvo u Bosni i Hercegovini. Pri fotografiranju prednost uvijek daje autentičnim, nenamještenim trenutcima jer smatra da upravo oni najvjernije prenose emocije i stvarnost ljudi koje fotografira. Njegov cilj bio je i prikazati te narode izvan okvira uobičajenih negativnih medijskih prikaza.

– Uvjeren sam da su ti ljudi, konkretno u Afganistanu, najgostoljubiviji ljudi na svijetu koji će vam pomoći i dati vam sve, iako nemaju gotovo ništa. Privlači me jako ruralni život, s obzirom na to da su moji sa sela i odrasli su u ruralnoj Bosni i Hercegovini. Tako da bih ljeta provodio stalno tamo i nerijetko radio u polju i iskusio takav život. Iznimno je fascinantno vidjeti kako ti ljudi preživljavaju i koliko su dobri. Jedan napaćeni narod, koji je potpuno pogrješno percipiran. Tu dolazi i vjerski aspekt da uvijek ideš otvorena srca i uma, pristupaš ljudima prvenstveno kao ljudima, a ne prema njihovim uvjerenjima, pozadini, religiji – govori i dodaje da ga putovanja općenito uče da bude otvoreniji, tolerantniji i više prihvaća “druge i drukčije”.

Putovanje u Afganistan za njega nije bilo samo profesionalno iskustvo, nego i duboko osobno i duhovno putovanje. Kaže kako su mu susreti s običnim ljudima promijenili pogled na zemlju, ali i potaknuli preispitivanje vlastite vjere. Upravo izlazak iz zone komfora i suočavanje s neizvjesnošću učvrstilo je njegovo povjerenje u Božju providnost, jer, kaže, ne može drugo nego osloniti se na Njega i ići s predanjem da će se On pobrinuti za sve, dok su ga gostoprimstvo i nesebičnost ljudi koje je upoznao podsjetili na univerzalne vrijednosti koje nadilaze granice i religije.

O tome piše i u putopisu priloženom uz fotografije:

Nema traktora, vidio sam ih svega tri u ovih deset dana koliko sam ovdje. Sve se radi ručnim radom i uz pomoć stoke. Za transport su zaduženi magarci, za oranje zemlje bikovi. U sutonu se zaustavljamo u jednom od tih sela. Svi se okupljaju, a glavar nam prilazi, nudi prenoćište i večeru. Ne bilo kakvu. Bila bi mu čast da nas ugosti, stoga bi zaklao i pripremio čitavu kozu za nas.

– Afganistan nisu Talibani, već zemlju većinom čine obični ljudi. Ako je potpuni neznanac, koji nema puno, meni, potpunom neznancu, spreman pomoći, ponuditi smještaj, upoznati me s obitelji i dati mi krov nad glavom, to me tjera da se zapitam, ne bih li ja kao katolik trebao biti više takav, ako je upravo to ono što nas vjera uči – govori i dodaje da sva ta putovanja, koja ga oblikuju i pomažu mu rasti u vjeri, nisu impulzivne odluke, nego nutarnja želja.

Prisjetio se i anegdote koja je započela još uoči putovanja, kada su on i prijatelji raspravljali o putnom osiguranju. S obzirom na to da većina polica nije pokrivala Afganistan, a one koje jesu bile su vrlo skupe, u šali im je poslao fotografiju svojih narukvica i medaljica sa svetim padre Pijom, Majkom Marijom od Suyape, sv. Jakovom, sv. Ritom i sv. Josipom, kao i čudotvornu medaljicu koju je nosio oko vrata, poručivši da je upravo to njegovo “najbolje osiguranje”, uz komentar da ima “po jednog svetca za svakoga”. Iako njegovi prijatelji nisu vjernici, šalu su odmah prihvatili te su od tada njegovu zbirku medaljica prozvali “padre Pio osiguranjem”.

– Kad smo se na jednom prašnjavom polupustinjskom putu na 2000 metara nadmorske visine vozili iza kamiona, putem koji izgleda poprilično nesigurno, i tako došli do jednog proširenja, kamion je stao sa strane da ga možemo zaobići. Vozač je otišao preblizu ruba, cesta se počela odronjavati te smo zamalo sletjeli niz padinu. Izašli smo polako iz džipa, kamion nas je sajlom povukao i sve je završilo dobro. Tada su moji prijatelji u jedan glas izgovorili: “Padre Pio osiguranje!” – prisjeća se.

Cilj izložbe bio je u ljudima pobuditi upravo osjećaj života tih običnih ljudi, razbijanje predrasuda i pokušaj dočaravanja stvarnije slike o proputovanim zemljama. Prisjetio se kako su mu prije putovanja mnogi savjetovali da bude oprezan zbog sigurnosne situacije i čestih sukoba, no nakon izložbe ipak su pokazali zanimanje za svakodnevni život tamošnjih ljudi i njihovo preživljavanje. Time je, kaže, makar malim dijelom uspio u svome cilju.