"Hod za život" u Imotskom i Slavonskom Brodu
Hrvatska već osmu godinu zaredom miroljubivim hodom pruža podršku nerođenima, a ovogodišnje geslo glasi: "Ne zaustavljaj otkucaje moga srca! Samo daj mi ljubav…''
U Imotskom i Slavonskom Brodu održani su prvi ovogodišnji hodovi za život. Hrvatska već osmu godinu zaredom miroljubivim hodom pruža podršku nerođenima, a ovogodišnje geslo glasi: "Ne zaustavljaj otkucaje moga srca! Samo daj mi ljubav…''
Maja Fabris, koordinatorica Hoda za život u Slavonskom Brodu, istaknula je da su se građani Slavonskog Broda okupili oko znanstvene činjenice da čovjekov život započinje začećem, potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci.
Ove godine, kao i proteklih godina, Hodom za život podsjećamo i sebe i druge koliko je važno zaštititi svaki ljudski život, osobito onaj najnezaštićeniji – život djeteta u majčinoj utrobi. Dijete kroz prvih devet mjeseci svoga života treba na poseban način majčinu ljubav i zaštitu, a majka treba zaštitu i pomoć oca svoga djeteta i sviju nas, cijeloga društva. Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno! Svako je dijete željeno od nekoga, stoga želimo poslati jasan zahtjev za zakonskom zaštitom života. Jer što će nam sva prava ako nije omogućeno temeljno ljudsko pravo, a to je pravo na život? Kako nerođenog djeteta, tako i onog rođenog, mladog, starog, pa sve do naših djedova i baka. Jer svaki je život vrijedan! Svaki život oplemenjuje, naglasila je Maja Fabris.
U Slavonskom Brodu okupljeni su mogli čuti potresno iskustvo Svjetlane Živković, koja je imala iskustvo pobačaja.
Pobačaj koji sam napravila ne samo da je prekinuo život mog nerođenog djeteta već je razorio moj život i život mog supruga te nanio ogromnu štetu mojoj drugoj djeci. Zbog teške situacije u kojoj sam se našla, odlučila sam pobaciti vlastito dijete. Fokusirala sam se na to da je pobačaj jedino rješenje i da će riješiti sve moje probleme. Nakon toga u meni se otvorila ogromna praznina. Trebala sam biti zadovoljna, jer "riješila sam svoj problem“. Ušla sam u ono što nazivam "autodestruktivni program". Upala sam u depresiju. Prije pobačaja u sebi sam imala životnu radost, unutarnju energiju, dobrotu i ljubav prema ljudima. Nakon pobačaja, kao da ništa više nije imalo vrijednost. Niti ja, niti drugi ljudi. Više nikome nisam mogla pomoći. Da nisam imala svoje tada 7-godišnje dijete, ne znam bih li se ikad izvukla iz tog teškog stanja. Jedini razlog zašto sam ja skupila hrabrosti da ovo javno posvjedočim jest taj da ostale majke, koje su najčešće iz straha, same i napuštene počinile pobačaj, također pozovem da svjedoče o tome kako im pobačaj nije donio mir, nego nemir. Nije im donio radost, nego tugu, nije im donio ispunjen život, nego prazninu. Ne želim da ijedna žena prolazi agoniju kroz koju sam prolazila godinama, uvlačeći u nju i sve one koje najviše volim. I danas ponavljam svima vama: ne zaustavljajmo otkucaje dječjih srdaca! Dajmo im ljubav. Tako ćemo i sami iskusiti ljubav, a ne očaj, kazala je Svjetlana Živković.
Svjedočila je i Marija Glavaš, koja je sa svojim suprugom posvojila dječaka. Govorila je o silnoj, neprocjenjivoj ljubavi i radosti koju im dječak pruža.
Ja sam majka koja je svoju ljubav podarila djetetu za koje će mnogi reći da možda nije bilo željeno, ali ja vam želim reći drugačije: itekako je bilo željeno! On je nama sve, on je naš život! Bogu hvala da ga njegova majka nije pobacila ili ubila na bilo koji način, danas ga imamo mi! Ne postoje riječi koje bi opisale našu ljubav prema njemu i zaista bih iskreno preporučila svakome da se bori za svoje dijete. Da ne odustaje. Naša radost postala je neizmjerna onog trena kada smo dobili priliku postati roditelji i pružiti sretno djetinjstvo i odrastanje našem sinu, danas prekrasnom mladiću! I zato danas posebno želim potaknuti majke i očeve, koji razmišljaju prekinuti otkucaje srca svoga djeteta, da nisu sami, istaknula je Marija Glavaš.
Dr. Zrinka Tomac, ginekologinja u Općoj bolnici "Dr. Josip Benčević" Slavonski Brod, kazala je da su prvo što smo čuli u svome životu otkucaji srca naše majke.
Pitanje "Kada život počinje?“ već odavno ne bi trebalo biti predmet rasprave. Znanost je dokazala ono u što svi mi ovdje okupljeni vjerujemo, a to je da život počinje spajanjem dviju stanica, očeve i majčine, u jednu jedinstvenu, potpuno novu stanicu. U tom trenutku začeća nezaustavljivo kreće kaskada života. Ima li ljepše pomisli od toga da prvo što nerođeno dijete čuje, prvo što smo i sami jednom čuli, jesu otkucaji su srca majke? Ginekolozi ne sudjeluju često na ovakvim događajima. Naša je uloga, kada se govori o pobačajima, dosta nezahvalna. Bez obzira na to poziva li se liječnik po toj temi na priziv savjesti ili ne, uvijek nekome ne odgovara ono što ima reći. Ali, onda sam shvatila da je moja odgovornost kao liječnika, ali prvenstveno kao žene i majke jedne predivne djevojčice, reći ono što o ovoj temi sa sigurnošću znam. Ono što ljudi ne znaju jest da se kod nas na odjelu svako jutro na sastanku čita podatak koliko je djece rođeno od početka godine te koliko smo djece na taj dan "u plusu“ ili posljednjih godina, na žalost sve češće, "u minusu" u odnosu na isti dan prošle godine. Prije nekoliko dana bili smo "u plusu" za 22 djece. Ne možete ni zamisliti naše veselje toga jutra. Mi se, a tu si uzimam za pravo govoriti u ime svih svojih kolega, uistinu radujemo svakoj novoj trudnoći i svakom novom porođaju. Ono što nas posebno žalosti u razgovoru sa ženama koje se jave u bolnicu i zatraže pobačaj, jesu razlozi zašto žene žele pobaciti. One navode kako nemaju podršku partnera, nemaju podršku obitelji, boje se odbacivanja okoline, kako su ostale same u svojoj "nevolji" i traže izlaz. Sve one, u svojoj boli i muci, misle da je pobačaj rješenje njihova problema. Ono što ne znaju jest da tu problem tek počinje i da život više nikada ne će biti kao prije. Traume koje ostaju iza pobačaja, strašne su. Te žene sanjaju svoju nerođenu djecu. Znaju im ime. U svakom trenutku znaju reći koliko bi dijete sada imalo godina da su odabrale život. Razmišljaju kakvi bi ljudi postali... Iskustveno znamo da se trauma samo povećava kad ta žena jednoga dana postane majka, kada dobije svoju djecu i spozna koliki je to blagoslov i kolika radost. Većina tih žena više nikada ne nađe svoj mir. Kad razmislim, nikada nisam srela ženu koja žali što je rodila svoje dijete. A onih koje cijeli život provedu žaleći što nisu rodile svoje dijete, srela sam i previše. Naša je dužnost da odgojimo našu djecu, sve mlade, u pametne i odgovorne ljude, učimo ih životu i ljubavi. Dijete je uvijek radosna vijest, bez obzira na okolnosti u kojima dolazi na svijet, rekla je dr. Tomac.
Dr. Martin Martinović iz Slavonskog Broda govorio je o važnosti dostupnosti prave i istinite informacije.
- Da bismo mogli izabrati život, moramo biti informirani i upućeni u istinu o životu. Kao liječnik i pedijatar, potvrđujem znanstvenu činjenicu kako život započinje trenutkom začeća. Znanost je toliko uznapredovala te je svima nama otkrila kako je svako začeto dijete jedinstvenog genetskog koda. Već 18. dan od trenutka začeća, djetetu kuca srce, od osmog tjedna formirani su svi organi, s deset tjedana dijete ima jedinstveni otisak prsta. Već s 12 tjedana starosti dijete se smiješi. Tužna je činjenica da kod pobačaja dijete osjeća bol - naglasio je dr. Martinović.
Stipe Čelan, koordinator Hoda za život u Imotskom, istaknuo je da se u njegovu gradu hodalo za sve one majke koje u trenutku najveće životne krize nemaju podršku obitelji i društva.
Istraživanja pokazuju da 75 posto žena koje su imale pobačaj kažu da su to učinile zbog ekonomskih razloga ili pritiska okoline. Stoga je naša odgovornost briga za zaštitu života od začeća do prirodne smrti. Želimo potaknuti aktualnu vlast da poduzme konkretne mjere koje bi pomogle majkama i obiteljima. Podsjećamo i na važnost podrške svakoga muškarca, koju oni kao očevi mogu pružiti majci svoga djeteta. Danas smo hodali i za sve naše liječnike, babice, medicinske sestre, farmaceute, koji poštuju život i koji prizivom na svoju savjest štite život majke i djeteta. Danas smo hodali za preobrazbu cijelog našeg društva. Ovaj snažan pokret, Hod za život, obitelj i Hrvatsku, pokazuje kako iz godine u godinu, osim rastućeg broja ljudi koji dolaze na Hod, raste i broj gradova u kojima se Hod organizira. To nas raduje, unosi optimizam, to je ustvari i očekivano, jer to je ona Hrvatska prema kojoj mi želimo ići. Želimo da nam Hrvatska bude zemlja u kojoj se poštuje svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti. Želimo da sve ove navedene činjenice i ova stvarnost budu poznate svakoj ženi i svakom muškarcu u Hrvatskoj. Pobačaj zaustavlja otkucaje srca. Ne želimo da se u Hrvatskoj ijednom ljudskom biću nasilno zaustavljaju otkucaji srca. U Hrvatskoj su četiri medicinska fakulteta na pitanje Ustavnog suda kada započinje ljudski život, odgovorila – začećem. Isto tako, iskustvo i znanstvena istraživanja potvrđuju da je za brigu o nerođenom i rođenom djetetu ključna ljubav, ljubav i briga o trudnici, djetetovoj majci, ljubav majke i oca prema nerođenom djetetu, baš kao i potpora obitelji i lokalne, društvene zajednice. Isto vrijedi i za stare ljude. Oni koji su okruženi ljubavlju i brigom svoje djece i obitelji, sigurno ne zazivaju smrt. Dakle, "Hod za život" potiče na razmišljanje, poziva na sučeljavanje argumenata i svojim volonterskim radom pruža potporu svakom djetetu – rođenom i nerođenom, te njegovu ocu, majci i cijeloj obitelji, istaknuo je Stipe Čelan.
Ivan Galić, koordinator Hoda u Imotskom, rekao je kako istina o ljudskosti nerođenog djeteta i nastojanje da se drugima pomogne, ne vrijeđa osjećaje, nego upravo suprotno, zalječuje rane.
Istina koju danas govorim ne želim da bude ona koja neumoljivo kori, nego ona koja srdačno ljubi. Bez obzira na to koliko će ju nekim ljudima biti teško čuti, želim da znate da je moja intencija u ljubavi, dobronamjerna, s razumijevanjem, a ne osorna i s gnjevom. Jer ljubav je ona koja se ne raduje nepravdi, a raduje se istini. Autentični ste. Posjedujete vlastiti genetski kod, često drugačiju krvnu grupu od majke... Živjeli ste u njoj, ali vaše stanice su bile samo vaše, odvojene od majčinih... Znajući sve ove znanstvene činjenice, koja je to onda naša dužnost prema svim ljudskim bićima, posebno onima malenima koji ne mogu sebe zastupati? Koja je to naša dužnost prema svim odraslim ljudskim bićima? Želimo li da nam djedovi i bake žive u strahu od egzistencije zbog lošeg demografskog sustava? Želimo li da nam majke, pogotovo one samohrane, budu zakinute zbog nedostatka fleksibilnosti njihova radnog vremena ili obitelji koje nemaju mogućnosti društvenog i ekonomskog napretka zbog manjka radnih mjesta i politike koja zanemaruje običnog čovjeka? Pravo na život temeljno je ljudsko pravo, iz kojeg proizlaze sva druga ljudska prava. Zato pozivam sve nas, samo dajmo ljubav... svaki dan! poručio je Galić.
U Imotskom je svoje 25-godišnje iskustvo u radu s djecom podijelila i Mirjana Matković, edukacijska rehabilitatorica. Istaknula je da je svaki ljudski život neprocjenjiv.
Bez obzira na to je li malen ili velik, zdrav ili bolestan. Bolesna djeca – nerođena i rođena, bolesni ljudi imaju pravo na još veću brigu i ljubav. Ni jedna se žena ne bi trebala naći u situaciji da prekine život svog djeteta. Upravo rad s djecom koja imaju zdravstvene poteškoće, svakodnevno me oplemenjuju, od njih učim, donose radost svima nama, rekla je Matković.
Hod za život, obitelj i Hrvatsku održat će se i u drugim hrvatskim gradovima:
• Osijek i Zadar – 13. svibnja
• Vinkovci i Zagreb – 20. svibnja
• Varaždin, Knin i Metković – 3. lipnja
• Sisak, Rijeka i Split – 17. lipnja