Prvi susret Hrvatskog nadzemlja pod temom "Moje tijelo – moj izbor"

Susret se po dobrom starom običaju održao u Velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu u 20:30. Tema je ovoga mjeseca bila doniranje organa, a sam susret nosio je naslov ''Moje tijelo = moj izbor!'' Na početku susreta mladima se obratio ravnatelj KBC-a Split, prof. dr. sc. prim. Julije Meštrović koji je naglasio kako danas živimo u vremenu u kojemu je normalno govoriti o doniranju organa, čak je važno i poželjno govoriti o tome. Čestitao je organizatorima iz Hrvatskoga nadzemlja na odabiru teme i organizaciji te izboru predavača. Pozdravio je publiku, zahvalio mladima što dolaze na ovakve susrete i poželio im poučno predavanje. Prvi dio predavanja održala je mag. med techn. Matea Puljiz. Jezikom struke objasnila je mladima što je stanica, a što tkivo te koji se organi, tkiva i stanice mogu donirati i transplatirati. Transplatacija je medicinski postupak kojim se transplatiraju tkiva i organi od donora primatelju. Doniranje je darivanje u svrhu transplatacije i to je, sa humane strane, altruističan i plemenit čin koji može svaka osoba napraviti u želji da nekome produži život. Taj se proces sa medicinske strane sastoji od više operacijskih zahvata koji moraju biti vremenski i prostorno usklađeni. Abdominalni organi su najzahtjevniji za tranasplataciju. Jedno darivanje tkiva ili organa može spasiti i do 8 života. Doniranje pojedinih organa može spasiti živote čak 75 osoba.

U samom procesu transplatacije sudjeluje veliki broj osoba različitih specijalnosti na čijem je čelu doktor Lozančić, ističe sestra Matea. Neka od zanimanja koja sudjeluju su: koordinatori, doktori, medicinske sestre, laboratorijski tehničari, molekularni biolozi, radiolozi, psiholozi, vozači, policija, nekad čakl i piloti te stručno i pomoćno osoblje. Ukupno u jednom donacijskom procesu sudjeluje više od 100 osoba. Svoje stručno stajalište i mišljenje sestra Mate je potkrijepila činjenicama vezanim uz banku krvi koja se u našoj državi nalazi na KBC-u Zagreb na Rebru unutar zaklade ''Ana Rukavina''. Tu se pohranjuje krv uzeta iz posteljice nakon uzorkovanja i provjeravanja. Banka sadrži 724 000 uzoraka te krvi, a do sada je iskorišteno 30 000 u svrhu transplatacije. Neke od statistika koje je sestra Matea iznijela u svojem predavanju su: prva transplatacija napravljena je 1989. godine, prva javna banka krvi nalazi se u New Yorku, a samo doniranje i presađivanje zakonski je uređeno i sve je regulirano direktivom iz Eurotransplata za sve članice Europske unije. U Hrvatskoj ne postoji nikakav registar donora, već je za sve osobe pretpostavljeno da će donirati svoje organe, tkiva i stanice osim ako za života nisu pokazali drugačiji stav i mišljenje.

Posjedovanje donorske kartice olakšava obitelji i bližnjima samu odluku o doniranju organa. Eurotransplat međunarodna je organizacija za doniranje i sastoji se od 8 država, jedna od njih je i Hrvatska. Načela na kojima počiva ova organizacija su: načelo jednakosti, načelo ravnopravnosti i načelo transparentnosti. Svi se bolesnici i pacijenti nalaze na jedinstvenoj listi čekanja koja se nalazi na stranici Euro transplata. Hrvatska je prva zemlja koja je pristupila organizaciji, a da nije bila članica Europske unije – ističe sestra Matea. Sve religije imaju pozitivan stav prema doniranju. Sestra Matea također naglašava važnost čina pape Ivana Pavla II. koji je izašao iz Vatikana kako bi otišao na kongres na kojemu se raspravljalo o ovoj temi. Tada je moždana smrt definirana kao definitivni prekid ljudskoga života i u skladu je s katoličkim naukom, a najvažnije od svega je da je Papa nakon toga kongresa poticao na doniranje organa. ''Sve što može poslužiti živome, grijeh je pokopati.'' ističe sestra Matea najvažniju Papinu poruku i njegovo zalaganje za doniranje organa. Jako je važno svoju odluku o doniranju podijeliti s obitelji i bližnjima kako bismo im olakšali odlučivanje ako se i kada nađu u takvoj situaciji. Nakon predavanja sestre Matee, svoje stručno izlaganje imao je dr. med. Toni Lozančić, specijalist anesteziologije, reanimatologije i intezivnog liječenja. Na početku ističe kako darivatelji mogu biti živi ili mrtvi. Pod žive darivatelje spadaju oni koji daruju matične stanice iz koštane srži, dobrovoljni darivatelji krvi, darivatelji solidnih organa (bubrega, jetre i sl.), dok se mrtvi darivatelji dijele u dvije skupine: darivanje nakon moždane smrti i darivanje nakon cirkulacijske smrti. Većina donora u Hrvatskoj moždano je mrtva. Doktor Toni svoje je predavanje naslonio na priču sestre Matee o ravnopravnosti i jednakosti ističući kako svaki donor ima svoj broj pod kojim je zaveden u sustav i nakon dobivanja broja svaki pacijent gubi ime i prezime. Time se želi istaknuti kako jedan pacijent nema prednost u odnosu na drugoga. Uvijek se gleda težina bolesti. Također nije bitna boja kože, vjeroispovijest ili nacionalnost. Moždana smrt je trajni prestanak funkcije mozga. Pacijent je moždano mrtav ako je u komi iz koje se ne može ni na koji način probuditi. Nema spontane motorike, ne reagira na svjetlost, na bol, na udar, nema električne aktivnosti mozga. Kad su svi navedeni uvjeti zadovoljeni, pacijent je moždano mrtav. Vrše se testovi da bi se to provjerilo. Izvode se uvijek u dvije serije i izvode ih doktor i medicinska sestra uz prisutstvo dvaju svjedoka (anesteziolog, neurolog, neurokirurg i dr.). Prvi se test radi 12 – 24 sata nakon postavljanja sumnje u moždanu smrt. Da bi se vršili testovi moraju se ispuniti određeni uvjeti: pacijent nije pod utjecajem lijekova, nije pothlađen i sl. Dvaput se ponavlja isti test. Razlika između testova je 12 sati, a kod djece čak 24 sata. Klinički testovi se dokumentiraju na formularima, verificiraju se, odrede datumski i potpisuju. Kliničkim se testovima ispituje funkcija 12 moždanih živaca. Sam test traje 10 – 15 minuta. Drugim se testom ispituje centar za disanje nakon drugog testiranja i njega treba malo duže pričekati jer je cilj potaknuti pacijenta na spontano disanje. Najčešće se u bolnici koristi test s najboljom osjetljivosti i tehnički je zahtjevan jer podrazumijeva četvero dodatnih ljudi i traje dodatnih 2 sata. Moždana se smrt mora prema zakonu ovim redoslijedom dokazivati. Sad točno znamo kako to treba izgledati i striktno se držimo toga, ističe doktor Lozančić. Kad je pacijent moždano mrtav, tada je i klinički i zakonski mrtav. Kad se takvoga pacijenta isključi s aparata, tijelo se ugasi nekad nakon 15 minuta, pola sata, a nekad i nakon cijelog dana. Važno je na što bolji i osjetljiviji način obznaniti bližnjima da je njihov bližnji umro. Idealno u nekoj tihoj prostoriji. Treba imati razumijevanja za takve situacije. Nekad opraštanje zna trajati satima. Obitelj nakon opraštanja dobije upit o doniranju. Naša je zadaća promicati doniranje, potiče doktor Toni. Europski i svjetski dan doniranja obilježava se u Republici Hrvatskoj, a mjesec listopad svaki drugi vikend. Bitno je naglasiti da je doniranje nešto pozitivno, da se poštuje donor i njegova obitelj, da se poštuje svetost života, da je to dobra i plemenita stvar. Godine 2022. u Republici Hrvatskoj imali smo 95 donora, a 245 ljudi je primilo organe, mnoštvo organa. Poslali smo 85 organa u Europu, a 66 smo dobili nazad – naglašava doktor Lozančić. Hrvatska je u vrhu (treće i četvrto mjesto) prema broju transplatacija i donora u odnosu na broj stanovnika. Najčešće se presađuju bubrezi i jetra, najteže su crijeva, a rjeđe pluća. Iz godine u godinu budu tisuće spašenih, ali važno je istaknuti da uvijek možemo još više spasiti.

Nakon stručnoga izlaganja, svoje je predavanje i moralni pogled na temu dao dr. sc. don Damir Šehić koji je na početku istaknuo mentalitet koji nas obuhvaća, a koji zorno prikazuje naslov susreta: ''Moje tijelo = moj izbor!'' Istaknuo je također kako živimo u vremenu u kojemu nas podzemlje vuče, a nadzemlje podiže i da je Hrvatsko nadzemlje upravo ono koje nas je okupilo da razgovaramo o doniranju i transplataciji. Svoje predavanje utemeljivo je na bioetici koja je uvijek pratila suvremena istraživanja u medicini i divila se mehanizmima koji omogućuju medicini da pomaže ljudskom životu. Svetost ljudskoga života promatramo odmah u Knjizi Postanka. Bog hoda s čovjekom, pita ga za savjet, daje mu da određuje imena živim bićima. Ta komunikacija pokazuje prijateljstvo i Božju ljubav prema čovjeku, ističe don Damir. Bog je na koncu stvorio put prema sebi, stvorio je svetost. Čovjek je svet i nepovrediv. Transplatacija obuhvaća nekoliko vrsta: jedan dio tijela transplatira se na drugi dio tijela, događa se između dvaju tijela. Znanost je ona koja čini velike korake.

Promatrajući ljudsko tijelo, otkrivamo načelo totaliteta, odnosno činjenicu da je ljudsko tijelo kao nepovredivo te načelo solidarnosti prema drugom čovjeku. Crkva od samoga početka je čvrsto i jasno usmjerena prema toj solidarnosti. Slaže se s papom Ivanom Pavlom II. U današnjem društvu ne možemo biti bez pitanja. Moramo promatrati okolnosti u kojima se nešto događa. Donor mora biti informiran o posljedicama i o doniranju, ističe don Damir. Utvrđivanje kliničke smrti više nije tabu-tema, nego se jasno može utvrditi. Mora postojati oprez. Ako imamo nesigurnost, imamo moralnu prepreku zadiranja u integritet samog organizma, stoga svi koraci moraju biti sigurni. Mi ne određujemo dostojanstvo ljudskoga života, ne donosimo vječne zakone – to donosi Isus Krist – on je meso koje nosimo na sebi, to nije beznačajno, ne možemo ga tek tako odbaciti, puno je dostojanstva, naglašava i posebno ističe don Damir. Papin poziv je bio pun dostojanstva kojim se moramo odnositi prema sebi i tijelu. Transplatacija je životna borba, čovjeku treba organ ili tkivo koje ne posjeduje. Kako imamo čvrstu dozu empatije, a da za isto pitanje nemamo odgovore kad je u pitanju pobačaj? Zašto etika ne može biti kontinuirana? Zašto se za istu tu etiku ne zalažemo od prirodnog začeća do prirodne smrti? Bolje mi je umrijeti nego živjeti u boli i patnji. Vjerujemo li u nepovredivost ljudskoga života od začeća do smrti? Ako želimo govoriti o dostojanstvu, trebamo obuhvatiti osobu u cijelosti. Ne možemo uzeti samo ono što se nama sviđa. Moramo ustrajati na etici. Sveti Šimun prikazao je Isusa u Hramu, a u Zadru imamo njegovo tijelo, ističe don Damir, a prava poruka Evanđelja: Josip i Marija nose svoje dijete, starac Šimun ga u Hramu prikazuje, Tebi se, Isuse, klanjamo. Na takav način trebamo promatrati svoj život i ne ćemo pogriješiti. Svi protokoli će biti ispravni, najbolje plodove ćemo odnositi, a najbolji je plod dobro drugoga.

Nakon predavanja slijedio je razgovor s predavačima u kojemu je i publika imala priliku postaviti pitanja na koja su odgovorili predavači. Donosimo vam najvažnije činjenice i odgovore iz razgovora: sve religije podržavaju doniranje organa osim šintoista i Jehovinih svjedoka. Pacijenta se liječi dok se ne iscrpe sve mogućnosti, sve dok ne postoji način da se pacijenta vrati u život. Tkivo rožnice donira se do 80 godina starosti, a ostali organi nemaju gornju granicu za doniranje. Podatci o donoru i primatelju čuvaju se do 5 godina, a stručni tim ih ne će otkriti. Obitelji većinom pristaju na donaciju organa, ali oko 30 % ne pristaje. Osoba koja je bila duhovno opsjednuta, a donirala je organ, ne može svoje opsjednuće prebaciti na osobu kojoj donira. U tom kontekstu nije važno tijelo, nego duša, duša je ta koja sa sobom nosi ovakav teret. Organi ne mogu promicati duhovnu vezu s nekom osobom.

Ako postoji više primatelja na listi čekanja koji mogu primiti isti organ u isto vrijeme, postoje kriteriji koji se moraju ispuniti, a najvažniji su dob pacijenta i težina bolesti. Svjesni smo da postoji crno tržište koje akumulira crnu pozadinu podzemlja, obuhvaća sivu zonu i plaćanje organa. Tim činom sudjelujemo u nečemu krivičnome i nezakonitome, a cilj ne smije opravdavati sredstva. Odabir zla uvijek je odabir zla, bilo ono malo ili veliko. Pacijent se za života može odlučiti na donaciju u potpunosti cijeloga tijela u edukacijske svrhe, a to tijelo koriste studenti medicine koji se na njemu uče.

Za sam su kraj predavači poslali poruku mladima: istaknuli su kako je doniranje plemenit i altruističan čin i potaknuli su publiku i mlade na doniranje te ih pozvali da nakon susreta uzmu svoje donorske kartice. Doktor Lozančič naglasio je kako svatko od nas sadrži u sebi dobrotu i plemenitost koju najbolje možemo pokazati jednoga dana kad shvatimo da ''nismo od ovoga svita'' i da svoje tijelo možemo donirati kako bismo produžili tuđe živote. Don Damir pak s druge strane ističe kako sve ovo što činimo počiva na daru koji smo primili: mi smo ljubljena djeca Božja, slika Božja. Ljudsko se dostojanstvo prima na početku danoga života, a život je dragocjen od prirodnog začeća do smrti. Trebamo pomoći onomu koga ne poznajemo, kao ljudsko živo biće i čovjek. Etika treba ići u smjeru pomaganja i doniranja i transplatiranja! Obratimo se od pobačaja i omalovažavanja čovjeka, promatrajmo čovjeka kao ljubljeno dijete Božje!

Susret je glazbeno animirao zbor ''Mihovil'' iz župe svetoga Mihovila s Kamena iz Splita, a Hrvatsko nadzemlje potpisuje organizaciju, vođenje i dramske uratke. Sljedeći susret Hrvatskoga nadzemlja održat će se 15. studenoga na temu rana, a gost predavač biti će Petar Jurčević.