Biti isusovac − razgovor s p. Tomislavom Rukavinom

Biti isusovac − razgovor s p. Tomislavom Rukavinom

Povodom organizacije susreta za mladiće koji razmišljaju o pozivu unutar Družbe Isusove, donosimo razgovor s paterom Tomislavom Rukavinom, sljemenskim župnikom i duhovnikom u SKAC-u.

Autor
Laudato/G.O.
Fotograf
SKAC Palma
Objavljeno:
 
15.10.2020 14:35

 

Razgovor s p. Tomislavom Rukavinom objavljen je na mrežnim stranicama SKAC-a. 

Kako si ti doživio sam poziv? Koje su to prve klice tih primisli da bi mogao biti svećenik, a pogotovo redovnik?

Moje je mišljenje da čovjek dobije poziv samim začećem. Imao sam klice i prije nego što sam bio kršten. Svoj poziv, odnosno tu klicu nazivam svetom čežnjom. Postoji u čovjeku neka čežnja za svetim. U osmom sam razredu prvi put počeo razmišljati o zvanju. Tada sam o tome razgovarao s jednim bogoslovom koji je bio na bogosloviji u Zagrebu. Otišao sam vidjeti kako izgleda bogoslovija na Šalati. Vidjevši kako zgrada izgleda, odlučio sam ne upisati gimnaziju, i nisam požalio. Taj poziv doživljavam kao svetu čežnju koja se izražavala kroz različite stvari. Primjerice, kako sam se ponašao, što mi je bilo važno, što me ispunjavalo, što me nije ispunjavalo. Slika toga može biti kada ljudi odu u prirodu, budu oduševljeni i proučavaju je.

Spomenuo si kako si svetu čežnju osjetio prije nego što si kršten. Možeš li reći malo više o tome, jer većina nas krštena je ubrzo nakon rođenja?

Uvijek je u meni postojala nekakva stvar koja je naginjala odnosima koji imaju duhovni karakter. Tada nisam znao da je karakter tih odnosa duhovan, ali u meni je nešto bilo prisutno. To sam vidio kada bih čuvao krave, makar to nisam volio raditi, ili kada bi bio u šumi. Kao mali krao sam kekse od brata i nosio ih na kamen, te ih prinosio Bogu sunca. Već tada sam se igrao svećenika, iako toga nisam bio svjestan. Tada još nisam bio kršten. Ne znam jesam li imao 7, 8 ili 9 godina. Kršten sam ’91, sa 10 godina, i sjećam se toga. Krstio me pokojni fra Ivan Savić. Mislim da sam rođen s tom čežnjom, samo sam je kasnije postao svjestan na različite načine. To je razlog zašto s mnogim stvarima u sebi nisam bio zadovoljan, stalno je nešto nedostajalo. Kad sam ušao u Družbu, to se donekle smirilo. Postojalo je nezadovoljstvo zato što se nije živjela sveta čežnja.

Što je bilo odlučujuće da odabereš baš Družbu Isusovu?

O Družbi Isusovoj nisam ništa znao. Nisam ušao u red na način da sam se interesirao za različite redove, te ih uspoređivao da vidim koji mi najviše odgovara. Nisam ni znao da Družba Isusova postoji. Moj je subrat Tomislav Špiranec otišao u Družbu. Jedan dan sam ga posjetio i dao mi je knjižicu 'Naš Isusovački život', u kojoj je dio biografije sv. Ignacija.

Čitajući autobiografiju sv. Ignacija, prepoznao sam da ima moju narav. Čvršću i ozbiljniju nego ja, ali da smo ista vrsta osoba. U tom sam trenutk rekao: 'Čovječe, pa to je za mene.' Tada sam imao 25 godina, sveta čežnja bila je stalno prisutna, ali smatrao sam da sam prestar, jer trebalo je završiti srednju školu, a zatim fakultet. Donio sam odluku da ja to ne ću. Ono što je bilo odlučujuće da odaberem Družbu Isusovu jest životopis sv. Ignacija i razlučivanje je trajalo 30 sekundi, jer ništa o tome nisam znao. U trenutku kada sam rekao: 'To je za mene', vidio sam da je to nešto što odgovara onomu što bih htio, odnosno što živim.

Što te odvlačilo od te odluke?

Dok sam radio kao stolar, gazda me poslao da posadim bor na zemlji koju je kupio. Nisam znao zašto me je poslao. Poslao me zato da sa mnom razgovara jer je znao nešto o Družbi Isusovoj. Rekao mi je: 'Ti nisi glup. Ali isusovci, to nije šala, treba dosta škole završiti. Hoćeš li moći nakon svega toga početi studirati? Trebaš dobro o tome razmisliti.' Kad mi je to rekao, nije me uopće zabrinulo. Rekao sam: 'Vidjet ću. Ako nije, ja odoh kući.' Tako sam rekao i isusovcima kad sam došao, jer nisam znao je li to za mene. Odvlačile su me dvije stvari: agresija i hoću li moći držati čistoću. Ti će izazovi ostati uz mene do groba. U tim izazovima izranja mi Bog koji uči i koji je vrlo strpljiv, Otac je vrlo milosrdan, odgaja i šalje.

Bilo tko, tko se odluči krenuti tim putem, može računati na pomoć?

Nekoliko dana prije nego što sam završio novicijat pitali su me što o tome mislim. Tada, ne znajući puno toga, rekao sam: 'Ja bih svaku mušku osobu ovdje stavio dvije godine. Mladića kad završi srednju školu poslao bih u novicijat Družbe Isusove, i onda u vojsku, ili obrnuto.' Čovjek ništa ne može izgubiti, doslovno ni jednu jedinu stvar. Tko tamo dođe, može samo dobiti. Ključna je stvar dopustiti da budeš učen, da te se mijenja. Ne smiješ se toga bojati.

Opća predodžba Isusovaca izvana je biti učen, u smislu: biti intelektualan, i Isusovci su se afirmirali u Hrvatskoj uglavnom kroz obrazovanje. Sada si ti govorio o jednoj drugačijoj vrsti učenja. Možeš li još malo reći o tome?

Sv. Ignacije išao je u školu samo zato što je shvatio da će tako lakše provesti volju Božju sa sobom. Maknut će sa sebe inkviziciju, progone, sudove… Izučavao se zato što je vidio da je to učinkovit alat za evangelizaciju naroda, jer je Europa u to vrijeme bila u ozbiljnom neredu. Kao što je i danas. Biti učen, s obzirom na to da je kler bio potpuno nepoučen, bila je strašno jaka karta koja je mogla parirati bilo čemu. U Londonu ima jedna kuća koju su Isusovci napravili zato da tamo živi sirotinja koja je, rekli bi neki, 'dno dna'. Isusovci su otišli raditi s tim ljudima, i to je danas jedna od najbogatijih četvrti u Londonu. Plemići su tamo slali svoju djecu u školu i za njih su počeli graditi kuće. Tako su isparili siromašni. Najvažnija stvar za Isusovca je učenost, u smislu poznavanja Boga. Naći Boga u stvorenom svijetu. Ignacijev doprinos Crkvi ne sastoji se ni u čem drugom, osim u ovom: da dopustim da me Bog dovede k sebi u drugome. Smisao je da nađem Boga kod sebe i sad idem u svijet da me Bog dovede k drugom. To je smisao isusovačkog učenja. Intelektualni rad može puno pomoći, ali ako nema ovu podlogu, to je 'cimbal što zveči'.

Koja su nagnuća karakteristična za one koji su pozvani biti u Družbi Isusovoj?

Isusovac u sebi mora imati jednu određenu samostalnost, jednu određenu crtu vodstva. Moraš moći živjeti sam, u smislu da moraš moći biti sposoban sam nešto organizirati. To ne znači da Isusovac mora raditi sam. Moraš imati malu crtu da se ne bojiš života, da možeš nešto pokrenuti, da se možeš suočiti s nečim. Na jednoj konferenciji na studiju bilo je govora o jednom isusovcu koji je bio zatvoren i sačuvao je vjeru. Jedan neokatekumen rekao je: 'Ne znam kako je izdržao bez zajednice.' Zajednica je velika pomoć i ona je silno važna. Tko nema tu crtu da može sam nešto vući, da može biti poslan, kao što sv. Ignacije šalje Franju Ksaverskog samoga, i kaže: 'Zapali svijet.' Potrebno je da si otvoren, poučljiv, inteligentan. Moraš biti sposoban nadići svoje selo, svoje područje i svoju zemlju.  

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovca?

Najvažnija je stvar voli li on Isusa. To je ključno. Ako nema stvari koje sam ranije nabrojio, time se može nadoknaditi. Ako ne voli Isusa, ne će moći učiniti sve ove stvari. Zato što ne će imati jedini i dovoljan razlog da bi to napravio na sebi.

Koji isusovci su ti danas uzori? Zašto?

Što se tiče duhovnosti, uzor mi je Cecil Azzopardi, možda najbolji od svih, u čijim sam rukama bio. Bio mi je duhovnik u Rimu. Zatim George Murphy. Anthony Sholander, kakav je on imao odnos prema novcu. Kod njega nema straha da ima povjerenja prema čovjeku. Ti tražiš novce, on ti da, ali je na tebi što ćeš s njima učiniti. Od njega sam naučio da budem učinkovitiji, jer nama u apostolatu novac služi tomu da budemo učinkovitiji, a ne da guštamo. Ako trebaš guštati, mora biti u smislu da se odmoriš kako bi kasnije bio učinkovitiji. Cecil me naučio gotovo sve što znam o duhovnosti. Bez njega i Georga Murphya bio bih 'tutlek' prve klase. Cecil me naučio kako se moliti, razvijati odnos s Bogom i koje su važne točke u duhovnom životu. George Murphy dosta me učio o praćenju ljudi u duhovnim vježbama, kako promatrati sebe i osobu koju vodiš. Također, naučio me je kako razlikovati glas savjesti, odnosno kad mi Bog nešto kaže, od glasa Anđela čuvara. Cecil me je naučio moliti, kontemplaciju, meditaciju i ispit savjesti, dok me Murphy naučio stvari vezane uz vođenje. Od naših mi je uzor Ivan Mandurić, njegova prodornost i ljubav da nešto učini. Petar Nodilo, njegova inteligencija, te ustrajnost Tomislava Špiranca.

Nedavno si na Sljemenu držao propovijed i govorio o zavisti u Crkvi. Čini se da je to nešto s čime će se svaki redovnik sresti. Možeš li nam nešto o tome reći?

Nama je važna riječ 'spasenje', jer mi to ozbiljno uzimamo u obzir, kako god da živimo.  Kad se vidi da neki subrat napreduje i raste, u meni se počinje rađati strah: 'Ovaj nije svet', a pogledaj koliko je ispred mene. Što će biti sa mnom? Kad ljudi počnu nekoga favorizirati, a mene na neki način marginalizirati, meni se putem ljudi javlja hlas Božji koji kaže da ne valjam: 'Ti si ta luda djevica koja će ostati vani kad se vrata zatvore.' Tu se najviše rađa zavist među klericima. Zavist među klerom dolazi iz toga 'Hoću li biti spašen?'

Što zapravo za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo: 'Sve na veću slavu Božju'?

Svijet danas pokušava sve uniformirati, staviti u neke kutije, da svi budemo dio neke ideologije. 'Sve na veću slavu Božju' znači da je čovjek dovoljno hrabar dopustiti sebi da relativizira bilo kakvu ideologiju, a samim time i dobar dio samog sebe, jer mi to nosimo u sebi. Bio sam uvjeren da smo mi Hrvati, kad se pogleda vjera, odlazak u crkvu i poštenje, bolji od drugih ljudi i naroda. Kad sam izašao van, vidio sam da imamo ozbiljnih problema u mnogo stvari, odnosno grijeha pred Bogom. Nosimo krivnju koja ni po čemu nije manja od krivnje drugih naroda. Ako čovjek sebi nije sposoban dopustiti da bude relativizirana ideja njega samoga, u tom slučaju Boga želi prisiliti da On ispuni moje viđenje svijeta, Crkve, sakramenata, ljudi, društva. Čovjek koji želi biti izvan toga opasan je za te sustave jer prikazuje njihovu laž, a s druge strane prikazuje njihove kvalitete u kojem bi smjeru trebale ići. Svijetu ne paše ni jedno ni drugo, jer kvalitete želi vući u smjeru u kojem hoće, a slabosti ne želi prikazati kako bi mogao provesti svoj plan.
'Sve na veću slavu Božju' danas je sposobnost birati taj srednji put. U svakom sustavu pronaći ono što je dobro i pustiti da to dobro vodi u svom prirodnom smjeru, kamo ga Bog vodi i gura, da se u tom smjeru razvija, a ne kamo ga želi voditi neka ideologija. Ne dopustiti da postanem član uniformirane ili deformirane anarhije. Primjerice, uzmimo mladića od 20 godina koji igra videoigrice. Moram li zaista na tome dnevno provesti 5 sati? On je potpuno uniformiran i izdresiran.      

Što bi poručio mladićima koji razmišljaju o ulasku u Družbu?

Jedna od važnih stvari je narav. Nikad nisam pomislio da bi netko s tim mogao imati problema. Treće godine u Rimu nešto mi je iznutra počelo fizički smetati. Nakon dva  mjeseca shvatio sam što mi to tijelo govori. Problem je bio taj što nije bilo promjene godišnjih doba. Jer rimska zima i ljeto je kao kod nas proljeće ili ljeto, nema prave promjene. Tijelo mi se počelo buniti što nema promjene. Onaj tko želi ući u Družbu, mora mu biti jasno da ulazi u Družbu Isusovu, ne ulazi u Hrvatsku provinciju Družbe Isusove. Kad ulaziš u Družbu, postaješ internacionalna, odnosno međunarodna osoba. Moraš biti spreman zaista otići bilo gdje. Ako to ne želiš, ili ti narav ne može takvu stvar prihvatiti, ili se zbog vlastite tvrdoglavosti ne želiš odreći svog sela, ne znam bi li trebao dolaziti u Družbu. Istovremeno, to je žrtva. Međutim, to je stvar koja čovjeka strašno izgradi kasnije. Kasnije se čovjek gleda s velikom zahvalnošću i ne gleda na to kao na žrtvu. To su kao batine koje si trebao dobiti, znaš da si ih trebao dobiti, znaš da je dobro da si ih dobio i ti si sretan što si ih dobio. Onaj tko razmišlja o Družbi Isusovoj, mora biti svjestan da je to zajednica. Nema toga da je on druge nacionalnosti, on je tvoj subrat.

Bio si stolar i prije dvije godine u SKAC-u si radio kapelicu, izgrađivao si drvenariju, oltar, ambon i klupe. Bavio si se streličarstvom, pa smo kroz duhovne vježbe ljudima omogućili da i sami odapinju strijele, i da kroz tijelo dožive što znači pogađati cilj, ciljati na svrhu, što je posve ignacijevski. Ti si napravio metu i strijele, vježbenici su bili oduševljeni time. Svi ti segmenti tvog života koje si morao na neki način ostaviti kao isusovac sada su inkorporirani kako živiš svoje redovništvo i kroz tvoj apostolat. Čini mi se za svakog od vas isusovaca, koliko god ste se svega odrekli, opet tu ima neke slobode gdje vi uspijevate proživjeti svoje male muške interese.

To je točno. Radi se o tome da sve što čovjek ostavlja, to je točno kako piše u Sv. Pavla, 'Sve ostavio i sve dobio, ništa nemamo i sve je naše.' Recimo, prije bih gađao lukom, ali nisam bio zadovoljan jer ne živim svoj poziv. Luk je zapravo bio samo jedan izričaj mog nutarnjeg bića za kojeg dugo nisam shvaćao što znači. Taj je luk značio da trebam biti duhovna osoba, da trebam biti redovnik, ali tada to nisam znao. Sada, kada sam postao redovnik i kada sam sebi to pitanje razriješio, kada uzmem luk u ruku, sada mogu slobodno pucati. Tek sada sam dobio luk u ruke, a prije ne. Prije je on bio samo moje pogrješno tumačenje nutarnjeg izričaja da se idem maknuti k onome što trebam biti. Kad sam rekao da bih svakoga poslao u novincijat, to se tamo dogodilo. Onaj tko se dvoumi i nikako nije siguran, dođi i ništa se nemoj bojati, jer ne ćeš požaliti ni jednoga dana što si bio unutra. Ako dođeš, a imaš svoj stan i automobil, ništa nemoj prodavati jer bilo je osoba koje su sve svoje rasprodale, došle u Družbu i onda su nakon nekog vremena vidjele da to nije za njih, te su završile na cesti. 

Danas dosta mlade ljude muči strah od preuzimanja odgovornosti za svoju budućnost i od samih odluka. Možeš li nešto o tome reći?

Kad se pojavi strah, onda je on uvijek dvojak. To moraš biti iskren sam pred sobom. Nekad se pojavi strah zato što znaš da radiš neku grješku, kada radiš neki nered. Drugačiji je strah kad trebaš učiniti nešto što je dobro, a bojiš se. Moj je savjet da uvijek moraš ići kontra straha koji te koči da učiniš ono što znaš da je dobro. Za neke ljude može biti dobro da dođu u novicijat, provedu tamo godinu i tri mjeseca, srede svoju osobnost i postanu sposobni za ženidbu. To je velika stvar, jer ako smo nekome pomogli da kroz godinu i tri mjeseca postane sposoban za ženidbu, niti je on nama što dužan, niti Crkvi, niti je on što kriv. Crkva je dobila stabilniju, zreliju i bolju osobu. Ako se bojiš učiniti nešto dobro, taj strah nemoj slušati.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro