Dirljivi oproštaj od omiljenog fratra: 'Naš fra Mate danas se rodio za Nebo'

Dana 27. prosinca 2020., u ranim jutarnjim satima, blago u Gospodinu preminuo je fra Mate Topić. Bio je upravitelj crkve sv. Lovre na Gorici i bolnički kapelan u šibenskoj bolnici. Međutim, prije svega, bio je omiljeni svećenik svugdje kamo bi ga Božja providnost dovela. Samostan sv. Lovre u Šibeniku na dirljiv se način oprostio od njega na svom Facebook profilu, a objavu prenosimo u cijelosti.

Nije imao ni Viber ni Messenger, nije imao ni fejs ni instagram, nije lijepio ni svoje selfije, ni svoje manje više nadahnute poeme, ni svoje propovijedi, ni svoje kritike okolini, nije nikad promovirao ni sebe ni svoje velike i uvažene projekte...fra Mate, rekao bi moderan čovjek, uopće nije postojao u virtualnom svijetu. Bogu hvala na tome!

Fra Mate nije imao vremena za virtualni svijet jer je živio u realnom, svakodnevnom, malom, običnom životu u kojem je imao previše stvarnog posla s ljudima u potrebi da bi gubio vrijeme sa samoreklamom i površnim izmišljenim životom u kojem postojiš samo zato da te netko "lajka".

Svi znamo fra Matu, tihog, skromnog, samozatajnog fratra, koji je svakog dana oko 10h otvarao bolničku kapelu i kretao s torbom i blagoslovljenom vodom od odjela do odjela, noseći oko vrata ljubičastu štolu. 

Obilazeći bolesnike strpljivo i blago bi slušao njihove tegobe, probleme, strahove, dijelio im sakrament bolesničkog pomazanja, odriješivao ih od grijeha, hranio Živim Kruhom, hrabrio na putu. Nije jednom doživio izrugivanje i pogrde, nije jednom pustio, ponizno da se na njeg obruši nečija neodgojenost i ljutnja, pa ipak sve je to u šutnji prihvatio, podigao ruku na blagoslov i nastavio dalje, prema onim dušama koje su bile potrebne Kristove prisutnosti koju je on donosio. Kolikima je vratio osmijeh na lice, osokolio ih, prinosio molitve i mise, kolike je ispratio Ocu, trčeći usred dana i noći u bolnicu; na odjel, u intenzivnu, na hitnu, doma, gdje god se pokazala potreba. 

Imao je naš fra Mate toplo i brižno srce za bolesne, siromašne i potrebne, njegov topli, samozatajni osmijeh svako malo bi provirio na licu kad bi koju staricu primio za ruku i utisnuo joj blagoslov na čelo. U njima je susretao svog ljubljenog Krista, živog i stvarnog.

Fra Mate je bio pravi, skromni, samozatajni mali brat sv. Frane, uvijek spreman pomoći, saslušati, ohrabriti, uvijek je stavljao Krista u prvi plan a Matu sasvim straga. Sa zaplakanima je plakao, sa radosnima klicao, bio je naš "narodni čovik", svima blizak, a sav Kristov. Na njemu nije bilo baš ništa umjetno ni namješteno, bio je i ostao u svim vremenskim prilikama i neprilikama dobar, plemenit, tih i nenametljiv čovjek, kršćanin, svećenik i fratar.

Bio je i domoljub, pravi sin svoje domovine, za koju je svake prve subote prinosio svetu misu i klanjanje, što je maloj skupini vjernih ovčica bila prava mjesečna duhovna poslastica i obnova.

Bio je čovjek duboke vjere, osobito je gajio pobožnost prema sv. Josipu kojem je svakodnevno prije svete mise povjeravao našu Domovinu i sve obitelji, potom je osobito častio Presveto Srce Isusovo kojem je svaki lipanj kroz propovijedi i pjevane litanije pokazivao svoju ljubav i predanje, a kao pravi vjerni sin ljubio je Gospino Bezgrešno Srce kojem je posvećivao sebe i sve nazočne vjernike svake prve subote u mjesecu, što je osobito revno i emotivno činio. 

Mala je tajna, ali vrijedi je zabilježiti: kad je krajem studenog završio u bolnici, onako udaljen od sveg poznatog, osamljen u sobi, ovisan o kisiku, čeznuo je iznad svega za sakramentima. U uvjetima potpune blokade ulaza na odjele, izolacije i straha, kad se činilo da je to samo pusta želja, Gospa je svom vjernom sinu pokazala koliko joj znači njegova posveta, te je dotaknula srce jedne drage liječnice na infektologiji, koja je omogućila da naš fra Mate, upravo na prvu subotu, na dan posvećen njezinom Bezgrešnom Srcu, primi sakrament bolesničkog pomazanja, ispovijedi i pričesti. Treba li reći s koliko je olakšanja dočekao brata svećenika i sakramente kad mu se oteo uzdah: "Hvala Bogu, napokon!" Samo to je čekao danima se boreći za zrak. Nebeska Mama je učinila svoje čudo, svog vjernog i dobrog sina okrijepila je za novu patnju i žrtvu, koju je bilo potrebno prinijeti Ocu, a trajala je upravo do blagdana Svete Obitelji kad je i opet Mama učinila svoje čudo, netom nakon ponoći prinila je njegovu žrtvu Ocu i vjernog sina dovela u Očevo naručje.

Naš tihi, skromni mali brat fra Mate bio je i ostao "ljudina" u Božjim očima!
Hvala ti, Gospodine, što si nam sve ove godine progovarao kroz njegovu poniznost, brižnost, samozatajnost, vedrinu i toplinu!
Hvala u ime svih potrebitih, bolesnika, vjernika, medicinskog osoblja!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine! 
I svjetlost vječna svjetlila njemu!
Počivao u miru Božjem!